StoryEditor
povratak korijenima

Dok mnogi bježe ‘trbuhom za kruhom‘, oni su se iz ‘obećane zemlje‘ vratili: Jedna situacija bila je presudna...

Piše Desk  /  05.12.2021., 09:33h
Pitaju me mnogi ovde: Pa, zašto ste se vratili, kad puno naših jedva čeka otić vanka?

A, u Kanadi me pitaju, pa di ćeš ić u Hrvatsku, zar ti ovde nije lipši život – kaže to Alen Katić, porijeklom Solinjanin, koji se kao druga generacija naših iseljenika rodio u kanadskoj prijestolnici Ottawi, piše Slobodna Dalmacija.

- Ova lanjska situacija s koronom je bila ključna za to, iako san uvik razmišlja i nekako zna da ću se jednoga dana vratit u kraj di mi se rodija otac Ivica i mater Sonja, Klišanka, rođena Pleština. Mene su korijeni uvik vukli tu – ističe 50-godišnji Alen koji s obitelji trenutno živi u podstanarstvu u blizini starih kuća Katića, gdje su živjeli njegovi djedovi i pradjedovi u Solinu.

- Na pitanje zašto smo otišli ili zašto smo se vratili, samo mogu odgovorit da svugdi triba radit. Ni tamo nije lako, triba zaradit plaću, tamo se isto triba mučit za nać posal i zadržat radno misto, a ljudi rade više da bi priuštili neke stvari koje im možda ni ne tribaju.

Zato je korona u jednu ruku bila "dobra" da vidiš šta ti triba, s čin si zadovoljan u životu! Tribaju li ti više materijalne stvari ili društvo, mir, dobri susidi, prijatelji... Zapravo, preseljenje u Hrvatsku baš u ovon momentu je bila više ideja supruge – otkriva nam "solinski Kanađanin".

- Isn't that so? – nasmijano će Alen zagrlivši suprugu Joy, koja ima, kako nam kaže, i engleske, i mađarske, i njemačke korijene.

Upoznali su se u Torontu i od 2006., kada su se vjenčali i bili u Hrvatskoj na medenom mjesecu, svake godine su dolazili opet ovdje na odmor i uživali.

- Nijedno lito nije prošlo da mi ne bi došli. Jedne godine su bili i moji i njeni roditelji. I onda lani kada je u Kanadi bija stvarno gadan lockdown, bilo nan je baš teško. I nama i dici... Osjećali smo se ka da ne možemo doć doma. Stalno smo gledali razvoj situacije, oće li nan dopustit da otputujemo, a imali smo spremne i avionske karte i rezervacije smještaja, samo smo ih prolongirali i čekali kad će se otvoriti granice...

I to je bija neki okidač, jer Dalmacija nan je svih tih godina koje smo dolazili postala dom. I onda je jedan dan Joy pridložila: A, šta otiđemo u Hrvatsku?" Šta ćemo, kako ćemo, vidiš da ne možemo nigdi zbog situacije, pogleda san je upitno, a ona mi je na to kazala: Mislim na to da ostanemo u Hrvatskoj.

I to je bilo to, čuja san njene riči, nismo više od tome diskutirali, već je samo krenulo. Sredili smo u Kanadi stvari, neke smo prodavali, neke davali, neke bacali, a ono što smo ostavili poslali smo kontejneron u Hrvatsku i od ožujka smo, evo, ovde... Upitali smo i sami sebe u jednon trenutku, šta to činimo, jesmo li poludili – smije se Alen.

- Ali, znali smo zapravo u sebi da je to okej, da to stvarno želimo. A ključna stvar je bila kada smo vidili kako su curice "buknile", kako one uživaju u svom djetinjstvu. E onda smo rekli, to je to, napravili smo dobru stvar! – zajednički potvrđuju Katići i za dobrodošlicu u novo susjedstvo imaju samo riječi hvale.

- Čim smo došli dočekali su nas razdragano susidi, donili smokve, šipke... - domeće naš domaćin.

- Jeee, šipke – ponavljaju odmah s oduševljenjem i njihove dvije djevojčice, devetipolgodišnja Marica i dvije godine mlađa Marijana koje tako dobro govore hrvatski da nikada ne biste rekli da su se rodile u Kanadi.

Marica ide u četvrti razred, a Marijana u drugi, i ispočetka su mislile da će samo slušati i pratiti nastavu dok se ne uklope, upoznaju, i vide što će sve učiti. Međutim, curice već redaju i petice, stigla je čak i pohvalnica, pa su ove godine krenule u redovite razrede gdje bi po godinama i pripadale.

- Prvo me iznenadilo kako je čist zrak ovdje, u Kanadi je bilo puno auta, zrak nije bio ovako dobar, a posebno to kako se djeca ovdje obožavaju družiti... U Kanadi ti samo kažu: "Bok!" I gotovo. Ovdje smijem ići i do susjeda dolje – kaže Marica, pričajući kako se voli zagledati i u Kozjak koji se nalazi nad kućama i njihovom Osnovnom školom kralja Zvonimira.

I Marijana najviše voli ići u školu, a najdraži predmet joj je hrvatski jezik, a ono što ju je najviše oduševilo, pored druženja s djecom, je toplo vrijeme.

- Došli smo ovdje radi veće kvalitete života, poput čistog zraka, kao što curice i same kažu. Ovdje također imaš više vremena za obitelj, osjećaš se također da si dio zajednice, svak svakoga zna, imaš društvo, susjede...

Došli smo prvenstveno radi djece, a one su tako sretne, svaki dan im je prekrasan. Imaju puno prijatelja, mogu izaći dolje niz ulicu, kad znam da su sigurne i ja se osjećam ugodno. Uskoro će se curice uključiti i u neke izvannastavne aktivnosti, sport, košarku, odbojku... – priča nam Joy na engleski, ubacujući i malo hrvatskog jezika kojega sve više uči.

- A, voljele bi svakako i na folklor – govore djevojčice pa nam iz albuma pokazuju fotografiju u narodnim nošnjama kada su bile još manje.

- Ljudi su ovde strašno ljubazni...Kad smo tek došli svi su nas radosno pozdravljali: "Evo Kanađani". U početku nan je to bilo malo neobično, jer u Kanadi niti ne poznajete prve susjede pokraj kojih godinama živite.

A, ovde, izađeš vanka, vidiš ovoga, onoga, ovi je tek ubra smokve, ovi salatu, jedno drugom uskačeš, ka jedna velika familija. I naš kum Robi nan uskače, njemu svaka hvala, u pomoći dok se još potpuno ne snađemo. Pravi je čovik – kazuje Alen o Robertu Miliću iz Solina s kojim se često nađe i popije kavicu.

Alen je, kako dalje imamo priliku čuti, radio kao direktor u kanadskoj banci RBC.

- Najprije san završija studij arheologije, pa san krajem devedesetih stiga i na Hvar, u Farosu sam sudjelova na istraživanjima.

Jako me to zanimalo, ali poslije san razmišlja da bi triba ipak nešto praktičnije šta bi radija u Kanadi, pa san onda završija i Pravni fakultet. Ispočetka san imao svoju privatnu praksu, a onda san zadnjih 15 godina radija kao bankar, bavija se upravljanjem rizicima – prepričava naš sugovornik koji ima uz to i dva magisterija.

- Samo san radija, dan, noć, i vikende. One odu leć, ja uzmen kompjuter i iden radit. Za vikend one idu park, ja opet uzmen kompjuter, moran radit, ovde toga nema u toj mjeri. Ovde možeš kad završiš posal večerat na miru s familijon, otić na kavicu, izać vanka prošetat, to je divno - kazuje nam Alen, te otkriva kako su trenutno u podstanarstvu jer nisu još odlučili hoće li kupiti nešto ili će graditi nešto svoje.

Za prvu ruku su krenuli s obrtom gdje će on biti potpora supruzi Joy koja se u Kanadi usavršila u struci, 15-ak godina radi kiropraktiku i akupunkturu, posebno je specijalizirana za sportsku terapiju.

- Još uvijek se ovde snalazimo i, naravno, da nam je svaka pomoć dobrodošla. Svi su nam govorili da će biti gadno, to oko papirologije, ali moram priznati da svi žele pomoć. Otišli smo tražit dozvolu, papire, svi su bili jako ljubazni – ističe Alen.

Gospođa Joy je sportašica, osvojila je zlatnu medalju na svjetskom prvenstvu u Edmontonu u sinkroniziranom plivanju kojim se bavila.

- Veoma volim plivati, tako da mi je blizina mora nešto divno. U mladosti sam živjela pokraj Toronta, gdje moji roditelji još uvijek stanuju, pokraj jednog jezera, tako da sam često prakticirala plivanje i vožnju kajakom.

Drago bi mi bilo da i u Hrvatskoj dam svoj doprinos zdravlju sportaša, ali i isto tako i građana starije životne dobi, kao i svih onih koji imaju tegoba sa zdravljem vezanih za poremećaje živčanog sustava i kralježnice. To će za mene biti izazov, a ujedno ću raditi ono što volim.

Inače, u Kanadi sam bila jako posvećena i humanitarnom radu, volontiranju, sakupljali smo sredstva za školske programe, projekte... Volim šivati, pa sam donijela i svoju mašinu, obožavam peći i kolače, tu mi pomaže moja Marijana – govori Joy, dok se malena ugnijezdila mami u krilo.

- Ispočetka smo se ipak pitali oćemo li ostat. Mislin, sad je sto posto sigurno da ćemo ostat, stvarno nam je lipo! Kanada je prilipa, nema tu govora, i tamo su naši roditelji i rođaci, zato nan je to isto dom.

Moji roditelji su početkom šezdesetih otišli prvo u Pariz, a onda u Kanadu di je živija mamin stric. Bili su mladi ljudi koji su krenuli u svojevrsnu pustolovinu i potragu za poslon i boljim životon. Mama je pričala da su na početku svaku noć plakali za domon. Sve in je falilo, pa su se nakon deset godina, nakon mog rođenja, dok san ja bija još u pelenama, na godinu dana vratili opet u Hrvatsku, ali se nisu mogli više naviknuti.

Nije to više bio oni njihov stari Solin i Klis, iz kojeg su otišli, pa su se vratili natrag u Kanadu. Tamo se onda 1974. rodija i moj brat i tako su ostali i danas tamo. Imali su lip i pristojan život, ali im se vidilo u očima da u srcu nose svoju Dalmaciju.

Tata je umra u Ottawi u 2016., ali mu je njegov Solin bija u srcu i u misli do zadnjeg časa života – prisnažuje Katić, piše Slobodna Dalmacija.

Dnevnik.ba

26. siječanj 2022 14:32