Branko Lustig je logor preživio nizom slučajnosti. Prvo što su i on i majka preživjeli jezive uvjete vožnje vlakom do logora smrti u Poljskoj. Potom što su SS-ovi čuvari logora povjerovali njegovoj majci da ima 16 godina, a imao je samo 10.
Naime, 16 je bio minimum ispod kojega nacisti djecu nisu slali direktno u plinske komore kako bi ih pobili skupa s nemoćnim odraslima, nego su ih tjerali na ropski rad. Branko je tako završio u rudniku.
"Jednog se dana u logoru pronio glas će vješati svakog petog u redu. A ja sam bio peti. Ali, doveli su skupinu koja je navodno uhvaćena u bijegu iz logora. I pročitali su presudu kojom su ih osudili na smrt. Nekoliko trenutaka prije nego će izmaći klupice oni svi su uglas viknuli: „Nemojte nas zaboraviti! Kažite svijetu kako smo umrli! - naveo je Lustig razlog zbog čega je producirao filmove s tom tematikom.
"Svaki danom ima sve manje onih koji su preživjeli strahote Holokausta, a ima onih koji tvrde da se to nije dogodilo pa i da nacistički logori smrti nisu postojali - kazao je Lustig na jednom od svojih predavanja.
Dnevnik.ba