Najveća građevina
Svojedobno, samostan je bio najveća građevina u Bosni, a uz svećenike u njemu su boravili i sjemeništarci sve do 1900. kada je sjemenište Bosanske franjevačke provincije premješteno u Visoko.
Samostan je doživio tešku sudbinu kroz svoju povijest, kao i većina samostana u BiH, ali ponovno je među svojim zidinama nakon paleži i rušenja uspio sačuvati vrijedne umjetnine i eksponate, koji potječu s prostora travničko–lašvanskog kraja, odnosno iz neposredne blizine gučagorskog samostana. Na prvom katu jednog djela samostana smješten je muzejski postav koji se sastoji od dvije tematske cjeline, arheološko-povjesne i etnogtrafske.
U dugom samostanskom hodniku u staklenim vitrinama nalaze se najstariji nalazi ovoga muzejskog postava koji potječu s kraja neolita u kojem se kroz nalaze prepoznaju različite kulture, počevši od kakanjske pa butmirske kao završnog razdoblja neolita, ali ima dodira i s vučedolskom kulturom. Unutar postava je mnoštvo keramičkih ulomaka, koji upućuju na spomenute kulture.
Posebice su zanimljivi obredni pehari. Jedan od njih je i rekonstruiran.
U dvije velike prostorije smješten je etnografski odjel koji prikazuje nekadašnji život puka u travničko-lašvanskom kraju, a po broju izložaka tematski podijeljenih, pravi je raritet ovoga prostora. Teško je pobrojiti sve izloženo, primjerice kolekciju uskršnjih pisanica, no na posjetitelju ostaje da svoju znatiželju upotpuni u samom muzejskom postavu, kao što smo je i mi upotpunili zajedno s fra Davorom Petrovićem, vikarom franjevačkog samostana Guča Gora, koji nam je bio vodič kroz ovaj vrlo vrijedan muzej.
Kako saznajemo, najčešći posjetitelji muzeja su učenici osnovnih i srednjih škola koji su na ekskurziji ili jednodnevnim školskim izletima. Na katu iznad muzeja smještena je pinakoteka samostana u kojoj se nalaze dvije slike iz starijeg doba (nepoznati autor, Sv. Bernard (1796), M. Seitz, sen., Uznesenje sv. Ilije proroka (1887) i više slika nepoznatih autora i godišta). U samostanskoj zbirci zastupljeni su sljedeći umjetnici: Gabrijel Jurkić, Muhamed Kulenović, Josip Generalić, Slavko Šohaj, Mica Todorović, Mario Mikulić, Mersad Berber, Behaudin Selmanović, Ivo Dulčić, Josip Biffel, Jože Kramberger, Ljubo Lah i dr.
Od svog blaga, koje krije samostan Guča Gora, samsotanska knjižnica ima najtužniju povijest. Ta povijest vezana je uz dva sudbonosna događaja: požar crkve i samostana 1945. te otuđivanje svekolikoga knjižnog fonda tijekom zadnjeg rata (1993. - 1995.).
Požar iz 1945.
Biskup fra Marijan Šunjić je u Beču, pred smrt, sastavio oporuku u kojoj, između ostalog, ostavlja Gučoj Gori svoju bogatu knjižnicu, sve posuđe i biskupski ornat.
Nažalost, u požaru 1945. izgorio je sav knjižni fond samostana. Obnavljanjem samostana nakon požara, fratri su istodobno osnivali i novu knjižnicu: dobivanjem duplikata iz drugih franjevačkih samostana, raznim darovnicama i kupnjom knjiga prema skromnim financijskim mogućnostima samostana.
Tako je knjižni fond narastao na oko 9000 knjižnih jedinica. Padom Guče Gore i samostana u ruke Armije BiH (1993.), knjižnica je ponovno nestala. Kad su se fratri vratili, 11. 7. 1994., zatekli su prazne prostorije knjižnice. Ipak, 13. 3. 2000., nakon saznanja da je knjižnica izmještena u jednu školu u Karauli kod Turbeta, vraćen je manji dio knjiga s puno oštećenja, ali među njima nije bilo onih najvrednijih.
Ni do danas nisu vraćene. Uz vraćeni fundus knjiga, preko donacija i kupnjom, danas knjižnica ima 17.050 knjižnih jedinica.
Dnevnik.ba