Article_Top_970x250

Danas 28 godina od granatiranja Ljubuškog

nevine žrtve

Danas 28 godina od granatiranja Ljubuškog

svibnja 03, 2020
dnevnik.ba
dnevnik.ba

FOTO: screenshot

Danas, 3. svibnja navršava se 28 godina od napada JNA na Ljubuški, napada koji je došao nenajavljen, iz tada svibanjskog vedrog neba sa jednom namjerom da uništi i ubije nedužne.

Bila je nedjelja i ljudi su slobodno  šetali gradom, sjedili u vrtu sa svojim susjedima ili se družili u tada otvorenim ljubuškim kafićima. Svu tu bezbrižnu nedjeljnu stvarnost odlučili su uništiti u sekundi i istovariti, istresti na nas svoje zlo i s namjerom donijeti nam smrt, piše Radio Ljubuški!

Tog poslijepodneva nešto iza 17 sati u tom bezbrižnoj nedjelji prvo se čuo oštar zvuk, a potom  se na grad sručila kiša ubojitih raketa. Zločin za kojeg nitko do danas nije odgovorao odnio je svoje nevine žrtve, među njima i naše najmlađe sugrađane; bebu od devet mjeseci i desetogodišnju djevojčicu.

Na uži dio grada ispaljene su s 54 rakete kalibra 128 mm,  život su izgubili naši najmlađi sugrađani brat i sestra – devetomjesečni Filip Kraljević i desetogodišnja Ivana Kraljević, oboje djeca Zdravke i Marka Kraljevića.

Prilikom napada teško je ranjena Radmila Bradvica koja je i preminula u bolnici od zadobivenih ozljeda 17. svibnja,a ozlijeđeni su i: Muhamed Ibrulj, Amela Ibrulj, Đula Omerhodžić, Drago Herceg, Jasna Boras i Erna Smajihodžić.

Ovaj strašan čin pogodio je sve stanovnike, Ljubuški je bio zavijen u crno.

Roditelji su ostali bez dvoje djece, djeca bez svoje majke, neka nam ova nedjelja prođe u spomen na njih, u uspomeni na prekinuto djetinjstvo, prekinutu radost majčinstva!

Neka im je vječni spomen!

U prilozima donosimo dio iz dnevnih novina, Službenog glasnika Općine Ljubuški kao i reportažu novinara Slobodne Dalmacije koja je napravljena dan nakon ovog zločina.

Dan nakon granatiranja, novinarska ekipa Slobodne Dalmacije je bila u Ljubuškom i izvijestila o ovom događaju. U nastavku prenosimo članak objavljen u Slobodnoj Dalmaciji, par dana kasnije, 5 svibnja 1992. Tekst je napisao Ante Šuljak, a fotografije snimio Zoran Marić.

O Bože, anđeli su usnuli. Leže, jedno pored drugog, u polumraku sobe.

Tek im odsjaj svjetla voštanice titra po obrazima. Nevinim, dječjim. S kojih je jučer nestalo rumenila i onoga sretnog, nepatvorenog smijeha. Brat i sestra. Sklopili su oči jedno pored drugog. Malena im tijela prekrivena cvijećem. Kao da sanjaju…

Samo se teška tišina u polumračnoj sobi čuje. I duboki jecaj iz predsoblja stana na četvrtom katu u ljubuškoj ulici JNA, na broju 2.

Ivana je tek jedanaest ljeta imala. Njezin brat Filip nepunih devet mjeseci.

O Bože, zašto su ubili anđele?!

Foto: Ivana i Filip Kraljević

Oči su Zoranu Vukšiću, pomoćniku načelnika za operativne poslove u Stožeru ljubuških branitelja, vlažne i crvene. Neobrijan, umorna izraza lica, tiho mi kazuje:

– Jučer je, negdje oko 17.30 sati, došlo do topničkog napada na općinu Ljubuški. Pretpostavili smo, tada, da su četnici ispraznili jedno punjenje višecijevnih raketnih bacača, u što smo se naknadno i uvjerili. Jer napad su osam minuta kasnije ponovili.

Raketirali su nas bez ikakve najave… bez ičega… Mučki. Podlo. Samo, sada znamo da su bili sinhronizirani, jer su u isto vrijeme napali susjedne komune, Metković, Čitluk, Čapljinu, Široki Brijeg…

Gađali su civilne objekte. Vojnih u Ljubuškom i nema. Ljudi su bili iznenađeni. Zatekli su se na ulicama. Nakon prvih detonacija dali smo znak za opću opasnost. Avioni su, također, nadlijetali. Međutim, nemamo službenih i potvrđenih informacija da su borbeno djelovali. Samo su, poslije napada, letjeli na velikim visinama i, valjda, izviđali rezultate ovoga mučkog napada svoje subraće. Kako bi im potom dojavili što su pogodili i da bi, eventualno, mogli korigirati svoje nišane. Napišite još i ovo, molim vas. Među  narodom se pronio glas da su ovdašnji izdajnici i petokolonaši navodili četničke nišandžije iza višecijevnih raketnih bacača. Ne bi trebalo širiti takve glasine, jer još o tome nemamo nikakvu službenu potvrdu. Za sada je najvjerojatnije da su iz zraka navođeni.

Zdravka Kraljević je sa svoje troje djece došla pred minuli vikend u Ljubuški iz Zaostroga, gdje su prije desetak dana prebjegli kod poznanika. Da vidi supruga Marka, prijatelje, svoj stan i svoj grad. U nedjeljno poslije podne nešto prije 17 sati, Kraljevići su se spremali da odu u posjet prijateljima. Otac je Marko s djecom nešto prije sišao u dvorište, dok je Zdravka ostala gore na četvrtom katu, u stanu, da uzme još neke stvari i zaključa stan.

Marko je s petnaestogodišnjim sinom nešto gledao oko automobila, a jedanaestogodišnja Ivana se, nekih desetak metara dalje, noseći devetomjesečnog brata u naručju, šetala dvorištem iščekujući majku. Bilo je sunčano i pomalo vruće. Nebo plavo i bez ijednog oblaka. Odjedanput se prolomi rika. Prepoznao je Marko arlaukanje granata. U dvorištu, ispred četverokatnice, u Ulici JNA, ispred ulaza broj 2, nastane strka. Duga tek djelić sekunde, ili nešto više. A cijeli je život za to prošao. Zgrabio je Marko svojega starijeg sina u naručje i potrčao prema ulazu u zgradu. Krajičkom je oka spazio kako Ivana s bratom bježi pred urlikom što se iz vedra neba sruštio nad dvorištem. Prasak! Eksplozija! Kao da je svijet prestao postojati. Marka je i sina mu detonacija odbacila duboko u unutrašnjost zgrade. Trenutak poslije, kada se malo pribrao, izletio je napolje dozivajući svoju Ivanu. Ivana i mali Filip prvi put nisu mogli čuti očevo dozivanje. Njihova mala tijela nepomična su ležala na crnom asfaltu.

U dvorište, pred četverokatnicom u Ulici JNA broj 2, danas se uselila tišina. I bol. Demolirani automobili, porazbijani prozori, i crno, požarom i gelerima uništeno pročelje zgrade. Po sredini dvorišta zjapi smrt – oveća rupa u asfaltu na mjestu gdje je pala granata.

Mile Šimunović, susjed obitelji Kraljević, pomogao nam je svojim kazivanjem rekonstruirati trenutke u kojima su zauvijek ugašena dva dječja života. Pa će reći, onako isprekidano, prazna pogleda i suznih očiju, s teškoćom pronalazeći riječi “da je tragedija mogla biti i veća, totalna...

Liječnika ljubuške bolnice Tihomira Vukšića detonacija jedne granate dobrano je ošamutila. Neko je vrijeme bio bez svijesti. I sada će se, dok mi kazuje imena i zdravstveno stanje ranjenih civila, uhvatiti za glavu kao da ne vjeruje da mu je još uvijek na ramenu.

Nakon jučerašnjeg raketiranja Ljubuškog šest je težih i jedna lakše ranjena osoba, kazuje Vukšić. Svi su civili. Radmila Bradvica, Hamo Ibrulj, Đula Omerhodžić, Amela Ibrulj, Erna Smailagić i Jasna Boras su teže, a Drago Herceg je lakše ranjen. Nakon što smo ih zbrinuli, upućeni su na daljnje liječenje u Split, odnosno Metković.

Veli Vukšić da se isuviše rano za davanje bilo kakvih zravstvenih prognoza jer se, naročito kod dvoje pacijenata, radi o teškim ranama. No vjeruje da će ipak njihov daljnji oporavak proteći u najboljem redu.

Ranjen je Ljubuški. Njegovim polupraznim ulicama, istina šeću ljudi, ali nekako tiho, neuobičajeno. Dok me Drago Markić i Marinko Grlušić vode ulicama Ljubuškog, pokazujući mi mjesta na kojima su svoj put okončale razorne granate, zastajkujem počesto i popričam riječ-dvije s prolaznicima. Njihov je grad ranjen, ali nada u njima nije ubijena. Stoga su već koliko jutros izašli iz skloništa da poprave ono što se popraviti dade, da sklone s ulica ostatke ruševina i da u grad ponovno vrate život. I Anica Luburić, Nada Hrstić, Mirko, Zdenko, Dalibor, Mario i Donald, što vreće napunjene zemljom slažu pred prozore podruma, i Kata Perić i Kata Buntić iz Studenaca, te Iva Bebić iz Proboja, koje su jutros osvanule na tržnici i ponudile ljudima ono zeleni što su sa sobom donijele. Pa će, kada ih pokoji kupac upita pošto salata, uglas odgovoriti “Pošto god ti paše!”

Stipe Ivanković, Jakov Tomić i Drago Spajić nastoje ukloniti ruševine ispred pogođene zgrade pošte.

“A baš smo za koji dan trebali početi raditi. Vidite, ovo je novi, nedavno dovršeni, dio zgrade. A gledaj što je od njega ostalo…”

A jedna Mirjana uporno po gradu nastoji pronaći kruha, kojega je, eto baš ovaj tren nestalo u pekari “Stube“, vlasnika Bilbila Morine.

Nadu im, eto, nisu uspjeli ubiti. Ni njima, ni svim onim Ljubušacima koji su ujutro izišli na ulice da poprave onoliko koliko mogu jer, kazivali su mi u kratkom susretu, “Nema nam druge, moramo nastaviti živjeti i raditi, pa što nam Bog da”.

Tekst: Ante Šuljak

Snimio: Zoran Marić

Slobodna Dalmacija, 5. Svibnja 1992.

Dnevnik.ba