Iran nastavlja s obogaćivanjem uranija, a to je objava rata međunarodnoj zajednici. Iza svega stoji borba za vlast u Teheranu. Europljani bi morali preispitati svoju politiku, piše za DW Barbara Wesel.
Ni za jedan međunarodni sporazum se Francuska, Velika Britanija i Njemačka nisu toliko borile kao za nuklearni sporazum s Iranom. On je potpisan prije pet godina, a od kraja 2018. je na ledu, otkako se Trump povukao iz sporazuma. Ugovor o smanjenju iranskog nuklearnog programa dugo je važio kao najveći uspjeh zajedničke europske vanjske politike – no sada je ozbiljno doveden u pitanje.
Perspektiva za Zapad
Izgleda da su jastrebovi u Teheranu prevladali. Tako je zakonski uređeno da se u nuklearnom postrojenju Fordas poveća proizvodnja uranija na 20 posto. Iran je tako i dalje ispod granice koja je potrebna za proizvodnju materijala za naoružanje, ali prelazi ugovorom dogovoreni limit za više od tri posto. Istovremeno, inspektorima Međunarodne agencije za atomsku energiju ne bi se trebao dozvoliti pristup postrojenjima. Povjerenje ne ulijevaju ni zapljena južnokorejskog tankera niti nastavak cinične talačke politike Teherana sa zarobljavanjima građana zapadnih zemalja ili onih s dvojnim državljanstvom. Zato je ova najava obogaćivanja uranija zapravo objava rata međunarodnoj zajednici.
Cilj sporazuma bio je da se spriječi prerastanje Irana u nuklearnu silu, koja bi vršila pritisak na susjedne zemlje i još više destabilizirala ionako eksplozivnu regiju. Vojni utjecaj Teherana već sada održava tinjanje rata u Siriji i stoji na putu međunarodnim mirovnim naporima. Iran koji posjeduje nuklearno oružje je za Zapad jeziva vizija.
Iran se kocka
Predsjednik Hassan Rouhani kritizirao je najavljenu promjenu politike. Ali umjereni političari poput njega gube tlo pod nogama, a izbori su na ljeto. Formira se frakcija tvrdolinijaša koja agresivno grabi naprijed. S obzirom na ekonomsku krizu u koju je zemlja zapala, između ostalog i zbog najnovijih američkih gospodarskih sankcija, iranski stručnjaci se također pitaju kako će mule uopće platiti nove centrifuge i ubrzani nuklearni program. Ali ovdje se očito ne radi o realnoj ekonomiji.
Teheran izaziva međunarodnu zajednicu i pokušava s ucjenama pa kaže: ako će drugi potpisnici sporazuma, a posebno SAD, ponovo ispunjavati svoje obveze, Iran će se vrlo brzo vratiti poštivanju sporazuma. Zato je odnos s novom američkom vladom već u startu zategnut. Savjetnici Joea Bidena nagovijestili su da bi moglo doći do povratka sporazumu. Ali, teško će se ta priča prodati na unutarnjopolitičkom planu u SAD-u.
Činjenica da je Iran najavio novo obogaćivanje uranija godinu dana nakon što je Trump napustio sporazum i nakon ubojstva moćnog vojnog zapovjednika Suleimanija američkom bespilotnom letjelicom, signal je nacionalistima i ima za cilj pokazati moć režima mula. Najbolji saveznici režima u Teheranu do sada su sjedili u Parizu, Londonu i Berlinu. Uvijek iznova su davali podršku vladi te zemlje – ekonomsku i političku. Neposredno pred Božić izjavili su da će odobriti nastavak pregovora s Iranom bez ikakvih uvjeta Teheranu.
Europa nije postavljala uvjete, a sada je izigrana
Za to Europljani nisu zauzvrat dobili ništa. Kada je njemački ministar vanjskih poslova Heiko Maas na kraju apelirao na Teheran da se ne zatvara prema SAD-u, djelovao je očajno i bilo je očigledno da govori u vjetar. Možda se ovakvi diplomatski napori u Teheranu tumače kao slabost, na koju se nekažnjeno može odgovoriti agresivnošću. Europljani su sa svojom metodom baršunastih rukavica došli do kraja. Sada bi se trebali dogovoriti s Bidenovom administracijom i postaviti jasne uvjete o tome može li se i kako oživjeti nuklearni sporazum.
Tu također spada i diskusija o iranskom raketnom programu i političko-vojnoj ulozi zemlje u regiji. Vlast u Teheranu se više ne može poštedjeti od konfrontacije: konstruktivna suradnja, kojoj su se prije pet godina nadali svi potpisnici sporazuma, može se ostvariti samo prepoznatljivim protuuslugama.
Dnevnik.ba