Article_Top_970x250

DOMINKO PRANIĆ: Kako su me u mojoj rodnoj Gori kod Sarajeva za Uskrs dočekali Arapi

naseljavaju arapi

DOMINKO PRANIĆ: Kako su me u mojoj rodnoj Gori kod Sarajeva za Uskrs dočekali Arapi

tra 25, 2019
dnevnik.ba
dnevnik.ba

Mjesto Gora, u župi Čemerno, pola sata vožnje udaljeno je od Sarajeva. Smjestilo se s lijeve strane magistralnog puta od Vogošće, odnosno Semizovca prema Olovu. Prije rata u Gori su živjeli Hrvati, Bošnjaci i Srbi. Srba u ovom mjestu danas nema, a vratila se tek po neka staračka hrvatska obitelj u kuće uz cestu Sarajevo- Tuzla. Umjesto povratnika 2016. Goru su počeli naseljavati Arapi.

Dominko Pranjić za Uskrs je s unukom došao obići svoje rodno mjesto.

-Razgovarao sam sa starosjediocima muslimanima koje sam susreo, poznam ih dosta, nerado govore o novopridošlicama. Hrvati su uglavnom starci koji, također, negativno reagiraju, ni jednog Srbina nisam susreo, mislim da ih više tu nema, priča Dominko za Hrvatski Medijski Servis.

Dominko je rođen 1964. u mjestu Višnjica, općina Ilijaš. Osnovnu školu završio u mjestu Taračin do, srednju elektro u Brezi. Veli kako je 1987. napravio kuću u Gori, koja pripada općini Vogoša i tu živio do rata. Rat je, kaže, proveo u srednjoj Bosni, u Kiseljaku u policijskum strukturama. Nakon rata, 1996. odlazi raditi u Grahovo u graničnu policiju HZHB. Tu je dočekao umirovljenje 2015.godine. Do mirovine, mjenjao je, kaže, odore i ustrojstva ali cijelo vrijeme radio je na malograničnom prelazu Strmica. Godine 2002. kupio je plac u Kninu na kojem je sagradio kuću u kojoj danas živi. S vremena na vrijeme ode u svoju rodnu Goru. To je učinio i za ovaj Uskrs.

Umjesto povratnika- Arapi

Za tri posljednje godine, od 2016. u Gori Arapi su izgradili 21 kuću. To mu je, kaže, rekao jedan od njih, jedini koji govori engleski. Prevodila mu je, kaže, kćerka. Nekadašnji susjedi rekli su mu da je na ulazu u naselje postavljena rampa i da oni tamo ne zalaze, pa se Dominko sa svojim unukom i kćerkom, kako kaže, poslužio “operativno taktičnim radnjama”. U naselje su ušli sporednim “putevima”, kroz livadu, jarak i žbunje. Kaže kako ih je nekolicina žitelja novog naselja ugostila, pićem počastila i lijepo ih ispratila. A kada su došli u novoizgrađeno naseljelje zatekli su veli desetak Arapa. Kad su ih ugledali samo su ušli u jedan objekat za koji Dominko misli da je kolektivna kuhinja.

Prvu zemlju Arapima su prodali upravo mještani muslimani, i tako je, kaže, krenulo.

-Od jednog domaćeg mještanina muslimana Bošnjaka doznao sam da je Arap otkupio zemlju oko njegova imanja i sad mu zabranjuje tuda goniti ovce. Kako su mi kazali, na ulazu u novo naselje je rampa tako da mještani starosjedioci tamo i ne zalaze. Ispod novog naselja ostalo je desetak muslimanskih i pet šest hrvatskih kuća, iznad kojih je prokopan kanal, priča Dominko za HMS. Veli kako ga taj kanal nedoljivo podsjeća na tranše, odnosno rov.

Kanal kao tranše

-Taj kanal ili već kako da nazovem tu zemljanu izvedbu iskopan je ispod tog arapskog sela, a iznad kuća starosjedioca muslimana i Hrvata, sve do kuće jednog Hrvata povratnika. Otprilike tuda, na početku rata je bila linija straže. Meni se kroz glavu vrti svakojake mogućnosti korištenja tog kanala samo ne vidim ništa pozitivno, veli.

Kaže kako je u Gori boravio tri dana i kako je svaki dan radio bager produžujući gradilište.

-Susreo sam bageristu, mlađi čovjek, rodom iz Breze. Kaže kako radi za lokalnog poduzetnika, Muriza Alića, koji posluje uglavnom s Arapima, te da će naselje rasti dokle god on radi poprečne puteve i kanale. Vidio sam par bazena pored kuća, pitao sam čime će ih puniti. Kaže da su sabrali sve izvore iznad sela i ujediniti će ih u dva bazena za vodu, prepričava Dominko ono što je saznao, čuo i vidio boraveći za Uskrs u svom rodnom mjestu.

Žene i djecu nije, kaže, vidio u naselju, a Arapin što govori engleski rekao mu je da će preko ljeta dovesti ostatak obitelji, žene i djecu.

Susret s Arapima- lijepo ga ugostili, počastili i ispratili

-Kaže mi da su u Gori našli mir, kulturu i prirodu koja im odgovara. Počastili su nas sokom. Jedan je govorio engleski, ostali uglavnom arapski. Rekao mi je kao im nije daleko doći; pet sati leta (do Sarajeva) i pola sata vožnje autom do Gore, prepričava sugovornik HMS-a ono što je čuo od Arapina koji je govorio engleski.

Dominko je u Goru došao na Uskrs u popodnevnim satima, nakon mise u Taračin dolu, središtu župe Čemerno kojoj pripada i mjesto Gora.

Mjesto Taračin do je, veli, uništeno i zaraslo.

– Nema niti jednog povratnika. Zbog toga nekolicina starijih iz okolnih mjesta idu u novoizgrađenu katoličku crkvu u mjestu Ljubina u općini Ilijaš. Hrvati, kojih je prije rata u župi Čemerno živjelo više od 1500, rasuti su po cijeloj zemaljskoj kugli samo ih tamo nema, veli Dominko.

Pusta župa Čemerno

Župa Čemerno utemeljena je davne 1882 god. sa sjedištem u mjestu Taračin do, općina Ilijaš. Čine je Taračin do, Višnjica, Solakovići, Kamenica, Ljetovik, Gora, Ljubina, Našići, Tisovik, Konovik, Kruzi… Taračin do udaljen je šest kilometara od magistrale Sarajevo-Tuzla. U mjestu se, u blizini crkve, nalazila i škola, izgrađena prije nastanka Jugolavije.

Komunističke vlasti su od 1945. župu Čemerno u kojoj je bilo večinsko hrvatsko stanovništvo podijelile administrativno na tri općine; Ilijaš, Brezu i Vogošću. Prije rata u župi je živjelo 1520 Hrvata katolika, a prema posljednjem popisu ih je 344. -Od tih 344 do sada je umrlo sigurno trećina, a rodilo se nije ni jedno dijete, veli Dominko.

Egzodus nakon srpskih razaranja

Priča nam da su u svibnju 1993. ekstemisti iz JNA i srpskih oružanih snaga srušili sve do temelja; crkvu, školu, kuće i ostale nastambe a žitelje protjerali.

-Tada je nastao egzodus neki su se zaustavili u Varešu, Kaknju pa doživjeli novi egzodus, treći u Kiseljaku među kojima i moja malenkost. Većina je do sada završila u prekooceanskim zemljama, te Švedskoj i ostalim europskim zemljama. I, naravno, u Hrvatskoj, kaže.

Tijekom rata iz župe Čemerno ubijeno je 13 Hrvata civila, a 15 vojnika poginulo je na raznim ratištima od Dubrovnika preko Sarajeva, Ilijaša a najviše braneći srednju Bosnu, Vareš i Kiseljak.

-Na početku rata izolirani; ispred od srpskih snaga a iza leđa su nam bile muslimanske snage pokušali smo se organizirati u jednu satniju HVO-a ali, nismo uspjeli, veli.

Nakon Daytona područje župe Čemerno pripada FBiH, dvjema županijama Sarajevskoj i Zeničko-dobojskoj.

-Narod se rasuo po svijetu nešto starijih se vratilo o mjesto Goru i Ljubinu jer su zemljopisno u najpovoljnijem položaju,uz magistralu Sarajevo -Tuzla, ostatak područja je zarastao i pust, priča nam ogorčeno Dominko.

Problemi za povratnike počeli odmah nakon rata

Napominje kako se na području župe Čemerno nalazi stari grad Dubrovnik koji je sada aktualan. Veli kako se preko imanja protjeranih Hrvata vlasti Ilijaša izgradili put kojim autobusima dovoze na izlet obitelji šehida na grob-stećak kneza Batića, koji je stolovao u Visokom a sahranjen u Kopošićima u župi Čemerno.

Općina Vogošća je 1995 god. poništila zemljišne knjige i katastar koji je bio na snazi 1992. god i tada su počeli problemi za povratnike, kaže.

Nakon dugih godina sudskih rasprava i svih dokumenata iz vremena SFRJ tek 2015. godine Dominko je uspio imovinu administrativno vratiti u svoj posjed. No, ne i vrijeme u kojem je živio u Gori. Danas su njegovom rodnom mjestu žive ljudi za koje nije mogao ni sanjati da će se nastaniti u Gori. Uz 21 sagrađenu kuću, kako mu je rečeno, Arapi planiraju sagraditi još toliko.

Dnevnik.ba

Article_Bottom_970x250