HMS prednio je transkript Bidenovog govora:
“Kako divni i velikodušni i pretjerani komentari, moja sestra i moja najbolja prijateljica, moja sestra Valerie je ovdje sa mnom večeras: Čula me je kada sam kazao da su naši otac i majka ovdje, moja majka bi mislila da govorimo o mom bratu, a moj otac bi mislio da je ovo sve istina.
Želim se zahvaliti svima i Savjetodavnom vijeću za ovu čast. Kao što bi moj pomoćnik koji je sa mnom radio u Ministarstvu obrane i koji je još uvijek sa mnom, rekao, da je ovo moja velika strast. Imam nekoliko stvari u mojoj karijeri koja je mnogo duža nego što sam očekivao na koje sam veoma ponosan. Nema ništa na što sam više ponosan od moje povezanosti s naporom da se okonča genocid u Bosni i Hercegovini.
Znam da je jedan od nagrađenih, iako mislim da nije u mogućnosti nazočiti, jedan od mojih najbližih prijatelja, osobno i politički, iz druge stranke, nekada smo mi Demokrate i Republikanci bili prijatelji, je Bob Dole. Tamo 1991.godine kao što je već naveo bio sam dosta mlađi američki senator i bio sam predsjedavajući podkomiteta za europske poslove dugo vremena. Također, 1978.godine sam naivno napisao dokument o europskom komunizmu, jer su lokalne komunističke stranke osvojile brojne zemlje u istočnoj Europi i bila je određena histerija u Sjedinjenim Državama, raste li komunizam u Europi? Tada me je Predsjedavajući Komiteta za vanjske poslove, čovjek koji se zvao Sparkman, koji je naslijedio Wiliama Fulbrighta, poslao da napišem izvještaj i tada je Fulbriht molio da ne stavljam na papir kako će Sovjetski Savez propasti do 1990.godine. Pogriješio sam za jednu godinu. Kada je Berlinski zid konačno pao i kada se bivše sovjetsko carstvo počelo raspadati Jugoslavija je napravila neke incijalne dobre poteze prema mirnoj tranziciji. Nastavio sam slušati i čitatiti izvještaje o tome šta se događa u BiH i što je dolazilo iz Beograda. Započeo sam seriju saslušanja i ono što o zlostavljanjima i kaosu u BiH koja je pokrenuo Slobodan Milošević. Zbog toga su neke moje kolege mislile da sam alarmist. U to vrijeme sam već duže vremena bio u Senatu i bio sam predsjedavajući tog komiteta i imao sam pravo nastaviti to raditi. Ali ono što se dogodilo je da sam postao uvjeren kroz ta saslušanja i kroz kontakte sa stranim diplomatama da je Milošević planirao etničko čišćenje BiH.
U 1991.godini moj suradnik i veoma darovit čovjek Jamie Rubin me pitao bi li se mogao sastati s mladim svećenimo iz Međugorja. To je bio neobičan zahtjev. Došao mi je katoliku, iako sebe nikada nisam predstavljao katolikom, kao senatora. Došao mi je i ispričao šta se događa u svetištu i izrazio bojazan da će biti uništeno. Detaljno mi je ispričao što misli da se događa. Mislio je da Milošević postaje bijesan. Prisjetio sam se onoga što je Milošević rekao u ožujku 1989.godine kada je rekao da su Srbi i dalje potlačeni i žrtvovani u Europi da se podižu ljudi protiv njih. Nitko nije obraćao pažnju na to u međunarodnoj zajednici kada se to dogodilo. Što sam bio više uključen u to sve sam više shvaćao..Moja sestra i ja smo odgajani, kako bi to moji prijatelji Židovi rekli kao “pravdeni kršćani” Za našim stolom bi se okupili i imali bi razgovor uz jelo. Moj otac je bio načitan čovjek, koji nije pohađao koledž, proučavao je povjest. Uvijek nam je govorio kako nije mogao shvatiti zašto nismo brže reagirali, zašto Europa nije regirala kada je krenuo genocid u Njemačkoj. Ljudi su znali što se događa. Nije mogao shvatiti kako su ljudi se mogli sastati s Hitlerom a ne nazvati ga pravim imenom i reći ono što je bio. Nije mu bilo jasno zašto nismo bombardirali željezničke stanice i prelaze kako se rat približavao kraju. To je ostavilo snažan dojam na mene, moju sestru i moju braću. Zato sam vjerovao da građani BiH imaju pravo braniti se. Zato sam 1992.godine predložio Rezoluciju o podizanju embarga na uvoz oružja koji su UN i NATO odlučili nametnuti. Dodao sam još jedan element, a to je da se podigne embargo i da se napadne. Da se napadne JNA koja je prelazila Drinu da bi napravila kaos koji su planirali u Bosni i Hercegovini.
I onda se nije dogodilo ništa. Mislio sam da se ponavlja povijest iz 1937 i 1938.godine. Mislio sam da sam bio nesmotren iako sam bio američki Senator već neko vrijeme. Imao sam raspravu s Lord Owenom, zašto su moji argumenti najbolji model da se rasparča i da se ne dozvoli etničko čišćenje BiH. Možda sam bio u krivu ali sam to čvrsto vjerovao. Moji napori da se podgine embargo nisu dobili puno podrške, osim od lidera Republikanaca u američkom Senatu, Boba Dola. U travnju 1993., nakon što sam o ovome govorio skoro dvije godine, veleposlanik iz Beograda je došao vidjeti me po Miloševićevom nalogu. Milošević me želio vidjeti da bi mi dokazao da se on nije nalazio iza svega ovog. Da su se Srbi samo branili od genocidnih akcija od, muslimana Bošnjaka, itd. Složio sam se da odem tamo. Otišao sam na taj put, ali sam prvo otišao u Zagreb. Otišao sam tamo jer sam prvo želio otići u Sjevernu Bosnu.
Sjećam se da smo helikopterom dva sata putovali do Tuzle. Tamo sam se sastao s bošnjačkim izbjeglicama koje su se brinula o Bošnjacima koji su dolazili iz Srebrenice i kretali se dalje prema sjeveru. Skupina mladih irskih humanitarnih radnika su bili tamo i pomagali im. Tu je bila škola čije su učionice korištene za smještaj i sklonište za one koji su bježali s juga. Sjećam se da mi je jedan mladi irski humanitarni radnik kazao kako stalno stižu novi kamioni. Sjećate se onih kamiona koje je osigurao UN. Sjećam se da je, iako je bio travanj, vani još bilo hladno. Izašao sam vani i stajao. Došao je kamion, doslovce napunjen ljudima, kako sam to kazao mojoj djeci, rame uz rame stojeći. Bio je apsolutno napunjen. Zaustavio se, otvorila su se vrata i ljudi su počeli izlaziti. Tamo je bilo i mrtvo dijete od četiri godine koje se ugušilo u sredini kamiona jer je kamion bio toliko napunjen. Na licima se vidio očaj ljudi koji su bježali. Dijete je skliznulo i nije bilo u mogućnosti podići se. Sjećam se kada sam otišao u školsku učionicu i susreo se s jednom obitelji. Muž, žena i troje djece. Ako me sjećanje služi djeca su imala između 5 do 11 godina. Kazali su mi kako su pješke preo planina krenuli prema sjeveru. Majka ovog čovjeka je bila s njima, bilo je hladno, ona više nije mogla pješačiti i on je morao donijeti odčuku, ostaviti majku i spasiti djecu ili nositi majku i riskirati da izgubi svoju djecu. Preko prevoditelja mi je rekao da mu je majka rekla da je dobro i da je pusti da sjedne na kamen odakle ima prelijep pogled. Rekao mi je da ju je ostavio.
Nakon ovih susreta otputovao sam u Beograd. Sjećam se da sam se u hotelu sastao sa skupinom ljudi koji su bili predstavnici oporbe. Sastali su se sa mnom u velikoj prostoriji u kojoj je bilo 30 – 40 ljudi. Kazali su mi da je Milošević bio loš momak, ali da se ne događa bilo kakav genocid. Imao sam sa sobom mladog momka koji je radio za moj komitet i govorio je srpskohrvatski. U tome trenutku na TV prijemniku na kojem je mislim bila državna televizija smo čuli optužbu da Bošnjaci doslovce vješaju srpsku djecu na kuke za meso. Prikazali su i propagandni film u kojem su pretpostavljam koristili lutke da bi podigli entuzijazam i izazvali bijes zbog onog što se radi nad Srbima. Pokazali su kuke za meso koje su me podsjetile, inače dolazim iz savezne države koja je najveći proizvođač piletine u SAD, na vješanje kokošiju. S tog sastanka otišao sam susresti se s Miloševićem. Sjećam se da je zgrada bila veoma lijepa, pretpostavljam da je to bila habsburška zgrada. Crvebim tepihom i predvorjem smo se popeli do njegovog ureda.
Zbog toga što sam pročitao mnogo o njemu bio sam iznenađen da je bio gladak kao svila. Govorio je savršen engleski, imao je doktorat, bio je obrazovan, vrlo učtiv. Dočekao me u svom uredu, u kojem je njegov radni stol bio na kraju sobe, tu je bio za sjedenje, a na drugom kraju sobe je bio jedan mali sto za sastanke. Sjeli smo za taj stol, on na jednu stranu s jednim od svojih pomoćnika a na drugoj strani sam bio ja sa svojim trojicom suradnika. Dvojica od njih su bili Jamie Rubin i Ted Kaufman, koji je kasnije postao američki Senator. Predstavio sam mu svoje mišljenje o onome što mislim da se događa. On je insistirao na tome da se Srbi samo brane od onoga što im se događa. Stalno je ponavljao da on nema ništa s tim što se događa. Govorio sam o Radovanu Karadžiću. Rekao mi je da on nema veze s Radovanom Karadžićem. Onda je iznenada kao grom iz vedra neba, kao da smo prijatelji, pitao želim li razgovarati sa Karadžićem. Podigao je slušalicu, na srpskohrvatskom je pozvao nekog. Otprilike 15 minuta kasnije čuo sam korake i u prostoriju je ušao Karadžić s onom svojom prepoznatljivom kosom. Sjeo je za stol zajapuren u licu jer je vjerojatno žurio i kazao ; “Ispričavam se što kasnim”. Pogledao sam u Miloševića i rekao : “Nemate utjecaja”. Kunem se bogom da je ovo istinita priča. Bez utjecaja…Sastanak je potrajao ali nije dobro završio. Pogledao je u mene i na kraju me upitao, veoma mirno, upitao me je; “Što mislite o meni senatore”?, odgovorio sam: “Mislim da ste prokleti ratni zločinac i provest ću ostatak karijere radeći na tome da vas vidim osuđenim zbog toga”!. Kasnije su me kritizirali zbog toga.
To je jedino o čemu sam mogao razmišljati, te priče koje sam trebao ispričati, jer je to moj otac očekivao od mene u takvim uvjetma. Na kraju sastanka mi se činilo da sam se ponašao kao tinejdžer koji na kraju školske godine u spomenar kolegima upišu ; “Mnogo sreće u narednoj godini”. Izašli smo sa sastanka i ono što se dogodilo je da sam jasno vidio ono što je svijet pokušavao ne vidjeti. Znate postoji izreka koja kaže da se događa voljna suspenzija nevjerovanja. To se upravo tada događalo. Sutradan sam pokušao odletjeti u Sarajevo UN-ovim transportnim zrakoplovom. Tada je u Sarajevo trebao letjeti i jedan francuski plutun kojim je zapovjedala žena. Bila je veoma snažna. Pred polijetanje je svojim vojnicima govorila na francuskom i jedan američki poručnik mi je kazao da mi treba šljem. Pitao sam ga zašto mi treba šljem, a on mi je odgovorio da mi treba jer će pucati na nas kada budemo slijetali na aerodrom. Prvi put nismo uspjeli sletjeti zbog previše pucnjave. Konačno smo sletjeli i znate što je ono što smo tamo našli. U bunkeru ispod aerodromskog terminala sam se sastao s Alijom Izetbegovićem i Harisom Silajdžićem. Oni su mi tada predstavili svoje gledište onoga što se događalo u Sarajevu. Pričali su mi o snajperskoj aleji, zato mi je poručnik kazao da ne možemo ići u grad. Odgovorio sam mu da moramo, nitko na nas nije pucao tada. Snajperska aleja kako se sjećam bila je od aerodroma pa sve do grada Sarajeva.
Kada smo stigli u Sarajevo, opsada je trajala dosta dugo. Većina kuća i zgrada bila je uništena i to me je podsjetilo na Istočnu Njemačku na kraju drugog svjetskog rata. Sjećam se da sam se sastao s urednikom novina u podrumu dva kata ispod zemlje. On i njegovi novinari i dalje su se trudili pisati, tiskati novine i ići dalje. Vozeći se prema gradu vidjeli smo mnogo uništenih kuća, obitelji koje su živjele jedna pored druge u miru veoma dugo razdoblje. Sjećam se jednog naselja, mislim da je to bilo na jugu ili sjeveroistoku, znak da je bilo na brijegu. Tu me je jedan suradnik predstavio ljudina na ulici i oni su mi kazali da su vidjeli kola koja su se približavala te da su znali da dolaze po njih. Pobjegli su kroz stražnju stranu kuće sa svim što su imali, a u bašti nas je dočekao susjed s kojim smo nekada ispijali pivo i rekao da mu predamo svu imovinu. Žena mi je kazala da su jedni do drugih živjeli 22.godine. Dajte mi sve što imate, kazao je.
Kada je došlo vrijeme da krenem bilo je previše opasno ići preko aerodroma pa smo se uz planinu odvezli gore gdje su se održavale Olimpijske igre, kako bi došli do američkog helikoptera. Prošli smo kroz veoma lijepo selo, ne sjećam se kako se zove. Moglo se vidjeti po nekoliko uređenih kuća i onda odjednom jedan prazan prostor. Ljudi koje sam tamo sreo su mi kazali da su njihovi susjedi dolazili i bacali bombe na njihove kuće. Kratko nakon povratka s ovog putovanja u ožujku 1993.godine pozvao sam Harisa Silajdžića da dođe i svjedoči na zatvorenoj sjednici senatskog Komiteta za vanjske poslove. Pamtim ga kao jednog od najartikularnijih i sposobnijih ljudi koji su ikada svjedočili pred tim Komitetom. Svojom mirnoćom i gracioznošću je impersionirao sve prisutne. Po okončanju svjedočenja sam u izvršnoj sobi Komiteta, ne u velikoj sali za saslušanja, pozvao starije članove Senata i članove Komiteta za vanjske poslove, Komiteta za vojnu službu i Obavještajnog komiteta.. Neki od njih su bili veoma dobri ljudi, pola Republikanci, pola Demokrati. Kada je Silajdžić završio svoj govor počeli su mu postavljati pitanja. Jedno od nji je bilo: Ako podginemo embargo uzrokovat ćemo još više smrti. Ako više ljudi ima pristup oružju više će poginuti. Sjećam se da je Haris rekao, mislim da on ima kćerku, možda griješim, sina, imao je sina. Kazao je kako se njegova obitelj u tome trenutku krije u planinama. Sjećam se da je pogledao jednog senatora čije ime neću navoditi, koji je inače bio protivnik embarga i kazao mu: ” Senatore, učinite mi čast i nemojte odlučiti kako će moja supruga i sin umrijeti. Dopustite meni da to učinim. Oni će umrijeti ako me naoružate oni će možda umrijeti, ali učinite mi čast da sami odlučimo kako ćemo umrijeti”.
Nikad, nikad, nikad neću to zaboraviri. To je bila jedna od najdubljih misli koje sam ikada čuo u stvarnom vremenu. Razišli smo se u totalnoj tišini. Ali ništa se nije promijenilo. U lipnju 1994. bez puno nagovaranja, uvjerio sam Bob Dola da otputuje ponovo sa mnom u Sarajevo. Moja supruga Jill također je željela putovati u želji da vidi, Bobova supruga Elizabet je također putovala s nama. Putovali smo u okviru 50.godišnjice iskrcavanja u Normandiji. Putovanje smo započeli u Anziju u Italiji, gdje je Bob bio ranjen, na putu prema Sarajevu smo se zaustavili u Spitu, a odatle smo nastavili helikopterom. Sjećate se da u to vrijeme je vladalo primrje. Ali ono što se događalo u starom gradu koji je većinom bio muslimanski, je da su snajperi bili na planinama s izuzetno moćnim oružjem. Nije mi bilo jasno zašto su u krivudavim ulicama u starom gradu bila razgrnuta platna i deke od kuće do kuće. To je rađeno kako bi blokirali pogled snajperistima koji su namjerno gađali djecu. To je rađeno kako bi prisilili muslimane Bošnjake da napuste grad. Sjećam se da smo otišli u posjetu bolnici. Kao što sam rekao na snazi je bilo primirje. Svi oni koji su gledali film “Engleski pacijent” će se sjetiti bolnice i na tu bolnicu me podsjetila bolnica u Sarajevu. Zidovi visoki baš kao i u ovoj sobi, nisu kao u američkim bolnicama, sve je bilo čisto, nismo zatekli gotovo nikog. Neurokirurg je meni i Bobu rekao da ima nekoliko ljudi za koje bi želio da ih posjetimo. Ušli smo u uređenu veliku sobu i tamo zatekli crnokosu ljepoticu, s onim smeđim očima koja je tamo ležala. Bila je stara 15 godina i gledala je ispred sebe. Kad smo ušli u sobu okrenula se, bilo je jasno da se ne može fokusirati. Nisam to trebao uraditi ali sam odmah prišao njenom krevetu i uzeo je za ruku, to je vjerojatno bilo neprimjereno za uraditi, ali uradio sam to vođen očinskim instinktom. Držao sam je za ruku a Bob je stajao na dnu kreveta i pitao što se dogodilo. Snajperski metak joj je presjekao optičke nerve i ostala je slijepa. Znate, mogu nastaviti ali surovost tih godina ne treba biti ponavljana. Vi svi razumijete neoprostiva odgađanja, razloge za neragiranje i svaki put kada je svijet propustio intervenirati. Vi ste to preživjeli. izgubili ste obitelji.Izgubili ste domove. Borili se da sačuvate dignitet. Ovo nije bio građanski rat. Ovo je bio genocid. Planiran i jednostavno genocid. I to se događalo pred očima cijele Europe.
Vjerujem sada, vjerovao sam i onda, da je to bio test za sve ono za što kažemo da se zalažemo, za sve ono za što kažemo da stojimo iza toga kao Amerikanci. Cijela transatlanska zajednica je uzela za gotovo frazu “Nikad više”, događalo se opet. Ovoga puta muslimanima. Europskim muslimanima. Nije bilo dovoljno saosjećanja ni simpatija. BiH je bio prvi pravi test naše privrženosti tome nakon Drugog svjetskog rata. Čak nakon Srebrenice i Žepe, sve dok nismo dobili one slike bosanskih mladića, prethodno sam 14 mjeseci govorio o masovnim grobnicama i nitko me nije slušao. Ali kada su ljudi vidjeli te slike onda ih je to natjeralo da ne mogu više tražiti izgovore. Stvari su se počele mijenjati. Te slike su toliko podsjećale na Holokaust da istina više nije mogla biti ignorirana. To se dogodilo u srpnju 19995.godine. Istog tog mjeseca smo uspjeli usvojiti Rezoluciju o napadima, NATO nas je osramoćeno morao pratiti jer nisu imali drugog izbora kada smo mi donijeli odluku da krenemo.
Danas kada slavimo 25.godina neovisnosti BiH važno je da se sjetimo početka tog užasnog rata. Da se sjetimo tragedije kroz koju je prošao vaš narod. Da podsjetimo svijet. Stotinu tisuća mrtvih, dva miljuna raseljenih, 20 tisuća silovanih mladih muslimanskih djevojaka i žena i žena koje su silovane jer se mislilo da više nikada zbog toga neće moći biti dio svojih obitelji i svoje religije.
Proslavljamo progres koji je načinjen u obnovi vaše domovine. To je postignuto zahvaljujući miru i uspješnim životima koje ste uspjeli kreirati za vas i vaše obitelji ovdje u Sjedinjenim Državama. Jedno od prvih putovanja koje sam napravio kao potpredsjednik, jer mi je predsjednik dao ovlasti da radim kako mislim da je najbolje, je bio put u Sarajevo. Otišao sam jer sam imao namjeru pokazati da privrženost SAD-a i naroda BiH nije završila s Daytonskim mirovnim sporazumom. Ta privrženost prelazi saradnju izemđu naših Vlada. Zahvaljujući vama, vašim obiteljima i tisućama drugih Bosanaca i Hercegovaca širom svijeta Sjedinjene Države će preživjeti. Mi još uvijek pokušavamo shvatiti da svako dijete u regiji mora imati budućnost, mir i sigurnost tijekom odrastanja bez obzira na njihovo etničko porijeklo. Mislim da je važno podsjetiti ljude zašto se ovaj rat dogodio. Šta se dogodilo i kako se to opet može dogoditi?!
Znate mi još uvijek radimo zajedno ali ja vjerujem da se svi ljudi u BiH moraju nastaviri boriti za budućnost za koju ste mislili da ste je dostigli s krajem genocida.To je zato jer se vi sjećate prošlosti. Treba podsjećati svoju djecu na tu prošlost. Svi bi trebali znati tu prošlost. Podnijeli ste mnoge žrtve zbog jednog cilja. Da živite u mirnoj nephodno multietničkoj demokratiji. Koliko god sam ponosan što primam ovu nagradu, moram vam reći da nam još uvijek prostaje veliki posao.. Veliki nazadak se događa u cijelo regiji i upravo zbog toga sam ponovo tamo putovao prije 18 mjeseci i sastao se sa svim predsjednicima iz regije. Zabrinut sam već neko vrijeme.Ljudi u BiH su pretrpjeli previše da bi se vratili nazad. Podsjetite sami sebe i sve u domovini gdje vas put populizma, nacionalizma i ksenofobije vode. Podjele, nemiri i konflikti i u najgorem slučaju genocid. Završetak nezavršenog posla ujedinjavanja Europe u cjelosti i miru je jedini način na koji će građani BiH u narednim generacijama biti u budućnosti da napreduju.
Kada političari pokušavaju koristiti bol iz prošlosti kroz mržnju i optuživanje drugih morate svi ustati i suprostaviti se retorici podjela, odvajanja i potvrditi pozitivnu viziju. Ujedinjena, multietnička, demokratska Bosna i Hercegovina, sa snažnim institucijama, Bosna i Hercegovina integrirana u Europu za koju sam se ja borio i koja je počela prije 27 ili 28 godina. Vi i vaši brojni prijatelji ste dali živote za nju. Mislim da je to borba koju moramo nastaviti. Ponovo vam hvala za ovo priznanje. Ono nadilazi sve ovo što sam uradio. Jednu stvar znam – propust da se ne sjećamo uvećava mogućnost ponavljanja. Neka se čuju vaši glasovi. Uzgred, vi ste toliko toga dali i Sjedinjenim Američkim Državama. Vaš sam dužnik i ponosan sam da sam povezan s vama. Hrabrost vaših obitelji je ono za šta sumnjam da ću ikada više vidjeti u svome životu.
Hvala vam!”.
Dnevnik.ba