"Zadovoljan sam svojim radom. Mogao sam napraviti možda i malo više ili malo manje, ali ja sam to radio da budem zadovoljan samo onda kad sam to radio. Danas me ne zanima toliko jesam li zadovoljan ili nisam. To vam je slično kao i s pobjedama. Ja sam čovjek koji jako voli pobjede, ali samo u tom trenutku", započeo je Gips.
Nije samo bio uspješan u skijanju. Bio je sjajan rukometaš, sa Zagrebom je osvojio prvenstvo Jugoslavije. Zatim je ostavio trag kao vrhunski rukometni trener, s rukometašicama Osijeka osvajao je naslove. Nakon toga prebacio se na skijanje, s Janicom i Ivicom napravio čuda, posljednjih godina vodio je braću Kolega, a ovo mu je prva godina da nije u trenerskom angažmanu.
Ipak, čini se da se njegov veliki rad i dalje ne cijeni dovoljno.
"U društvu koje ne može valorizirati ono što si radio, ili ne može slijediti i dati o tome određeno mišljenje i ocjenu, u takvom društvu je čovjek kao ja, ili netko drugi, izgubljen. Kako ja mogu biti zadovoljan kad oni koji ocjenjuju nisu zadovoljni? Onaj tko je mene degradirao iz vrhunskog trenera u nekakvog drugog znači da nije zadovoljan mnome. Zar vam nije neugodno čuti da ću ja, naprimjer, imati mirovinu od dvije i pol tisuće kuna?" ogorčeno je komentirao.
"Nikad nismo izgubili iz vida ono čemu stremimo niti smo se bilo kad opuštali - ni kad smo pobjeđivali niti kad smo bili dolje. Uvijek smo tjerali prema naprijed. Pobjede su bile potvrda i zadovoljstvo, ali jedina konstanta je bila rad", rekao je Ivica.
"Sa sigurnošću mogu tvrditi da je bolji trener danas nego što je bio prije 20 godina. Kako je stario, polako je mijenjao i odnos prema treningu. Bio je i ispred svog vremena i iza svog vremena, a njegov pristup treningu će uvijek biti aktualan", zaključio je Ivica o svome ocu, prenosi Index.
Dnevnik.ba