U odnosu na plažne sadržaje koji nisu evoluirali od raspona kafić – sladoled – "banana" iza glisera, u srcima tih sezonskih tvornica novca za domaći svijet, dočekat će ih, među ostalom inovativnom ponudom, i zajamčeno opojni mirisi "užegnutih" friteza, šalše skuhane iz uvoznih konzervi kupljenih u veleprodajama za sitan novac ili pizze koja jedva premašuje veličinu fast food pizzette, a na splitskim Prokurativama, kako piše Slobodna Dalmacija, košta 90 kuna.
Normalan obrok već godinama se ne može ni zamisliti ispod desetak eura po osobi, da o cijenama pića i ne govorimo, tek osluškujemo informacije koje stižu sa svih strana, a dosad najjača stiže s Hvara, gdje u jednom ugostiteljskom objektu bočicu Coca-Cole nude po 44 kune i ne sumnjamo da imaju klijentelu i za takav ljetni izdatak.
U takvom kolopletu snaga ne treba se onda čuditi vijestima koje javni mediji, strogo kontrolirani od strane vladajuće strukture u Banskim dvorima, uredno prešućuju ili ih tek stidljivo, na kapaljku, nude javnosti.
Prvenstveno riječ je o nepovoljnim statistikama u nizu sredina koje slove za perjanice dalmatinskog turizma, pri čemu je prikrivanju stvarnosti poput karika u briškuli pomoglo – (ne)vrijeme.
Svibanjski potop, pa i ovo srpanjsko rashlađenje, postat će idealna "skuža" za dežurne brojače turističkih noćenja i dolazaka kako bi opravdali pad, koji se, prije ili kasnije, morao dogoditi zbog pretvaranja gotovo svake zaboravljene šupe u "privlačan apartman na idealnoj lokaciji" i cijena koje su odletjele u nebo za sve ono što bi gostima moglo zatrebati.
Gdje su u svemu tome domaći ljudi, iznajmljivači, turistički radnici, pa i oni koji nemaju izravnog dodira s tom djelatnošću?
Oni su osuđeni na snalaženje kako bi kvalitetom mogli uvjeriti svojega klijenta da nisu dio "biznismena" koji kratkim udarom na takujine posjetitelja osiguravaju osam-devet mjeseci nešto lagodnijeg života ili na obilaženje turističkih zona u širokom luku kako bocu "obične" vode u dojučerašnjem kafiću ne bi morali platiti 25 ili 30 kuna, i to s obrazloženjem "mi smo restoran, pa ne točimo vodu iz špine u bokal".
Svima zajedno ne bi škodilo malo povratka u realnost i pristojnost, kao i one lijepe stare običaje s kojima smo nekada dočekivali goste raširenih ruku.
Niti je svatko talent za iznajmljivača niti se svaka buža ili svaki gradski stan mogu prodati na tržištu kao apartman s pogledom u mirnoj otočnoj vali.
Konkurencije nam ne nedostaje širom Mediterana, internetskim bespućima može se u trenu rezervirati smještaj u svakom kantunu zemaljske balote i priče o našoj "jedinstvenosti" ne prodaju se više bez pokrića.
A pokrića je sve manje, opstat će samo kvaliteta i korektan odnos prema gostu, jer i turisti iz istočnoeuropskih zemalja, prema kojima smo nekada gledali s podsmijehom, danas mogu platiti više nego prosječan hrvatski građanin, koji se ljeti češće kupa u znoju lica svoga nego u Jadranu.
Dnevnik.ba