Article_Top_970x250

Dok hrvatski radnici emigriraju, poslodavce spašavaju Indijci, Pakistanci i Filipinci koji ih na kraju više koštaju

HRVATSKI APSURDI

Dok hrvatski radnici emigriraju, poslodavce spašavaju Indijci, Pakistanci i Filipinci koji ih na kraju više koštaju

lip 08, 2019
dnevnik.ba
dnevnik.ba

Foto: faH

I dok hrvatski radnici u potrazi za boljim životom odlaze u zemlje Europske unije od Njemačke i Austrije do Irske, hrvatski poslodavci uvoze radnike iz (za nas) još uvijek egzotičnih zemalja poput poput Indije, Pakistana i Filipina te traže ukidanje kvotnog režima za uvoz stranaca, odnosno njihov neograničen uvoz i zapošljavanje prema potrebi. Da apsurd bude veći, proces pronalaska stranih radnika i njihovo zapošljavanje poslodavcima je i financijski i organizacijski zahtjevnije od zapošljavanja domaćeg radnika.

Pa u čemu je onda 'kvaka'? To ćemo u  razgovoru s poslodavcima i predstavnicima sindikata u sektorima gdje najviše nedostaje radnika kao što su turizam i građevina, pokušati rasvijetliti ovim tekstom.  

U turizmu prema procjeni sindikata nedostaje oko 15 tisuća radnika, a prema procjenama iz Hrvatske udruge poslodavaca njih oko 20 tisuća. U građevini se deficit procjenjuje na čak 30 tisuća radnika. Hrvatska svake godine povećava kvote za uvoz stranih radnika iz zemalja koje nisu članice Europske unije pa tako za 2019. godinu kvota iznosi 65. 100, od čega za graditeljstvo otpada 17.800 dozvola, a za turizam 15.611 dozvola, piše Direktno.hr.

Od poslodavaca smo pokušali doznati je li uvoz strane radne snage dugoročno dobro rješenje ne samo za njih nego i za Hrvatsku, zašto lobiraju za potpuno ukidanje kvota i što sami čine kako bi privukli i zadržali domaćeg radnika. Ovisi li povećanje plaća radnicima i stvaranje boljih radnih uvjeta isključivo o poreznom rasterećenju poslodavaca ili i oni sami mogu poduzeti određene korake kako bi im radnik bio zadovoljniji, umjesto da samo 'upiru prst' u državu. Što je sve krivo posloženo u zemlji u kojoj se trenutno oko 114.163 osobe vodi kao nezaposlene na Hrvatskom zavodu za zapošljavanje (HZZ), a oni ne mogu naći potrebne radnike, odgovorili su za portal Direktno iz Udruge poslodavaca graditeljstva HUP-a i iz Udruge ugostitelja i turizma HUP-a.

Za početak su pojasnili kako sadašnji sustav kvota kojom se dozvoljava uvoz određenog broja radnika, predstavlja interventnu mjeru kojom se nastoji poduzetnicima osigurati radna snaga kada to nije moguće osigurati iz domaćih resursa. Pri tom i sami ističu kako je poslodavcima proces pronalaska stranih radnika, njihovo zapošljavanje i integriranje financijski i organizacijski zahtjevnije i kompleksnije rješenje od zapošljavanja domaćih radnika. Smatraju kako aktualni kvotni sustav za uvoz radnika ne prati ubrzane promjene globalnog tržišta rada i od poduzetnika zahtijeva da krajem tekuće godine planira sve svoje aktivnosti, uključujući i potreban broj radnika. Oni to ne mogu, navode, tako precizno planirati, zbog čega je prošlogodišnja turistička sezona, zbog nedostatka radnika, gotovo dovedena u pitanje.

Uvođenje tzv. 'slovenskog' modela odnosno ukidanje kvotnog režima, HUP-ov je prijedlog star nekoliko godina, a on podrazumijeva zapošljavanje stranaca prema iskazanoj potrebi. Prema tom modelu poslodavac koji ima potrebu za radnikom određenog zanimanja javlja se Zavodu za zapošljavanje koji potom u roku od pet dana provjerava dostupnost radnika tražene kvalifikacije. Ako se u navedenom roku takav radnik ne pronađe, poslodavcu se odobrava dozvola za boravak i rad stranog radnika na određeni rok.

Iz Udruge poslodavaca priznaju da nijedno rješenje kojom žele osigurati kvalificiranu radnu snagu poslodavcima, neće riješiti ključni problem tržišta rada, a to je strukturna nezaposlenost. Tu prije svega misle na obrazovanje koje ne prati potrebe tržišta i stoga pozdravljaju sve korake u tom smjeru u reformi obrazovanja. Važnim smatraju i sve mjere u cilju podizanja vještina i kompetencija hrvatskih radnika kako bi se uključili ili vratili na tržište rada kao i popularizaciju cjeloživotnog obrazovanja.

U turizmu najviše nedostaje pomoćnih radnika i iz Udruge ugostitelja i turizma HUP-a navode kako unatoč 20.530 ponuđenih poslova na burzi ne mogu povući dovoljan broj takvih radnika za koje ne treba posebna stručna sprema, iako je među nezaposlenima veliki postotak upravo onih sa završenom osnovnom školom. Naime, već je u prvih pet mjeseci ove godine izdano više dozvola za zapošljavanje stranih radnika nego što je to slučaj za cijelu 2018., a u turističkom je sektoru od 15.611 raspoloživo ostalo tek 3000 dozvola. Za pomoćne radnike u turizmu već je zabilježen manjak od 500 dozvola.

Udruga ugostiteljstva i turizma HUP-a zajedno je sa sindikatima u novom postupku proširenja primjene kolektivnih ugovora postavila okvir za uređenje plaća i radnih odnosa s ciljem "postizanja ujednačenih i viših standarda poslovanja u sektoru ugostiteljstva te s ciljem suzbijanja nelojalne konkurencije". Otkrivaju kako najniža bruto osnovna plaća za tipična radna mjesta u ugostiteljskoj djelatnosti iznosi 4950 kuna za poslove konobara, kuhara, slastičara, recepcionara....Na to se dodatno obračunavaju dodaci za noćni rad, rad nedjeljom i blagdanom te prekovremeni rad prema kolektivnim ugovorom definiranim iznosima.

Poslodavci su svjesni da je konkurentna visina plaća važan preduvjet za održivost i razvoj turizma u Hrvatskoj, ali smatraju kako je ne mogu osigurati samo iz internih izvora već traže porezna rasterećenja, kao što je smanjenje PDV-a za sve ugostiteljske usluge.

Predsjednik Sindikata turizma Eduard Andrić ističe za Direktno kako je činjenica da su plaće u turizmu godinama bile niske i zaostajale za hrvatskim prosjekom. Sada su, navodi, poslodavci povisili plaće jer drugačije ne mogu naći radnike, ali to prije svega vrijedi za hotelske lance poput Valamar Riviere kod kojih je 5000 neto minimalna plaća za pomoćne radnike poput čistačica i spremačica. Za njima su se poveli i Plava Laguna, Lukšićevi 'Bluesun' lanci i drugi. No to još uvijek nije dovoljno u usporedbi s plaćama koje Hrvati mogu zaraditi u tom sektoru u jednoj Irskoj ili Austriji.

Andrić ističe da je problem i u tome što se u turizmu zapošljava nekvalificirana radna snaga što mu ruši kvalitetu i ugled. "Prije je konobar bio gospodin čovjek, a danas je ta profesija potpuno degradirana", navodi.

Glede radne snage iz zemalja 'okruženja' kao što su Srbija, BiH i Crna Gora, a što se pisalo da su 'preplavili' hrvatsku obalu, Andrić napominje da je našim istočnim susjedima interesantnije preskočiti Hrvatsku i domoći se jedne Austrije i višestruko veće plaće. Tako da 'padaju u vodu' medijski napisi o profesionalcima iz unutrašnjosti Srbije koji spašavaju hrvatsku turističku sezonu i govore više stranih jezika, pa tako će i na Jadranu 'parlati' isključivo hrvatskim književnim jezikom, kako je svojedobno izvještavao jedan dalmatinski dnevni list.

Interes za Filipince i Ukrajince

"Na hrvatsku obalu dolazi manji dio Makedonaca, Srba iz BiH, a u Dubrovnik stižu iz Crne Gore. Naši hotelijeri su zainteresirani za Filipince i Ukrajince, pa je tako Danko Končar u turistički kompleks Medena doveo Filipinke kao pomoćnu radnu snagu i dalje će ih dovoditi", otkriva Andrić koji se protivio radnim dozvolama za strance jer smatra da treba primarno zapošljavati domaće ljude. Plaće konobara na našoj su obali, tvrdi, između pet i šest tisuća kuna neto sa svim dodacima za noć, smjene, nedjelje itd. To je i dalje premalo da bi se ljude privuklo na sezonu koja se često odradi bez slobodnog radnog dana. Usporedbe radi, u Austriji na tom poslu mogu zaraditi u prosjeku 1700 eura, dobivaju 13 plaću, garantiran im je jedan slobodan dan u tjednu itd. itd.

Poboljšanje se najviše vidi, navodi Andrić, u većoj kvaliteti smještaja za 'sezonce' jer su poslodavci izgradili i uredili objekte za tu namjenu. Tu posebice misli na hotelijere jer za obrtnike u ugostiteljstvu ne može garantirati.

Problem o kojem se rijetko piše je i animozitet između domicilnog radnika i sezonca. Naime, sezonci imaju besplatan smještaj, tri obroka u pravilu besplatna, a često im je plaćen i put, a dobivaju i stimulaciju na plaću kako bi ih se privuklo na dolazak. A kako se često dovodi nekvalificirana radna snaga, teret pada na domaćeg radnika koji nema nabrojane pogodnosti.

Sindikati vode bitku s poslodavcima jer sezoncima često nude tzv. polumenadžerske ugovore koji su izvan kolektivnog ugovora u turizmu, a kojima ga obvezuju da će im biti na raspolaganju 24 sata u cijeloj sezoni. Kuhari koji su na kolektivnom ugovoru imaju u hotelu oko sedam, osam tisuća kuna, što je, smatra Andrić, nekonkurentna plaća.

Prijava na 'minimalac'

"Njih uzima nelojalna konkurencija, odnosno obrtnici u ugostiteljstvu koji će mu dati i 18 tisuća kuna, ali će ga prijaviti na minimalnu plaću. Prijava na minimalac je uobičajena u ugostiteljstvu", otkriva taj predsjednik sindikata. Dijelom i razumije tog obrtnika jer kad bi "poštivao sve nametnute obveze i prijavio radnika na punu plaću, mogao bi staviti 'ključ u bravu'". I sindikati se zalažu za smanje troškova države, traže promjenu porezne politike, smanjenje PDV-a na ugostiteljstvo...

Andrić je uvjeren da se nedostatak radne snage može riješiti daljnjim povećanjem plaća, ali i sigurnošću radnog mjesta, jer ugovori na određeno, a Hrvatska je vodeća u EU prema njihovoj brojnosti i raširenosti, pretvaraju takve radnike u 'građane drugog reda'. A edukacija i školovanje radnika je neizostavno jer je čovjek 'ključ uspjeha' svugdje, pa tako i u turizmu.

Na naš upit je li uvoz radne snage poslodavcima opet izlika da dobiju jeftinu radnu snagu, Andrić navodi da ne, jer su im stranci skuplji nego naši ljudi. Kao prvo, prema zakonu stranom radniku ne smiju dati manju plaću nego domaćem, a uz to ih dobrim uvjetima i stimulacijama moraju privući na dolazak. Radnici iz okruženja, kako smo naveli, rado preskaču Hrvatsku kako bi se domogli Austrije i Njemačke, a radnici iz dalekih zemalja mogu biti samo pomoćno osoblje zbog nepoznavanja jezika i kulture. Tako da su Indijac i Pakistanac puno skuplje rješenje za poslodavca od hrvatskog radnika, uvjerava nas taj sugovornik.

Strani radnik skuplji od domaćeg

Iz Udruženja ugostitelja Zagreb navode kako je u metropoli kroničan nedostatak radnika u toj branši jer su produžili sezonu na cijelu godinu. Sad im je manje bitno je li radnik iz Srbije, Makedonije, Ukrajine, Indije ili Filipina, samo da ga dobiju. Primjerice, prošle je godine na području Zagrebačke županije u prva tri tromjesečja traženo 782 kuhara, a popunjene su tek 272 mjesta. Od 1493 slobodnih mjesta za konobara, popunjena je tek polovica.

I oni priznaju da im je strani radnik skuplji od domaćeg; tu su troškovi agencija i traženja, plaćanje puta, smještaja, viza ako su iz dalekih zemalja, pa onda treba uračunati razdoblje prilagodbe iz druge kulture, jezičnu barijeru; dakle, riječ je o nizu komplikacija kojih nema kada je hrvatski radnik u pitanju.

Radnici iz tzv. regije zaobilaze Zagreb i traže sreću dalje na Zapadu. Na upit Direktnog zašto ne povećaju plaće hrvatskim radnicima i tako ih privuku i zadrže u Hrvatskoj, dobivamo odgovor da zbog velikih poreznih opterećenja plaće ne mogu povećati toliko da bi taj cilj postigli. Traže od države još olakšica.

Zagrebački ugostitelji zainteresirani su i za zapošljavanje migranata, a i Hrvatski zavod za zapošljavanje ih uzima u obzir prilikom stručne prekvalifikacije.

Velika potražnja za zidarima i elektroinstalaterima

Iz Udruge poslodavaca graditeljstva HUP-a otkrivaju kako je kvota dozvola za pojedina građevinska zanimanja već iskorištena ili će to biti uskoro. Primjerice, za zanimanje zidar kvota za 2019.,. iznosi 2900 radnika, no većina dozvola već je iskorištena te je preostalo još samo njih 376, a trenutno je predano 408 zahtjeva za zapošljavanjem stranih radnika – zidara. Još je gora situacija s elektroinstalaterima kojih se traži višestruko veći broj nego što je odobreno dozvola.

Iz te Udruge ističu kako je nedostatak građevinskih radnika djelomice posljedica velike ekonomske krize koja je domaćem sektoru graditeljstva donijela velik pad narudžbi i to u uvjetima u kojima nije bilo moguće zadržati sve radnike koji su ranije radili u graditeljstvu.

I oni smatraju kako je preduvjet za povećanje konkurentnosti i ostvarenje boljih uvjeta rada smanjenje poreznih i administrativnih opterećenja čime bi se otvorio prostor poslodavcima za značajnije povećanje plaća te proširenje porezno priznatih troškova kao što su smještaj i prehrana građevinskih radnika.

Podsjećaju kako je Kolektivnim ugovorom za graditeljstvo određena osnovna plaća koju minimalno mora isplaćivati svaki poslodavac svakom radniku u sektoru, a pojedini poslodavac i radnik ugovorom o radu ili kućnim kolektivnim ugovorom mogu dogovoriti veće plaće.

Ističu kako su zbog nedostatka domaće radne snage te kako bi održali redovito poslovanje i pravovremeno ispunili obveze prema naručiteljima, prisiljeni radnike potražiti u inozemstvu, "iako je prvi izbor svakog poslodavca domaća radna snaga zbog jednostavnije suradnje i komunikacije i manjeg roka prilagodbe". No s obzirom na to da je radna snaga iz okolnih zemalja već iselila u razvijenije europske zemlje, u okruženju je teško pronaći radnu snagu pa su poslodavci prisiljeni radnike potražiti i u udaljenijim zemljama, poput navedenih Filipina, Indije, Bangladeša...

'Plaču za radnom snagom, a ne žele povećati plaću'

Glavni tajnik Sindikata Graditeljstva Hrvatske Domagoj Ferdebar smatra kako su poslodavci nejasnih stavova. "Plaču za radnom snagom, a ne žele povećati plaću kao jedan od glavnih faktora ostanka radnika u Hrvatskoj. Računica je jednostavna; ako radnik premalo zarađuje, otići će van", izravan je naš sugovornik. "Prije godinu i pol poslodavci su nam tvrdili kako će propasti ako povećaju plaće, a onda su kada je krenula 'frka' s radnicima pristali na povećanje od 30 posto preko noći", otkriva.

Treba znati da radnik u građevini, kao i u turizmu, nema državni 'minimalac' nego je njegova minimalna plaća ugovorena kolektivnim ugovorom koji vrijedi za cijeli sektor.

Ferdebar je protiv ukidanja kvota za uvoz strane radne snage jer smatra da u tom slučaju možemo zatvoriti građevinske škole jer nitko neće imati interes za taj sektor koji je, smatra, sasvim omalovažen. "To su teški poslovi, radi se na otvorenom, ozljede su česte i puno se radi, previše. To je uz male plaće, najveći problem. Radi se bez početka i kraja", opisuje težak kruh građevinskog radnika.

Profit ne može biti jedini motiv poslovanja

Smatra kako odgovornost uz državu snose i poslodavci kojima profit ne može biti jedini motiv poslovanja: "Radniku je važno da ga se cijeni, da se može razvijati i učiti i da ima sigurnost i pristojnu plaću. Na žalost, toga nema u Hrvatskoj. Zato se masovno odlazi u Njemačku i Austriju, u uređene sustave".

U građevini uvoze najviše radnike iz Makedonije, Albanije, Ukrajine, Irana, i oni su, tvrdi Ferdebar plaćeni više nego naši radnici koji su otišli u inozemstvo. "Da bi ih privukli u startu plate više, što je nekorektno prema našim ljudima. Stranci nisu jeftina radna snaga, ali su poslodavcima ipak jeftiniji jer bi našeg radnika morali platiti još više da bi ga zadržali", objasnio je 'misterij' mladi sindikalac.

Navodi primjer građevinskih tvrtki iz Istre koje 'vape' za radnicima i najavljuju povećanje plaća. "Tada se dogodi slučaj Uljanik i dođe im 50 ljudi iz tog brodogradilišta. Riječ je o ljudima koji će raditi za bilo što jer mjesecima nisu primili plaću. Isti taj poslodavac momentalno odustaje od povećanja plaća i tako od starih zaposlenika radi nezadovoljnike i potencijalne ekonomske migrante. Tako ostajemo bez ljudi i radnika po cijeloj zemlji i u svim sektorima", zaključuje.

Ukidanje kvota vodi u kaos

Ferdebar je uvjeren da povećanje kvota ili njihovo ukidanje vodi u kaos i urušavanje ne samo građevinskog sektora. "Tražili smo da se uvede red, a ne da svaka firma samo stane u red na policiji i dobije stranog radnika. Htjeli smo da se provjerava poštuju li te tvrtke granske kolektivne ugovore i za domaće ljude i za strane radnike i da postoji obveza poznavanja jezika, radi sigurnosti u obavljanju poslova", otkriva naš zadnji sugovornik koji je žalostan što naši radnici odlaze, a stranci dolaze bez kriterija.

"Naši su ljudi bili spremni raditi u Hrvatskoj da tu mogu zaraditi 1500 eura jer za razliku od 500 eura ne bi odlazili u Njemačku. Ali ako ovdje zarađuju tek 700, a u Njemačkoj 2000 eura, onda im ne možemo zamjeriti što dolaze...", poručuje na kraju.

Dnevnik.ba

Article_Bottom_970x250