Ovu je tvrdnju dr. Puljić iznio na temelju budnog proučavanja i iščitavanja svih raspoloživih povijesnih i arhivskih vrela koja na zoran način svjedoče o vremenu pred i vremenu samog Hercegovačkog ustanka.
Možda najažurniji prikaz ovog vremena daju župnici i namjesnici u župama Donje Hercegovine koji su vrijedno zapisivali svaki trenutak, te bilježili i ono preko čega su drugi u strahu od odmazde često prelazili ne razmišljajući o vremenima koja će doći već sutra. Vremenima koja u sebi nose strašan biljeg ponavljanja.
Gori i od smrti
Don Lazar Lazarević, provikar Trebinjske biskupije u vrijeme Ustanka pročelniku Propagande se žali na težak položaj katoličkog puka osobito kada je riječ o pastirima i stadima u planinama koji trpe česte nasrtaje ustaničke crnogorske vojske koja koristeći okršaje sa Turcima napada i otima i ionako siromašnu imovinu katoličkog puka. Također, dubrovački biskup Ivan Zaffron, apostolski upravitelj trebinjske biskupije, istom Pročelniku navodi kako je život katolika Donje Hercegovine postao „gori od smrti“, a predvodnik hercegovačkog Ustanka, gradački župnik Don Ivan Musić otvoreno se tuži kako Turci njegovom puku uzimaju sve što ima;
„…u jedno bratimstvo složismo se, da bijemo i gonimo dušmanina s naše djedovine, ali čijem ćemo njega oćerati, budući nam sve Turci uzeli do duše..“. ( „Hrvati katolici Donje Hercegovine 1875.-1878., Don Ivica Puljić)
Katolički puk Donje Hercegovine dugo je patio pod despotskom osmanskom čizmom, a čak ni suton Velikog carstva i nužne promjene koje je ono moralo uvesti kako bi opstalo na kakvom takvom životu, kršćanima, napose katolicima nisu bile odveć od pomoći. Njihov je život i dalje ovisio o volji turskih feudalaca kojima je sam spomen promjene i reforme budio želju za još većim tlačenjem. Porezi i nameti koji su se trebali smanjiti, zapravo su se povećavali razmjerno čemu je opstanak postajao sve nepodnošljiviji. Svaka, pa čak i ona najosobnija odluka jedne katoličke obitelji Donje Hercegovine ovisila je o trenutnom raspoloženju zulumčara koji je ako mu se prohtije svom kmetu uzimao i život i dostojanstvo.
U ovom ćemo osvrtu stoga nastojati navesti neke od razloga koji su naveli kršćane, i katolike i pravoslavne da upravo to dostojanstvo ili makar njegove ostatke pokušaju očuvati. Provest ćemo čitatelja surovom ekonomijom preživljavanja do lipnja 1875.kada je na Krupi opalila prva ustanička puška.
Agrarni rat
Dizanje na bunu protiv Turskog ugnjetavanja, Porta je pred razvijenim zapadnim svijetom prikazivala prvenstveno kao političko-nacionalno pitanje u što je kršćanski Zapad često i vjerovao. Pa ipak, pučanstvo dovedeno do ivice sloma, posljednjim je atomima snage inzistiralo na sasvim oprečnom razlogu. Život na području Hercegovine je nepodnošljiv, da, zbog politike i ugnjetavanja na nacionalnoj i vjerskoj osnovi, no ono što život na ovom području čini osobito nepodnošljivim je ekonomija bez računice. Ekonomija obijesti i otimanja zadnje korice kruha iz usta gladnog puka.
Na sreću potlačenog naroda, kmetova i raje, u ovom su ga vapaju stajali i mnogi putopisci i činovnici koji su svojom karijerom, nekad i avanturističkim duhom bili dovedeni na pusta područja Donje Hercegovine. Neki od njih, zgroženi životom kršćana Hercegovine, pišu i knjige, vječne zapise o jednom vremenu.
Neki od takvih kroničara vremena bili su svakako Amerikanac William James Stillman sa knjigom „Hercegovina i posljednji ustanak, uzroci njegovi i sredstva“ ili Arthur John Evans sa djelom „Kroz Bosnu i Hercegovinu pješke“ koji ustanak naroda pojednostavljuje do maksimuma i možda donosi njegov najprecizniji naziv - „agrarni rat“.
Fra Paškal Buconjić, biskup Trebinjsko-Mrkanski , nastojao je pobrojati glavne razloge koji su doveli do njega, odnosno do prve ustaničke puške u lipnju 1875.-e.
„Onaj tko bi želio navesti sve razloge koji su doveli do izbijanja Ustanka, morao bi napisati čitavu knjigu“, naveo je fra Buconjić jer bi takav pisac morao istražiti svaki sandžakat, u njemu okrug i općinu jer u svakom dijelu, ovisno o želji za grabeži, religijskom fanatizmu ili nečem trećem, vlada drugačija samovolja i nasilje aga i upravitelja.
Gušenje nametima
Nameti koje su kršćani, kako katolici tako i pravoslavni, (uz napomenu da su pravoslavni bili u kud i kamo povoljnijem položaju od katolika jer su svojim čestim ustancima protiv turske vlasti potpomognuti crnogorskom braćom uspjeli izboriti određene olakšice) morali namirivati svojim osmanskim upraviteljima bili su nesnosni. Fra Paškal pobrojava oko 20 različitih nameta; prije svega desetine i osmine.
Naime, do Sultana Abdul Aziza, kršćani su morali davati desetinu od svojih prinosa, a ovaj sultan uvodi novi porez na žitarice naziva zam, koji se zajedno sa desetinama pretvara u redovni namet. Tako se po Sultanovoj želji umjesto desetog dijela proizvoda uzima osmi, pa gdje je prije bilo 10 posto, sada je 12,5%. Na sve vrste žitarica, voće, grožđe, sijeno.
Kako se ubiru desetine i osmine? Većinom na način, piše fra Paškal Buconjić, tako da ubirač dođe sa svom svitom u zakupljeno selo, tamo se smjesti kod obitelji koju odabere, i ovisno o snazi svoje neutaživosti i neumjerenosti, tamo se gosti do mile volje. Siromašni seljak mora ga opsluživati pa makar i sam sa obitelji ostao gladan što je skoro pa bilo pravilo. Jednom kada bi se sve zalihe domaćina iscrpile, obijest feuda došla bi do izražaja. Kršćanin bi bio primoran još se i zadužiti kod svog tlačitelja kako bi ga nastavio timariti. Dug naravno nije mogao vratiti jer nije imao od čega, pa bi se Turčin namirivao na druge načine koji su uključivali zlostavljanja svih vrsta.
Đumruk je također u vremenu pred Ustanak nova vrsta nameta koja se na proizvod kao što je duhan obračunava uz već spomenute desetine i osmine, pa se tako na svaku oku (nešto više od dvije funte) određuje 8 pijastera (državnog novca) od kojih tri daje vlasnik duhana, a pet preuzimač, navodi fra Buconjić. Pri utvrđivanju količine duhana na koju se plaća đumruk ubirači u više navrata sa svojom delegacijom obilaze imanje kako bi navodno na pošten način utvrdili realnu količinu, no zapravo na krajnje bezobziran i nepravedan način ionako siromašan narod dovode do ivice financijskog i duševnog sloma uvijek izmišljajući nove načine za iscrpiti iscrpljene.
Đumruk se obračunavao i na vino i rakiju, a smislile su kreativne Osmanlije i namet na broć, odnosno travu koja je ličiocima služila za bojanje crvenom bojom.
I Zemljarina i Kućarina su bile redovan namet, preneseno, porez za život na svojoj zemlji i u svojoj kući. U obračunima ovih nameta, Turci su se osobito osilili, ništa im nije bilo draže nego oteti trošnu kuću kršćanina ako onako odoka procjene da je izgrađena na turskoj zemlji.
I kao da to nije bilo dovoljno, nitko nije opraštao obezglavljenoj raji i plaćanje poreza na krupnu i na sitnu stoku. Činovnici koji su ubirali i obračunavali ove poreze, po starom bi se običaju smjestili kod siromašnih podanika te bi ih cijedili do zadnje kapi krvi, maltretirali na različite načine, a onda različitim prevarama i manipulacijama ubirali ono čega nema niti im se može dati, a moralo se.
Domucija kao porez na veće svinje, porez na glavu – harač kojega je morao plaćati svaki kršćanin od rođenja do smrti jer je izuzet vojne dužnosti, komore ili služenje konja, odnosno korištenje konja kršćanskih obitelji za prevoženje tereta pri čemu bi se životinje toliko tovarile da bi nerijetko ugibale čime bi se kršćani od kojih su uzimani osudili na još veću bijedu ostavši bez glavnog „alata“ domaćinstva, porez za rad na kojemu se posebno ogledala sva zloba Turčina koji je po svojoj slobodnoj procjeni utvrđivao koliko je netko zaradio i koliko će mu uzeti bez obzira na materijalnu, zdravstvenu ili bilo koju drugu situaciju…i još mnogi, mnogi drugi nameti.
Recimo još i da su kršćani bili dužni raditi na izgradnji javnih puteva. I, samo oni, formalno uz plaću, neformalno, nikad je nisu vidjeli.
Kadija te tuži, kadija te sudi
Kroničar vremena Nikola Buconjić čak spominje kako je „prvi i glavni povod ustanku …u Hrasnu i okolo Hrasna u kadiluku Stolačkom“ bilo dizanje naroda na gradnju ceste između Mostara i Konjica čemu se „odlučno odupriješe seljani radi nevremena i silne daljine, te jednostavno prihvate za oružja i otjeraju zaptije“ ( Povijest ustanka u Hercegovini i boj kod Stoca).
Poseban teror nad kršćanskim življem Hercegovine, napose katolicima Donje Hercegovine provodile su age koji su kao zemljoposjednici kršćane držali u tipično ropskim uvjetima. Bili su opterećeni feudalnim sustavom i srednjovjekovljem, odbijali su svaku natruhu modernizma i olakšavanja rada novim alatima.
„Oni drže kmetove i smatraju da nad njima imaju apsolutno gospodstvo. U tome su svi tvrdokorno složni i ujedinjeni zajedničkim interesima kao jedna jedinstvena falanga koja se suprotstavlja i državi i kršćanima.“ – piše Pashko Vasa, albanski pisac, publicist, političar i diplomat u djelu „Bosna i Hercegovina za vrijeme misije Dževdet-efendije“, te dodaje „U takvom uvjerenju podržavaju se umišljajući da su muslimani od Boga privilegirani da gospodare rajom.“
Arheolog i pisac Arthur J. Evans, ove tvrdnje pak potvrđuje vlastitim svjedočanstvom kada su dva Turčina „ni službenici ni vojnici, ali ipak naoružani“ susreli jednog mladića i isprebijali ga. „Mladić je znao da u ovoj državi i nasilje može biti opravdano i nije se žalio.“ („Glavni uzroci ustanka hercegovačkog stanovništva 1875. – kratak osvrt na namete“, Fra Paškal Buconjić)
Na području agrara se vjerojatno najjasnije oslikavao despotski režim Osmanskog carstva nad pokorenom Hercegovinom, zemljom koja se i bez Osmanlija često suočavala sa bijedom i siromaštvom zbog škrtog i kamenitog tla, te čestih sušnih i neplodnih godina. No, ljudska prava i i sloboda bili su zakinuti kršćanskom podaniku u svakom smislu. Među rajom je tako obitavala izreka koju fra Paškal Buconjić vjerno prenosi - „krstjaninu suda neima“.
Tursko je sudstvo bilo sastavljeno od građanskog i kriminalnog. Iako su i u jednom i u drugom uz muslimane bili zastupljeni po jedan predstavnik pravoslavnih i katoličkih kršćana, Turci su brojčano imali prevlast u svakom sporu, te što je najpogubnije po kršćane, dodatna prednost za muslimane je bila i ta što su paše, kajmekani i kadije njihove vjere, pa ako nisu suglasni sa sudskom odlukom , slobodni su je oboriti kao da nije ni donesena.
Nepoznavanje ili slabo poznavanje turskog jezika od strane kršćana, oslanjanje isključivo na šerijatski zakon, korumpiranost i pristranost, namjerno odugovlačenje i povrh svega, strah od osvete ukoliko se nekim čudom dogodi da se zvijezde poklope i donese se pravična presuda u sporu za kršćanina, ponukalo je raju da se odmakne i pogne glavu trpeći nepravde i udarce jer kako fra Buconjić reče, za kršćanina svakako pravde nema.
Radije su stoga kršćani ili kauri kako ih zvaše, prihvaćali ozakonjenu politiku zla nego li trpljenje batina, kamenovanja, pritvaranja i nasilja u zatvorima, ruganje, pljačkanje i sve druge vidove iživljavanja na „inovjercima i krivovjercima“ koji ih i uz šutnju i pognutu glavu nisu zaobilazili.
Kada se razmatra bilo koji aspekt života u višestoljetnoj vladavini Turske nad prostorima Bosne i Hercegovine, sa osobitim naglaskom na Donju Hercegovinu na koju se i odnose zapisi na koje smo se oslanjali pišući ovaj osvrt, zaključak je isti. Red zlostavljanja, red samovolje, red ponižavanja.
Bez natruhe slobode i napretka, lišeni osnovnih ljudskih prava, ostavljeni na milost i nemilost trenutnom raspoloženju Turčina, bez apsolutno ikakve zaštite države i sudstva. Prepušteni zlobi, obijesti i fanatizmu, čekali su stoljećima i sipali u čašu gnjeva koja se jednom morala preliti.
A onda je izrečeno glasno – Gotovo je!
Baš na škrtom i vrelom kamenu gladne Donje Hercegovine početkom jednog lipnja, Martin Gjurgjević, pisac i službenik, zapisao je u svojim Memoarima…
„Nije pukla prva puška u Nevesinju kao što neki pričaju, nego u Dračevu na Krupi stolačkog Kotara. U mjesecu maju 1875.diže se katolička raja na pušku svih sela od Krupe do Kleka; Neum, Klek, Gradac, Prapratnica, Utovo, Ravno, Zelenikovac, Moševići, Hrasno, Dubravica, Svitava, Sjekose, Bajovci, Dračevo i Doljani… a izabraše za vrhovnog vojvodu paroha iz Graca Don Ivana Musića, nećaka biskupa fra Angjela Kraljevića.“
I tu priča počinje i završava 1878. Nekima okupacijom, nekima oslobođenjem, ovisno o kutu pod kojim svjetlo pada…
CRTICA O HERCEGOVAČKOM GROFU DRAKULI – HADŽI DERVIŠ BEGU RIZVANBEGOVIĆU
„Utovo, ubavo seoce u kršu, leži izmegju Popova i Žabe Velike. Žaba Velika je brdo dosta visoko, a naliči potpuno devi sa dvije grbe. Na brežuljku više Utova, a na podnožju Žabe Velike, uzdiže se Hadžibegova kula, u okrug sazidana, dosta visoka i okružena zgradama za stanovanje.
Sve se to skupa pričinja kao mali viteški gradić, a dosta je majka u crno zavio. To je bila residencija Hadži-Derviš-bega Rizvanbegovića, brata malog cara hercegovačkog, Ali-Paše Rizvanbegovića, s nadjevkom Stočevića…
Hadži beg je znao svoje najvjernije ljude i prijatelje iz dalmacije do svog grada domanuti, pa iz osvete što mu ne bi darova donijeli, objesiti ili nabiti na kolac ili ubaciti u usijanu peć, neka u mukama izgore.
Nije bio oženjen, nego je oskvrnjivao kršćanske djevojke i žene po miloj volji, te stoga mnogi pobjegoše u Dalmaciju…Kad bi koja djevojka ostala s Hadžibegom noseća, ovaj bi prisiljavao momke da je uzmu za ženu.
Momku nije bilo drugo, ili vjenčati ili na kolac u goruću peć. Umiranje na kocu bilo je strašnije nego na križu. Takav kolac bijaše dobro uglagjen, namazan lojem, debeo 15 cm, dug 2 i pol metra i na vrhu dobro zaoštren.
Ko bi osugjen…u toga bi vješto uturili takav kolac na donji otvor, pa bi ga protisnuli između crijeva i rebara, te bi kolac izbio kroz meso za vratom, tako da se ne bi oštetio drob i džigerica.
Po tom bi zabili kolac u zemlju i čovjek bi po tri dana morao visjeti i živjeti na mukama, ako bi toliko mogao trpjeti. U to bi vrijeme gavranovi i druge price dolazile na živu lješinu, trgale meso s kostiju i kljuvale u oči nesretnom čovjeku…
Uz ovu strašnu smrt bijedne raje postojala je i smrt na čengelu. To je željezna oštra kuka, privezana za konopac. Ko bi osugjen na ovo mučilo, tomu bi zatakli čengel u rebro, pa bi ga tako objesili na stup ili o granu kakova debla, pa bi nesretnik visio tako dugo dok ne bi izdahnuo i počela se lješina rastvarati… No Hadžibegu nijesu bila dostatna ova mučila, već je izmišljao nove vrste muke.
Tako je znao narediti da se skuči mladi hrast jakim konopcem sve do zemlje, pa bi dao privezati čovjeka za vrh hrasta uzicom oko vrata. Kad bi to bilo gotovo sluge bi Hadžibegove odsjekle konopac nagli, te bi se hrast svom silom povratio u svoje prvaše stanje povukav nesretnika u zrak tako jako, da bi glava odletjela na jednu, a truplo na drugu stranu… („Memoari sa Balkana 1858.-18718., Martin Gjurgjević).
Dnevnik.ba