Objašnjeno je zatim tko on jest: "Ratko Rudić, čovjek koji je s tri različite reprezentacije osvojio četiri zlatne olimpijske medalje i koji se nedavno umirovio."
Kako bi čitateljima približili junaka priče, koji je legenda Amerikancima egzotičnog sporta, novinari WSJ-a pišu da su se Rudića igrači bojali kao Billa Belichicka, legendarnog trenera američkog nogometa, također tiranina, ali da su ga istovremeno obožavali kao Johna Woodea, najvećeg trenera sveučilišne košarke.
Nabrojena su Rudićeva impresivna postignuća: nastupi na devet Olimpijskih igara, vođenje pet reprezentacija, osvajanje pet trenerskih i jedne igračke medalje, od čega su čak četiri zlatne. Gotovo nevjerojatno zvuči da mu je između prve i zadnje zlatne olimpijske medalje prošlo čak 28 godina.
"Nakon što je napravio to sve, vodio reprezentacije Jugoslavije, Italije, SAD-a, Hrvatske i Brazila, trebala se dogoditi pandemija da bi Rudića potjerala u mirovinu", piše u tekstu.
Podsjeća se kako su američki reprezentativci, studenti elitnih Berkeleyja i Stanforda, shvatili koga su dobili za izbornika po dva događaja. Po tome što im je dnevnu porciju plivanja podigao s tri na 14 tisuća metara te po tome kako je na pripremama u Italiji, gdje su vježbali s tamošnjom reprezentacijom, poludio na kuhara koji je domaćinima na zajedničkoj večeri dao povrće, a Rudićevim dečkima nije. Slijedio je uragan iz Rudićevih usta.
Uz geslo "moramo patiti" Rudić je Amerikance izlagao iscrpljujućem, mučnom vježbanju po osam sati dnevno, dva puta po četiri sata, pri čemu je igračima bilo najgore prihvatiti Rudićevu specijalnost na kojoj je on inzistirao, podvodnom hrvanju, pri čemu su igrači jedni druge morali potapati i držati pod vodom.
S obzirom na tiranske metode, karizmu i uspješnost, autori teksta u WSJ-u nazivaju Rudića "Michaelom Jordanom s boljim brkovima".
Dnevnik.ba