David Dragičević. Namjerno smo pustili ljude i neljude da se svrstavaju spram „Klinca iz geta“, sina „tamo nekog konobara“. Danas jasno vidimo tko je na kojoj strani. Sad slijedi stravično pitanje: je li u Banjaluci mučki ubijen jedan od najinteligentnijih ljudi na SVJETSKOM NIVOU?
Je li u kanalizaciji završio potencijal koji je po svim parametrima trebao rezultirati STRUČNJAKOM moćnim da mijenja ljudsku civilizaciju? Na to sam mislio kad sam nebrojeno puta aludirao kako će se spram ovog zločina „izjašnjavati“ Vijeće Europe, Ujedinjeni narodi.
Netko uman davno je rekao: kad ubijete jedno dijete, ubili ste cijelo čovječanstvo. To je bila ideja vodilja zbog koje sam progonio brojne ubojice. Međutim, kad je ubijen Suzanin i Davorov, moj, vaš, svih nas, SIN DAVID – ubijena je budućnost čovječanstva! Zato sam se zarekao da ovaj grijeh neće biti oprošten ni onima koji mjesecima samo šute o stravičnoj istini koja im je dobro poznata – piše Borislav Radovanović na svom blogu.
Davidove „vajne profe“ nikada nisam pomenuo samo da vidim koliko duboko su spremni potonuti u septičku jamu vlastitog hedonizma. Sad ih javno prozivam da demantiraju daljnje navode, bar u domenu onoga što su ZNALI, a sramotno šutjeli. Zato tumačenje tko je doista bio započinjem od oblika inteligencije kakav su nesporno morali prepoznati (ako diplome nisu kupili na pijaci).
Inteligenciju neuki ljudi tumače u dimenziji općeg, jedinstvenog, no nije to baš tako jednostavna kategorija. Ta nekakva „mjerenja“ kvocijenta inteligencije su tek SCREENING kojim provjeravamo ima li tu nečeg ili nema. Za Davida je nesporno da je imao izrazito, izrazito, izrazito visoku opću inteligenciju. No, u daljem ćemo se pozabaviti pojavnim oblicima inteligencije kakvi su kod ovog mladića višestruko prepoznatljivi, a opet činili krajnje specifičnu i svjetski nezapamćenu simbiozu.
U Banjaluci je opće poznato da je David računala „znao u dušu“ – i softverski i hardverski. To nas dovodi do njegovog prvog specifičnog oblika izuzetno visoko izražene „praktično-tehničke inteligencije“. Da bi vrhunski ovladali informacijskim tehnologijama jednostavno morate se RODITI s izraženom tehničkom inteligencijom. U ovladavanju modernim tehnologijama možete steći određeno znanje, ali za iole ozbiljniji razvoj morate se roditi s određenim predispozicijama.
Elem, ono o čemu njegovi profesori „k’o zaliveni“ šute jest njegova „znanstveno-tehnička inteligencija“. Njegovi profesori možda imaju znanstvene titulare, ali je pitanje: jesu li imali veće znanje? Dječak s tek dvadesetak godina imao je znanje u oblasti informacijskih tehnologija o kakvom su samo mogli sanjati svi ti silni „znanstvenici“. Zato šute!
Jeste li znali da se izrazito visoka „znanstveno/praktična tehnička“ inteligencija u principu tretira kao opasna pojava. Osobe s takvim tipom inteligencije poznato je da nemaju mnogo obzira spram prirode, društva, etike, čovječnosti… Međutim, kod Davida to nije slučaj. Kod njega imamo i izuzetno visoko izraženu „perceptivnu/spoznajnu inteligenciju“, kao opet jedan opći oblik inteligencije. Ako to malo detaljnije proanaliziramo možemo spoznati i visoko izraženu „socijalnu inteligenciju“. Je li činjenica da je kao dijete izlazio na prosvjede u traženju pravde za druge nastradale mladiće. Kao dijete duboko je shvatio ono što mi tek nakon njegovog stravičnog stradanja samo naslućujemo – uglavnom intuitivno.
Već iz prednjeg vidimo jedan rijetko zabilježen spoj „praktično-znanstveno-tehničke inteligencije“ s „opće perceptivno-socijalnom inteligencijom“. Već samo to bi, da je rođen u iole normalnom društvu, rezultiralo da ga država stavi pod posebno skrbništvo. Takve dragulje normalna društva pomno čuvaju i nikako ne mogu završiti u kanalizaciji. No, moramo otvoriti još neke pojavne oblike inteligencije kakve kod Davida imamo u nesporno izraženo visokoj razini. Je li sa samo 15 godina snimio tu pjesmu „Klinac iz geta“ koju svakodnevno pjevamo? Čak su dječaci i spot snimili. A koliko je David zaista pjesama napisao? Nisam doznao, ali ga po svemu sudeći možemo nazvati pjesnikom.
To nas dovodi do jedne krajnje složene inteligencije kakvu malo tko uopće pokušava definirati – do „umjetničke inteligencije“. Konfucije je davno govorio kako PRAVI ČOVJEK je tek onaj koji uspostavi ravnotežu između prirode i učenosti. Kod „umjetničke inteligencije“ emocije su iznimno važne, ali ih PRAVI LJUDI moraju kontrolirati. Zato „umjetnička inteligencija“ nije ona koja izlazi izvan racionalnog, nego je u pitanju vrlo suptilna pojava. Ako pogledamo Davidove pjesme vidimo opet nesvakidašnji spoj umjetničke i (prednje spomenute) socijalne inteligencije. Njegovo pjesništvo ukazuje na specifičnu spoznaju vlastitog socijalnog/društvenog okruženja. Pa pogledajte tekst „Klinca iz geta“.
Kad je „naše, a svjetsko“ dijete David u pitanju imamo još neke vidove izrazito visoke inteligencije. Oni koji su iole ozbiljnije ušli u svijet borilačkih sportova znaju kako tu ne dominira nasilništvo, nego DUHOVNOST. S obzirom na to da nisam stručnjak, mogu izvaliti i termin „sportsko-duhovna inteligencija“ – sposobnost kontrole i razvoja duha kroz izuzetno složene i zahtjevne pokrete. Znate li što razlikuje sportaša (borilačkih sportova) od uličnog razbijača? Strogo kontrolirana volja! Znate kakvom vještinom i moći raspolažete, ali to ne zloupotrebljavate čak i u po vas opasnim okolnostima. Kakva inteligencija je potrebna za takav složen i visok nivo samokontrole?
Svi se bave pitanjem je li David u tučnjavi s trojicom protivnika zadobio kakve ozljede, a apsolutno nitko se nije zapitao – je li on nekog ozlijedio? Ili se samo kontrolirano obranio? Da, ima ta famozna „optužnica“ da je nekome nanio tešku tjelesnu ozljedu, ali je i tu nesporno da se sukobio s više protivnika. Očigledno ima „tužitelja“ koji se samo fokusiraju na posljedice, a bez mnogo razmišljanja je li „optuženi“ bio u toliko dominantnoj poziciji nad više protivnika pa je MOGAO izbjeći eventualno nanošenje teže ozljede. Ostavit ćemo neke stvari istrazi, a ovdje ćemo se zadržati na tome da se inteligencija najčešće tumači kao sposobnost snalaženja u različitim situacijama (posebno kad ste ugroženi).
Znači, kod Davida imamo visoko izražen cijeli set pojavnih oblika inteligencije fantastično uklopljen u jednoj osobi. Dugo sam tražio nekog povijesnog velikana s kojim bih usporedio Davida i na kraju odustao. Jednostavno, uopće posjedovanje tolikog seta različitih oblika visoko izražene inteligencije nećete naći, a nemojte ni tražiti primjer takvog oblika njihovog uklapanja. Koga god da spomenete – nedostaje mu nešto od onoga što je David NESPORNO IMAO. I gle sad čuda: sve je to sublimirano u jednom sasvim normalnom, zdravom, veselom, druželjubivom i krajnje jednostavnom mladiću. U Davidu imamo „spoj nespojivog“ s obzirom na to da se različiti oblici inteligencije kakve je imao u principu konfrontiraju, a on ih je s lakoćom „ujedinio“ i njima čvrsto vladao. TO JE FENOMEN!
Možda je netko već odustao od čitanja, ali tek dolazimo do toga da sama po sebi inteligencija ne znači nešto posebno. Nemjerljivo je primjera da visoko inteligentni ljudi ništa nisu postigli. Inteligencija je tek dobra predispozicija da neko izraste u stručnjaka, velikana, moćnika… Tek vrijedan rad i učenje su primarna pretpostavka stjecanja znanja i ovladavanja vještinama. Upravo tu dolazimo do ključne riječi – POTENCIJAL.
Potencijal se, kao i inteligencija, uprošteno tumači kao moć, sposobnost i ino. Razlika je jedino što inteligenciju tretiramo u sadašnjem vremenu, a potencijal kroz perspektivu/budućnost. Već se zna što je David dostigao s jedva prevaljenih 20 godina, a ključno pitanje jest: što je trebao i po mnogim parametrima MOGAO (s lakoćom!) postati? Zašto je David, pored banjalučkog univerziteta upisao prestižnu beogradsku IT akademiju? Zna se, u svojoj Banjaluci je vrlo brzo spoznao kako nema pretpostavki da ostvari svoje želje, pa mu je trebala licenca da studij nastavi u Austriji.
Dakle, David Dragičević je imao vrlo jasan plan (mapu puta) kako postati PRIZNATI STRUČNJAK mnogo širih razmjera od ovih u kojima je odrastao i koje je davno premašio (u domenu mogućnosti daljeg usavršavanja). To što je rođen u skromnoj balkanskoj obitelji i bio primoran snalaziti se kako zna i umije, a planovi su mu bili vrlo jasno vidljivi, samo pokazuje o kakvoj jedinstvenoj pojavi je riječ. Djeca slična njemu u razvijenim državama nemaju potrebu boriti se za razvoj vlastitog intelekta jer njima za to institucije osiguravaju sve potrebne pretpostavke. Kod nas takva djeca završavaju brutalno unakažena, bezobzirno ubijena i bačena u kanalizaciju.
Opet i opet i opet: moram otvoriti neku novu dimenziju našeg Davida. U aktualnom trenutku u svijetu informacijskih tehnologija diploma ne znači mnogo. U tom smislu diploma treba samo onima koji teže ka hedonizmu – kao Davidove profe. Informacijskim tehnologijama ili vladaš ili ne vladaš i to je jedino određenje. David je nesporno vladao i mogao je to pretvarati u materijalizam koliko god mu bilo drago. No, on je nesporno želio biti PRIZNAT STRUČNJAK. Samo zato je studirao – da svoje reference može pokazati u fizičkom smislu – diplomom, a to je tek tercijarni oblik predstavljanja stvarnih referenci. Znanja i vještina nikako!
Zna se već kakve priče banjalučka „kafanska inteligencija“ raspreda o Davidu, ali to su tek načini da budale prezentiraju koliko su doista budale. Ono što je neoborivo jest da je David nastojao postati akademski i znanstveno priznati stručnjak (pa zato je studirao!). Upravo to nas vodi ka osnovom pitanju: kako je Davidova nesporna genijalnost spojena s vrijednim učenjem (ne mislim samo na studiranje) trebala rezultirati u perspektivi? Za njega je već nesporno da je STVARAO i da je to namjeravao dalje širiti na svjetskoj sceni, ali pitanje je njegove limitiranosti u pogledu krajnjih dometa.
Kad sve skupa uobzirimo dolazimo do jedne gotovo nepobitne činjenice – ZA DAVIDA NIJE POSTOJAO NIKAKAV LIMIT. Kao roditelj već sad kod svog prvijenca i moje ljubimice vidim krajnje limite, a u pitanju su djeca izuzetnih predispozicija (znaju svi u mom okruženju o čemu govorim). Ovaj najmlađi je još uvijek „neotključana zagonetka“ i od šeste do devete godine je akademski obrazovane ljude nebrojeno puta „patosirao“ opsegom i specifičnošću ZNANJA. Moja roditeljska želja je da on samo krene Davidovim putem, a dokle će dosegnuti vidjet ćemo i to je za ovaj tekst važno samo zbog jedne stvari.
Dakle, sve ovo što se događa prije svega doživljavam kao roditelj i u osnovi borim se s pozicije roditelja. To što posjedujem neka specifična znanja i vještine pa roditeljsku borbu ispoljavam drugačije od drugih roditelja je irelevantno. Suštinski, ovo je naša zajednička/jednistvena roditeljska borba za budućnost naše djece. Nemam vremena pratiti medijske događaje pa se uglavnom referiram spram informacija koje mi suborci iz „PRAVDE ZA DAVIDA“ i drugi savjesni građani svakodnevno šalju, ali je to dovoljno da prepoznam što zločinci pokušavaju izvesti. Obit će im se to o glave, baš kao i svi prethodni pokušaji jer bilmezi teško mogu izvesti nešto smisleno. Najviše što mogu jest da me fizičkom likvidacijom spriječe da ovu stvar istjeram do kraja, no, tu moraju računati da još uvijek pojma nemaju tko čini „moja leđa“ (desetljeće to pokušavaju doznati, a doznat će ako me samo pomisle ugroziti).
Sve u svemu, nepovratno je izgubljen JEDAN potencijal koji je mogao čovječanstvo unaprjeđivati do neslućenih razmjera. To je neoprostiv grijeh i svi oni koji su se ogriješili slobodno mogu računati da će ih stići „kazna“. Nema te kazne koja može „zadovoljiti pravdu“ kad je David u pitanju (čovječanstvo takvu kaznu još nije smislilo), ali je cilj iz našeg okruženja eliminirati monstrume spremne da zarad odvratnog materijalizma ugrožavaju svjetsku budućnost. Ovaj naš maleni prostor je poznat po rađanju svjetskih velikana i možemo očekivati da će se rađati novi „Davidi“. Kad Davor kaže: „Ubili ste ga jednom, drugi put nećete!“ redovito prelazi na pitanje sigurnosti druge djece – one žive! Niste to primijetili?
Za kraj ostaje pitanje: zašto sam uvjeren da bi Davidov potencijal rezultirao u pravcu pozitivnih iskoraka čovječanstva? Pa već sam ukazao na njegovu visoko izraženu “socijalnu inteligenciju” (šire perceptivnu!). Dakle, nema prostora za sumnju kako bi njegovo znanje išlo u pravcu dobrobiti čovječanstva. Kad dodamo nespornu “umjetničku inteligenciju” možemo ukalkulirati i sposobnost da svoja djela čovječanstvu predstavi na samo njemu karakterističan način. LJUDI, GOVORIM O FANTAZIJI U DOMENU REALNOG!
Zato između nas i monstruma nastojimo iskopati nepremostiv kanjon. Dok smo dopuštali da se svatko spram Davida određuje a pozicije svijesti „Klinca u getu, sina tamo nekog konobara“ pozicija je bila da MI i ONI (neljudi) više nećemo živjeti u istoj zemlji. Sad kad otkrivamo stvarnu istinu o Davidu jedno slovo dobiva sasvim drugačiji izgled i esenciju, Sad govorimo o Zemlji. Ako netko nije shvatio poentu reći ću je vrlo jasno:
MI i VI više nećemo živjeti na istom PLANETU.
Dnevnik.ba