Piše: Miroslav Vasilj / Hrvatski medijski servis
Hrvatski narod nije manje zastupljen, čak je više zastupljen od onog što mu pripada po Ustavu BiH – izvalio je nedavno prvi bošnjački član krnjeg Predsjedništva BiH Šefik Džaferović. Stanje na federalnoj razini je, naravno, posve drukčije od Džaferovićevog ispada. I nije to prva takva bezobzirna izmišljotina. Plejada likova iz SDA, SDP-a i DF-a ponavlja tu floskulu. Slučajno? Nipošto! Pomno je to osmišljen plan s elementima političkog uništenja Hrvata i pretvaranja Federacije BiH u entitet jednog naroda.
Podsjetimo, prije nego će Slobodan Milošević povesti krvave ratove zbog zločinačkih unitarističkih težnji na području bivše SFRJ članovi Srpske akademije nauka i umjetnosti (SANU) napisali su sada već razvikani Memorandum. Ciljevi su bili jasni - milom ili silom napraviti veliku Srbiju. I zaista, gotovo sve politike, i velike i male, koje imaju hegemonističke težnje imaju neku vrstu dokumenta ili, pak, usmenog dogovora kako doći do cilja.
Tako je i s bošnjačkim unitaristima kojima je Islamska deklaracija Alije Izetbegovića vodilja kako od BiH napraviti državu jednog naroda. No, ta deklaracija je zastarjela kada su u pitanju političke okolnosti. Republika Srpska je nedohvatan cilj. Sada je u igri Federacija. Dakle, deklaraciju je trebalo nadograditi. Umjesto pisanog memoranduma dio bošnjačkih stranaka se sjetio da je primjerenije postići usmeni dogovor kako ne bi bilo pisanoga traga. Perjanica tog plana je SDA Bakira Izetbegovića.
Glavni pomagači i često izvođači radova su SDP Nermina Nikšića te DF Željka Komišća. I naravno, bez obzira na Komšićev, mitraljez okrenut prema Mostaru neće se pokušati silom. Nego politikom mrcvarenja, blokada, ponižavanja, otimanja, uzurpiranja, preglasavanja, optuživanja, osiromašivanja, zaostajanja. Olinjali je to tigar od papira. Svojom rikom više šteti vlastitom narodu nego onima na koje su iskezili svoje otupjelo zubalo. Na taj način ponižavaju i vlastiti narod i udaljavaju ga od suvremenih europskih političkih tijekova.
No što je sadržaj tog usmenog plana. Evo nekih strateških točaka do kojih se može doći promatrajući djelovanje, izjave i pojedinačne stranačke dokumente navedene trojke:
1. Federaciju BiH pretvoriti u bošnjačku republiku po uzoru na Republiku Srpsku, a istovremeno očuvati daytonsku formulu – dva entiteta plus distrikt Brčko.
2. Hrvate svesti na razinu nacionalne manjine ili im ostavi mogućnost da, ako žele, postanu dio bošnjačkog ili bosanskog korpusa. Istodobno isticati njihovo pravo na rimokatoličanstvo i pokušavati održavati dobre odnose sa Svetom Stolicom.
3. Na državnoj razini u danas krnjem Predsjedništvu BiH uzurpirati hrvatsku poziciju na način da se iz Federacije biraju dva člana, a da nije definirano koga oni predstavljaju jer kao to nije naznačeno u daytonsko-pariškom mirovnom sporazumu.
4. Oteti nadležnosti federalnog Doma naroda i pretvoriti ga u savjetodavno tijelo po uzoru na Vijeće naroda u RS-u.
5. Nastojanja Hrvata za legitimnim predstavljanjem, kakvo već postoji u drugim pluralnim europskim državama, prikazivati kao nastojanja HDZ-a i Dragana Čovića da vječno budu na vlasti.
6. Zloupotrijebiti borbu nacionalnih manjina, posebno u presudi Sejdić-Finci, te gdje god je moguće na pozicije koje pripadaju Ostalima instalirati kadrove koji će se lažno predstavljati kao pripadnici Ostalih i koji će zagovarati nacional-unitaristički model. Postupiti po uzoru na već isprobano lažno predstavljanje u ime Hrvata u Domu naroda.
7. Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu prikazivati kao plod udruženog zločinačkog pothvata. Nametnuti Hrvatima kolektivnu krivicu i na taj način svaki pokušaj osnivanja druge hrvatske republike prikazivati kao zločinački naum. Sebe prikazivati kao antifašiste.
8. Ukinuti nadležnosti županija, zakonodavnu i izvršnu vlast na toj razini i time dovesti do besmisla njihovo postojanje.
9. Poreznim smicalicama preusmjeravati novac s hrvatskih na bošnjačka područja – posebice Sarajevo.
10. U potpunosti onemogućiti Hrvate da u sklopu javnog RTV sustava BiH osnuju javni RTV servis na materinskom jeziku i bez skrivanja to prikazivati kao ugrožavanje vitalnog nacionalnog interesa Bošnjaka.
11. Hrvatsku u međunarodnim krugovima optuživati kao zemlju koja se miješa u unutarnje poslove BiH. Na isti način se odnositi i prema Srbiji. Europske institucije optuživati da pogoduju zahtjevima Zagreba i Mostara. Tursku izostaviti od bilo kakvih optužbi.
12. Hegemoniju, uništavanje Hrvata kao političkog naroda te nacional-unitarističku politiku prikazivati kao borbu za građansko društvo koje je Quasimodo – ono koje to nije.
I ima tu još točaka koje bi se mogle spomenuti, no ove su nekako najupečatljivije i najprovidnije u svakodnevnom djelovanju Izetbegovića, Nikšića i Komšića. Neke od njih bez srama javno komuniciraju.
Pa, ipak, i kada su horizonti pomračeni i kada se čini da nema izlaza treba uporno tražiti staze rješenja. A rješenje je okupljanje, smirivanje, uključivanje, razgovaranje, pregovaranje. Čak i onda kada naspram sebe imate politiku koja želi da više ne postojite. Potrebno je relaksirati odnose u Federaciji. No, može li se to s Izetbegovićem, Nikšićem i Komšićem ili su potrebne svježe snage koje su bliske europskim demokratskim iskustvima? To je na bošnjačkom biračkom tijelu da odluči!
A na Hrvatima u BiH je jedna druga odluka. Nastavi li se s hegemonijom i nacional-unitarizmom treba imati izlaznu strategiju. A ona je nakon što su Hrvati u Federaciju ugradili HRHB – druga hrvatska republika. Za sve to potrebna je smirenost i mudrost. To je zadatak koji pada na ovu generaciju. A ova generacija nema drugog izbora doli da ga prihvati.
Dnevnik.ba