Ta je ideja, nakon dvije godine eksperimentiranja i potrošenih 20 milijuna eura, nekako nedorečena ostala visjeti u političkom zraku, niti prihvaćena niti baš posve odbačena, piše Jutarnji list.
Što joj je glavna mana? Nije pokazala da može podići zaposlenost, smatraju u finskoj vladi. Sam eksperiment okončan je sa zadnjim danom 2018. godine i nema najave da će biti nastavljen u nekom drugom obliku. Vlada desnog centra sada se posvetila novoj misiji, pokušava lansirati dosad najveću reformu socijalne i zdravstvene politike, kaže Olli Kangas. Reforma, među ostalim, targetira jedno od povijesnih dostignuća socijalne države, nacionalno zdravstveno osiguranje, pri čemu će privatni ponuđači zdravstvenih usluga biti više uključeni u sustav.
- Temeljni dohodak najvjerojatnije će ostati heterodoksna politika idućih godina - zaključuje Kangas, ali ipak nema pokunjeni stav čovjeka koji bi odustao od njezina zagovaranja.
- Prije 200 godina nitko nije mogao zamisliti da je ukidanje ropstva moguće. Prije 100 godina nitko nije mogao zamisliti da ćemo mi u Finskoj imati takvo društvo u kojem će siromašna djeca moći besplatno studirati - odgovara na pitanje o kritičarima, onima koji smatraju da je univerzalni temeljni dohodak eventualno moguć samo u jako bogatim društvima ili da je, općenito, samo iluzija, možda nejasna (socijalistička) ideja, odnosno onima iz libertarijanskog tabora koji je posprdno i lakonski otpisuju uz opaske poput: “Tko želi novac neka ga zaradi” i “Rad je najbolja socijalna sigurnost”.
Prva evaluacija
Ovog je mjeseca objavljena prva znanstvena evaluacija eksperimenta isplate temeljnog dohotka u Finskoj koji se provodio tijekom 2017. i 2018. godine, a ti, preliminarni rezultati pokazali su, ugrubo, sljedeće: nezaposleni građani obuhvaćeni eksperimentom nisu bili uspješniji na tržištu rada od onih koji su primali “obične” naknade za nezaposlene. Oni, dakle, nisu našli posao iako su za to imali više vremena (jer ga nisu gubili na procedure koje državna birokracija traži), ali su zbog zajamčenog dohotka bili zadovoljniji, imali manje zdravstvenih problema i stresa, s više su povjerenja gledali u budućnost i osjećali da imaju veću mogućnost utjecaja na društvena pitanja. Osjetili su i više samopouzdanja oko traženja radnog mjesta ili samozapošljavanja nego ostatak nezaposlenih u Finskoj koji su bili reprezentirani u kontrolnoj grupi eksperimenta. Oni koji su primali zajamčeni temeljni dohodak imali su i veće povjerenje u institucije i druge ljude. Tako je barem većina njih odgovorila na pitanja istraživača u listopadu prošle godine, a u anketu je bila uključena i kontrolna skupina.
No, generalni nalaz - da nije bilo povećanja stope zaposlenosti - kod dijela je javnosti izazvao ironične komentare, uz zaključak vlade da je eksperiment razočarao te da je poželjniji “aktivni model tržišta rada”, tzv. aktivacijska socijalna država koja traži od korisnika da u potrazi za poslom stalno ispunjavaju određene preduvjete kako bi ostvarili pravo na naknadu, a ako nešto od “promocijskih aktivnosti” propuste - ili ako prihvate čak i privremeni ili slabo plaćeni posao od kojeg ne mogu podmirivati životne troškove - na neko vrijeme gube pravo na naknadu.
Kangas smatra da političari, posebno oni izvan lijevog spektra, trebaju malo bolje razmisliti o tome što im ti preliminarni znanstveni nalazi zapravo govore. On ih provocira i pita: treba li napustiti ideju uvođenja temeljnog dohotka samo zato što on ne povećava zaposlenost iako povećava blagostanje ljudi? Odnosno, treba li se pozdraviti s tom idejom i jačati politiku uvjetovanih naknada iako ona, čini se, također ne povećava zaposlenost, ali smanjuje osjećaj blagostanja?
Dok političari odgonetaju jednadžbu o zajamčenom minimalnom primanju koje bi svim građanima osiguravala država, Kangasa su novinari Jutarnjeg lista pitali što on prognozira. Ako se jednom i dogodi u Finskoj, smatra, do univerzalnog temeljnog dohotka doći će nizom malih koraka, ne kroz jedan zakon. “Najvjerojatnije neće ući na glavna vrata, nego šuljajući se kroz stražnja”, zaključuje nakon svega taj uvaženi znanstvenik. Kako? Spajanjem i pojednostavljivanjem nekih tipova postojećih beneficija.
Prekratko i premalo
Takav je njegov zaključak to zanimljiviji što su prijašnje ankete u Finskoj pokazivale da većina građana zapravo podržava ideju univerzalnog temeljnog dohotka. Primjerice, 2015. je 69 posto ispitanika bilo “za”, a medijan poželjnog iznosa bio je 1000 eura, što je 1,4 puta više od tadašnje finske minimalne mirovine.
Što je pošlo krivo? Kangas nije zadovoljan načinom na koji je desna vlada premijera Juhe Sipilae pripremala i provela eksperiment. Bio je dogovaran u vremenskoj stisci, uz burne političke rasprave i kritike (pa i strahove nekih da će finski sustav iskoristiti socijalne varalice i izbjeglice), a zbog varijante za koju se odlučio pragmatični premijer Sipilae, “mnoge izvrsne ideje iz preliminarnog plana nisu uvažene”. Eksperiment je trajao prekratko, ocjenjuje Kangas, u njega su bili uključeni samo nezaposleni Finci, a uzorak je bio premalen, od samo 2000 građana. “Nismo mogli provoditi lokalne eksperimente i uključiti različite vrste ljudi”, tumači.
Finska vlada kaže da promiče kulturu eksperimentiranja i ustrajno isprobava različite modele (primjerice, oko servisa za zapošljavanje, u zdravstvu, obrazovanju, u uslugama lokalnih zajednica i dr.), a primjenjuje samo one koji daju dobre rezultate. Ono što je provela 2017./2018. godine nije, međutim, bio test univerzalnog temeljnog dohotka, nego parcijalnog temeljnog dohotka, za samo jedan dio populacije i u vrlo ograničenim uvjetima. Sve ostalo ocijenjeno je preskupim ili prezahtjevnim i neizvedivim, barem u kratkom roku.
Uključeni su bili samo nezaposleni Finci u dobi između 25 i 58 godina, koji su u studenom 2016. primali pomoć države, a izabrani su metodom slučajnog uzorka. Sudjelovanje je bilo obvezatno, neto razina temeljnog dohotka bila je određena na 560 eura (odgovara otprilike iznosu koji iz raznih izvora prosječno prima nezaposlena osoba u Finskoj, a koji sam po sebi nije dovoljan za životne troškove). Za primatelje je taj iznos bio oslobođen poreza. Ako su pak za trajanja eksperimenta primili neki drugi izvor dohotka, odradili neki privremeni posao, taj ekstra dohodak nisu morali prijavljivati zavodu za zapošljavanje te im zbog toga nije prijetilo izbacivanje iz programa. Mogli su, reklo bi se, mirnije, slobodnije tražiti za sebe adekvatan posao.
Jedan od sudionika, novinar i pisac Tomas Muraja, objavio je svoja iskustva, a intervjuirali su ga već BBC, Rai Uno, Tageszeitung i drugi. Najčešće pitanje koje su mu postavljali bilo je: kako je temeljni dohodak promijenio njegov život. On je, naime, freelancer. Odgovarao im je kako mu financijski nije baš promijenio život (Finska je ipak razvijena socijalna država pa je u razdobljima prije eksperimenta, kad nije imao angažmane, primao različite druge naknade), ali jest psihološki. Počeo je prihvaćati i najsitnije posliće, ići na seminare gdje je za skromni homorar mogao promovirati svoje knjige, smanjio se i porez koji je morao plaćati. Njegovi su prosječni mjesečni životni troškovi oko 2000 eura, dakle, unatoč zajamčenom dohotku, morao je dosta raditi da se može uzdržavati, ali osjećao se u tom razdoblju bolje.
Za lansiranje i oblikovanje finskog projekta važne su, naravno, bile lokalne okolnosti, kao i to da je glavni interes vlade bio saznati kakav je mogući efekt temeljnog dohotka na zaposlenost. Sve od ekonomske recesije 1990-ih, ukazuje Kangas, politike rada bile su takve da onima koji nemaju posao treba prilikom potrage nuditi “batinu”, a ne “mrkvu”. Drugim riječima, smatra se da im država treba prijetiti kaznama, a ne nagradama zbog aktivnosti koje poduzimaju. Unatoč tome, na finskom tržištu rada postoje trajno nezaposleni ljudi te je skupina onih uključenih u eksperiment bila uglavnom i sastavljena od dugotrajno nezaposlenih.
- Oponenti temeljnog dohotka vjerojatno će reći da je rezultat eksperimenta jasan dokaz protiv tog dohotka, ali oni hodaju po tankoj liniji. Druga strana kovanice je da ni stopa zaposlenosti u kontrolnoj skupini eksperimenta nije bila bolja, a ta je skupina ostala meta sadašnjih kažnjavajućih i uvjetovanih politika - napominje Kangas. Upozorava pritom na još jednu nelogičnu sitnicu koju oponenti previđaju: uvođenje temeljnog dohotka nije vodilo smanjenju “radne ponude” među primateljima, oni nisu zbog zajamčenog primanja postali pasivniji, barem tako pokazuju preliminarni rezultati istraživanja (konačni će biti poznati za godinu dana, nakon što budu dostupni svi podaci iz javnih registara za 2018. godinu).
Ideja koja golica maštu
- Mehanizmi koji poboljšavaju status dugotrajno nezaposlenih na tržištu rada su kompleksniji. Možda bi trebalo više pozornosti posvetiti efektu blagostanja koji je eksperiment imao nego efektu na zaposlenost. To je, koliko znamo, učinjeno u drugim eksperimentima, izvan Finske - poručuje stoga Kangas.
Idejom univerzalnog temeljnog dohotka bavili su se ili se bave i drugi, ali nigdje dosad nije bila testirana na nacionalnoj razini, pa je doista šteta što je finska vlada propustila priliku za relevantnije, šire odmjeravanje njezina potencijala. Koncept je ispitivan na lokalnim razinama od 70-ih godina prošlog stoljeća, u Sjedinjenim Državama i Kanadi, u Nizozemskoj, u Keniji, a sada o njemu razmišljaju u nekoliko lokalnih vijeća u Škotskoj (Fife, Edinburgh, Glasgow i North Ayrshire)… Očito, ustrajno golica maštu političara i znanstvenika jer ga, u najmanju ruku dio njih, vidi kao pošteno rješenje koje ljudima omogućava da lakše zarađuju, uče, brinu se za druge ili pokrenu vlastiti biznis. Definitivnog zaključka o univerzalnom temeljnom dohotku, kao i uvjeta za njegovo uvođenje, još nema na horizontu; ima zato mnogo predrasuda i prepreka, ili prečeg posla.
Dnevnik.ba