U cijelom košmaru ove priče zaboravljen je jedan detalj. A on nije tako mali. Naime, Aluminiji je bio u sličnoj situaciji još prije tri desetljeća. Točnije, 1987. godine. Ukupna dugovanja te 1987. godine iznosila su nevjerojatnih 400 milijuna dolara. Od toga iznosa, 160 milijuna dolara je otpadalo na kredit koji je uzet kako bi se tvornica izgradila. Aluminij je tada imao čak 6000 uposlenih, proizvodilo se oko 93 000 tona aluminija i aluminijskih legura, oko 300 000 glinice i oko 40 000 pečenih anoda, piše pogled.ba.
U sklopu Aluminija su bile neprofitabilne tvornice u Šipovu, Makarskoj i Baraćima, pripadali su mu i rudnici u Posušju i današnjem Širokom Brijegu.
Unatoč svemu tome, pa i činjenici da je ima šest puta više radnika nego danas, a proizvodio manje nego zadnjih godina, Aluminij je preživio krizu i postao gigant. Te 1987. godine Aluminij je preuzeo Mijo Brajković. To je bio početak njegove 22-godišnje vladavine u Aluminiju i početak stvaranja jednog od najvećih gospodarskih subjekata u regiji. Zašto onda ne vjerovati kako se isto može dogoditi još jednom?
Za razliku od vremena o kojem pišemo, danas je glavno pitanje ima li ljudi koji su kalibra Brajkovića i njegovih suradnika koji su spremni zasukati rukave i početi raditi? I hoće li im politika i razni privatni interesi dozvoliti da ponovo stvore giganta? Odgovora na ovo pitanje praktički nema. Ne znaju ga ni političari, ne znaju ga gospodarstvenici ni svi oni koji zadnjih mjeseci puno pričaju o Aluminiju i sada znaju sve nakon što je ugašen. A to je pitanje svih pitanja. Ako se uspjelo 1987., zašto se ne bi uspjelo sada?
Sutra bi u Aluminiji trebali doći arapski investitori i početi razgovore o mogućoj kupnji ugašene tvornice. Prije njih su bili kinesko - izrealski investitori čiji se odgovor oko preuzimanja Aluminija još čeka. Zar je moguće da više nismo u mogućnosti u svojim redovima naći ljude koji su dovoljno sposobni raditi ono što su Brajković i ostali raditi prije 30 godina? I što danas govori o nama na ovim prostorima?
Dnevnik.ba