Article_Top_970x250

Andrija Kristić iz Vareša dao život za čast i dostojanstvo HVO-a; iza sebe ostavio sina i nerođeno dijete

dan sjećanja

Andrija Kristić iz Vareša dao život za čast i dostojanstvo HVO-a; iza sebe ostavio sina i nerođeno dijete

velj 15, 2021

Piše: Jurija Milović

dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba

privatna arhiva

„Prvih godina braka mnogo smo maštali o budućnosti. Željeli smo obrađivati zemlju u Varešu, otvoriti vlastitu mesnicu. Stvoriti mjesto na svijetu za nas, za našu djecu, našu obitelj. Kad je Andrija poginuo – moj život je stao. Djeca su me održala na životu, naši sinovi su me spasili. Mnogo puta bilo je teško i teže, ali sam morala ostati jaka, zbog njih dvojice. Morala sam im pričati o ocu, o velikoj časti i dostojanstvenom odlasku, o poruci koju nam je ostavio, a koju toliko godina nisam imala snage poslušati…“, prisjeća se Ana.

Ana Kristić udovica je poginulog branitelja HVO-a, Andrije Kristića. Andrija je poginuo davne 1995. godine, a za sobom je ostavio suprugu, sina i nerođeno dijete koje ga, nažalost, nikada nije imalo priliku upoznati. To dijete danas nosi njegovo ime – Andrija.

Andrija je danas odrastao mladić velikih ambicija i ogromnog apetita za životom, baš kao i njegov stariji brat Hrvoslav.

Ana i Andrija vjenčali su se 1985., a u braku su bili deset godina. Ana se, nakon gubitka muža, nikada nije preudala.

„Ono što smo nas dvoje imali zauvijek mi je bilo, i ostati će – sveto. Nikada mi nije trebalo ništa više, čak niti onda kada njega više nije bilo. Nikada se nisam mogla zamisliti u bilo kojem scenariju osim s njim. Njegova sam, zauvijek“, pripovijeda Ana Kirstić.

Vrijeme prolazi, sjećanja blijede, a Anin bol ne jenjava.

U listopadu 1995 godine, po okončanju operacije Maestral, uspostavljeno je primirje, kao preduvjet realiziranja mirovnih pregovora u Deytonu. Postrojbe HVO-a nalazile su se na dostignutim pozicijama i uspostavljenoj crti obrane. U neizvjesnosti hoće li primirje prerasti u mir ili biti prekršeno za minut, sat ili dan…

U tom primirju jedan pripadnik 44. domobranske bojne Zenica je nesretno pao sa crte obrane u kanjon rijeke Ugar, koji je bio međuzona postrojbi HVO-a i VRS-a, a od posljedica pada je smrtno stradao na licu mjesta. Vijest o smrti uznemirila je branitelje, ali i nemogućnost izvlačenja tijela poginulog iz kanjona, potpuno ih je shrvala. Natporučnik Andrija Kristić, pomoćnik za obavještajne poslove u 96. Dom.pukovniji Bobovac Vareša, a u tom momentu časnik na IZM ZP Vitez, dragovoljno je preuzeo obvezu da osobno pokuša izvući tijelo poginulog, detalje opisuje Mario Andrić na svom privatnom Facebook nalogu.

Andriji Kristiću se dragovoljno pridružuje vojnik Jonjić i odlučuju se, uz pomoć konopa spustiti u kanjon.

Svjesni opasnosti spuštanja u kanjon, koje je moralo proći neopaženo od strane pripadnika VRS-a sa druge strane kanjona, kreću. Neopaženo zbog činjenice da svaki osjećaj ugroženosti bilo koje vojne i otvaranje međusobne vatre ujedno može od incidenta prerasti u potpuni prekid primirja.

Nakon uspješnog spuštanja u kanjon, shvatili su da njihova namjera da se svežu tijelo konopima i da se vrate neopaženo iz kanjona penjući se uz litice prilično rizično. Opciju napuštanja, dragovoljno preuzete opasne obveze i ostavljanja tijela u kanjonu Kristić i Jonjić nisu uzimali u razmatranje. Kristić ja samo poslao poruku na IZM ZP Vitez: „tijelo poginulog pripadnika HVO neće razvlačiti divlje zvijeri i zato ga mi nosimo i uz Božju pomoć vidimo se sutra na onom mjestu gdje smo bili prije dva dana u 14.20“ .

 Ova poruka bila je jasna svima na IZM ZP Vitez, da će smrtno  stradalog nositi nizvodno rijekom Ugar kroz kanjon da bi došli na cestu Jajce-Mrkonjić grad, gdje se ulijeva Ugar u Vrbas. Slijedilo je iščekivanje taj dan, noć, sutradan.

U par navrata morali su se primiriti, da ne budu otkriveni od strane pripadnika VRS-a koje su uočavali  na litici. Noć je bila hladna, oni umorni a sve je teže bilo nositi poginulog, ali nisu odustajali.

 Kada su sutradan došli nadomak odredišta tj. ušća Ugra u Vrbas, na oko 150 metara do ceste,  učili su da je ispred njih minsko polje. Svjesni opasnosti prolaska kroz minsko polje, Kristić odlučuje i prvo zakopavaju tijelo u riječni pijesak, prave križ od granja, a oni kreću kroz minsko polje u cilju savladavanja tih zadnjih 150 metara.

Nakon uspješno uklonjene dvije protupješadijske mine, Jonjić aktivira jednu, a pri padu drugu i umire na licu mjesta. Kristić je ranjen.

Kristić previja svoju ranu i spušta se 20 metara do vode a nakon izvjesnog vremena uspostavlja radio vezu, sa  zapovjednikom satnije iz sastava 95.dom.pukovnije Kreševo, Andrijom Miličević koji mu priopćava da sa svojim pripadnicima kreće u pomoć. Ubrzo potom Kristić uočava da su pripadnici VRS-a, na litici iznad njega i da su spremni otvoriti paljbu u pravcu mosta na rijeci Vrbas, pored koga je jedino moguće mu doći u pomoć. Kristić onda šalje poruku Miličeviću: „ Imenjače hvala ti, ne prilazite svi ćete izginuti, bolje ja nego vas trideset. Smislit ću nešto.“ Poslije toga veza više nije bila moguća jer je baterija na njegovom radio uređaju bila potrošena.

Bližila se neizvjesna noć, a Kristiću je sve teže bilo zaustavljati krvarenje. Strahovao je da se pod okriljem noći ne spuste u kanjon pripadnici VRS-a i da ne bude zarobljen. Odlučio je u diktafon u koji je snimio sve momente  tijekom ove zadaće, snimiti posljednju poruku svojoj supruzi, sinu i nerođenom sinu, odmotati ranu i spustiti nogu u vodu da brže iskrvari i izdahne, moleći krunicu koju je prethodno skinuo s vrata.

Dan kasnije, nakon dogovora sa pripadnicima UN-a, IFOR-a i VRS-a, napravljena je potraga i izvršeno izvlačenje sva tri tijela. 

 Andrija Kristić je u rujnu 1992 ranjen na Carevom polju u Jajcu, gdje je 1995. i poginuo.

„Prvih godina braka mnogo smo maštali o budućnosti. Željeli smo obrađivati zemlju u Varešu, otvoriti vlastitu mesnicu. Stvoriti mjesto na svijetu za nas, za našu djecu, našu obitelj. Kad je Andrija poginuo – moj život je stao. Djeca su me održala na životu, naši sinovi su me spasili. Mnogo puta bilo je teško i teže, ali sam morala ostati jaka, zbog njih dvojice. Morala sam im pričati o ocu, o velikoj časti i dostojanstvenom odlasku, o poruci koju nam je ostavio, a koju toliko godina nisam imala snage poslušati…“, prisjeća se Ana.

Ovi hrabri ljudi su  zadnje žrtve rata u neizvjesnom primirju koje je, ipak,  preraslo u mir.

 Ova tragedija je ujedinila obitelj  Kristić iz Vareša i Jonjić iz Zenice, koje su postale bliske i međusobno sve do danas dijele sve teške i sretne trenutke.

 Tragedija Kristića i Jonjića oslikava čast i dostojanstvo svih pripadnika HVO-a, posebno poginulih branitelja.

„Život nakon  Andrije je bio samo blijeda iluzija svega što sam zamišljala s njim. Život s našim sinovima je bio čaroban, no život bez Andrije – polovičan. Nikada ga nisam zaboravila, niti na tren. Ja, i danas, živim za njega. Zbog njega…“

Dnevnik.ba