To znači da tisuće djece koja boluju od dijabetesa u BiH, kako bi im se izmjerio šećer, još uvijek moraju prolaziti torturu bockanja, i do desetak puta dnevno dok njihovi vršnjaci u, primjerice, susjednoj Hrvatskoj gotovo mogu i zaboraviti na ovaj bolni i iscrpljujući postupak.
Djeca ispaštaju
Naime, u Hrvatskoj, kao i u ostalim europskim zemljama, djeci su dostupni spomenuti senzori koji im omogućavaju normalan život bez straha od eventualne šećerne kome koja dolazi zbog preniske ili previsoke razine glukoze u krvi. “U svijetu dijabetes tip 1 više se ne kontrolirana tromjesečnim nalazom šećera iz krvi, nego vremenom provedenim u zadanim vrijednostima.
Dakle, imaju senzore i mjere kolika je razina glukoze. Primjerice, normalne su vrijednosti kod dijabetičara tip 1 od 5 do 10 i kada osoba dođe kod liječnika na pregled, onda ima uvid koliko je sati bila u normalnim vrijednostima jer senzor sve pokaže, a to se trakicama ne može”, objasnio je nedavno Adnan Beganović iz Udruge oboljelih od dijabetesa tip 1 iz Sarajeva. Ovo pitanje nedavno je aktualizirala i zastupnica u Domu naroda Parlamenta FBiH Zdenka Džambas tražeći od nadležnih institucija odgovore “tko koči nabavu senzora ako ih je Vlada FBiH uvrstila na listu”.
Uvidom u popis medicinskih sredstava koja imaju dozvolu za promet u BiH, koji se nalazi na web-stranici Agencije za lijekove i medicinska sredstva BiH, kao i izravnim kontaktom sa stručnim službama Agencije, Federalno ministarstvo zdravstva dobilo je informaciju da se senzor za mjerenje glukoze u krvi za djecu još uvijek ne nalazi na našem tržištu. Senzor je trenutačno jedino u prometu u Republici Hrvatskoj i financira se iz sredstava obveznog zdravstvenog osiguranja samo u indikaciji dijabetesa tipa l, istaknuli su iz Federalnog ministarstva zdravstva. Dodaju kako je ključni problem što u BiH trenutačno ne postoji registrirana pravna osoba koja bi mogla pokrenuti proces upisa senzora u registar medicinskih sredstva za tržište BiH kod Agencije za lijekove i medicinska sredstva BiH sukladno Zakonu o lijekovima i medicinskim sredstvima, kao i pravilniku o medicinskim sredstvima.
Naime, upis medicinskog sredstva u registar je administrativni postupak koji provodi Agencija za lijekove i medicinska sredstva BiH, ali zahtjev za upis u registar podnosi proizvođač medicinskih sredstava sa sjedištem u BiH ili pravna osoba koja zastupa stranog proizvođača sa sjedištem u BiH. Što znači da dostupnost spomenutih senzora ne ovisi ni od Federalnom ministarstvu zdravstva, ni Vladi FBiH, ni Agenciji za lijekove i medicinska sredstva BiH, već je u isključivoj nadležnosti proizvođača navedenog medicinskog sredstva i njegova pravnog zastupnika u BiH.
Senzor oko 120 KM
Dakle, kako bi djeci kojoj je dijagnosticiran dijabetes u BiH bilo omogućeno mjerenje glukoze u krvi bez konstantnog bockanja, potrebno je da se netko od proizvođača senzora zainteresira za tržište ove zemlje. Tako dolazimo do paradoksalne situacije u kojoj roditelji, koji su u mogućnosti, odlaze u susjedne zemlje i tamo kupuju senzore riskirajući da im oni budu oduzeti na granici jer isti nisu registrirani na području naše zemlje.
Također, iz istih razloga novac koji su dali za njih ne mogu refundirati iako je riječ o uređajima koji se nalaze na esencijalnoj listi. Inače, jedan senzor košta oko 120 KM, mjesečno su potrebna dva, dakle 240 KM. Za 300 trakica potrebno je izdvojiti 210 KM. Zavod zdravstvenog osiguranja i reosiguranja FBiH financira sredstvima Federalnog fonda solidarnosti nabavu trakica za šećer, kao i aparatića za šećer za djecu iz svih županija, a od 2019. iz sredstava Federalnog fonda solidarnosti financira se i nabava inzulinskih pumpi za djecu.
Dnevnik.ba