Ombudsmani Bosne i Hercegovine ukazali su da u BiH još nije otklonjena diskriminacija na temelju uzroka nastanka invaliditeta, zbog čega postoji velika razlika prilikom ostvarivanja prava za osobe kod kojih je invaliditet nastupio u ratu i za osobe koje su invaliditet stekle na neki od drugih načina.
1.300 osoba rođenih s invaliditetom odlučilo se pokrenuti tužbu protiv države nakon što su Izmjenama i dopunama zakona iz 2009. godine izgubili pravo na osobnu invalidninu.
Ovo je za raport.ba potvrdio i jedan od odvjetnika koji ih zastupa u ovom slučaju, Senad Droce. Kako je pojasnio, Izmjenama i dopunama Zakona iz 2009. godine civilne žrtve rata imaju osnovu da i dalje uživaju prava, između ostalih i prava na osobnu invalidninu, dok osobe koje su rođene kao invalidi to pravo gube.
“Civilne žrtve rata nisu bili borci, dakle oni su u rat ušli i rat proveli kao civili i njihova invalidnost je nastala ranjavanjem, granatiranjem ili na neki drugi način. U svakom slučaju, nije nastala na državnom zadatku i ne u smislu obrane države, nije nastala u uniformi. Dakle, Zakon iz 2009. godine propisuje da osobe sa 60, 70 i 80 posto invaliditeta nakon izmjena i dopuna zakona nemaju pravo na osobnu invalidninu, dok civilne žrtve rata također sa 60, 70 i 80 posto invaliditeta i nakon izmjena zakona nastavljaju koristiti stečena prava i u njihova prava se ne dira”, naveo je Droce.
Njihove invalidnine kretale su se u rasponu od 42.70 KM, 59.62 KM do 87.07 KM, u prosjeku oko 55.00 KM. Postavlja se pitanje zbog čega državi je problem da socijalno zbrine oko 1.300 ljudi s 55 KM mjesečno.
“Govorimo o iznosu od 55 KM. To je bio simboličan iznos jer za taj novac nisu mogli kupiti ni po jedan kruh na dnevnoj osnovi tijekom jednog mjeseca. Međutim, Vlada FBiH u svom izvještaju iz 2009. pa i 2016. godine, nedvosmisleno navodi da je razlog isključenja ovih osoba iz prava bio fiskalne prirode jer proračun FBiH nije mogao podnijeti ovo opterećenje. Pojednostavljeno rečeno, iz osnove utvrđenog invaliditeta, osoba rođena sa 70% invaliditeta i civilna žrtva rata također sa 70% invaliditeta su, gledajući ih i uspoređujući njihove potrebe, dvije potpuno identične osobe. I jedan i drugi su jednako osobe s invaliditetom, imaju isti stupanj oštećenja organizma i jednaku potrebu pa samim tim i jednaku obavezu društva da im na jednak način pomogne, da im pruži potporu. Međutim, Vlada FBiH, odnosno Parlament FBiH zakonom iz 2009. godine, ne vidi to tako”, pojašnjava odvjetnik kojih ih zastupa.
U Vladinoj strategiji iz 2016. godine, koja je trebala riješiti ova pitanja, jasno se navodi da postoji diskriminacija po osnovi nastanka invaliditeta, kako u visini, tako i u osnovi. Međutim, osim što su naveli svoj stav, ništa dalje nisu uradili.
Bitno je napomenuti da od 2021. godine, kada je istekla ranija strategija, Vlada FBiH nije napravila novu.
“Naravno, ljudi koji su se osjetili pogođenim ovakvim zakonskim rješenjima pokrenuli su tužbe. Sud pred kojim su pokretali postupke je u većini slučajeva stajališta da su oni diskriminirani iz razloga što država nije ničim uspjela uvjeriti sud da postoji neko razumno, na zakonu zasnovano obrazloženje, zbog čega dvije iste osobe ne uživaju ista prava. Dakle, prvostupanjski Sud je uglavnom zauzimao stajalište da se tu radi o diskriminaciji, i to sustavnoj diskriminaciji, koja je uglavljena u Zakon”, pojašnjava Droce.
Ovim pitanjem bavio se i Ured ombudsmana BiH. Kako ja za raport.ba pojašnjeno, izvršena je Revizija Zakona o socijalnoj zaštiti FBIH.
Tako je Ured ombudsmana naveo u svom Specijalnom izvještaju iz 2010. godine da su neratni invalidi, dakle tužitelji, diskriminirani u odnosu na civilne žrtve rata. U tom izvještaju Ured ombudsmana je dao preporuku Vladi FBiH da riješi nastali problem i predložio da Vlada FBiH razmotri način da ovim ljudima vrati osnovna prava.
Međutim, kako to po običaju biva u BiH, sve je ostalo samo na preporuci.
“Nakon toga, Ured ombudsmana je tijekom 2011. godine napravio godišnji izvještaj o stanju osoba s invaliditetom i u tom izvještaju utvrdio da Vlada FBiH nije poduzela niti jedan korak u tom smislu. Preporuke ombudsmanauopće nije razmatrala. Tijekom ove godine tajnica UN-a koja se bavi ljudskim pravima iz oblasti invaliditeta posjetila je Bosnu i Hercegovinu, raspitujući se o primjeni UN-ove konvencije o pravima osoba s invaliditetom. Svi su bili zadovoljni njenim posjetom, međutim sve ono što je zatekla prilikom dolaska ostalo je i nakon njenog odlaska. Ništa se nije promijenilo”, dodaje Droce.
Ovim pitanje bavilo se i Vijeće Europe koje je u svom izvještaju za Bosnu i Hercegovinu jasno ukazalo da u Zakonu postoji diskriminacija na štetu osoba a urođenim invaliditetom te da se pod hitno mora otkloniti.
Posljednji izvještaj Vijeća Europe za 2021. godinu zahtijeva od Bosne i Hercegovine da bezuvjetno provede sve preporuke Ureda ombudsmana, što znači i preporuke iz Specijalnog izvještaja iz 2010. godine. Međutim, to još uvijek nije urađeno.
Odvjetnik Droce kaže da se ovim pitanjem bavio i Ustavni sud BiH. Kazao je kako je Ustavni sud BiH, odlučujući o zahtjevu za konkretnu ocjenu ustavnosti pravne norme koja je bez invalidnina ostavila neratne invalide, utvrdio da je sve to ustavno i da ta norma nije suprotna niti Ustavu BiH niti Europskoj konvenciji.
“Ustavni sud BiH smatra da je Federacija postupila ispravno kada je dvije osobe koje su jednako ograničene ili jednako sposobne u pogledu preostalih životnih kapaciteta tretirala različito. Ako se pogleda pažljivije, dogodilo se čak to da civilna žrtva rata sa 60% invalidnosti nastavlja primati osobnu invalidninu dok rođeni invalid s 80% invalidnosti, dakle osoba s postotno većim oštećenjima organizma pa samim tim s 20% manjim kapacitetom za život, to pravo nema. Dakle, ako bismo govorili o posljedicama invaliditeta i ako postotak ukazuje i na stvarne životne materijalne potrebe, po principu “veći postotak invaliditeta-veće životne potrebe”, onda je ovakav stav Ustavnog suda teško ocijeniti logičnim”, dodao je.
Smatra da se empatija i žal ne bi smjeli zaustaviti samo na civilnim žrtvama rata, jer, kako navodi, brigu društva i empatiju zasigurno zaslužuju i drugi koji su rođeni kao osobe s invaliditetom.
“Zbog čega će nam novac ako osobi kojoj je od 100 posto životne sposobnosti ostalo samo 20 posto životnog kapaciteta nismo u stanju osigurati barem jedan kruh i jedno mlijeko dnevno. Dakle, o povredama, uništenim mladostima suvišno je govoriti, naravno da empatiju i žal društvo kao cjelina osjeća, ali govoriti o moralnom dugu zbog toga što nekoga nismo mogli zaštititi u proteklom ratu je standard koji predstavlja pretežak teret za društvo u cijelosti.
Ako bismo i prihvatili standard postojanja moralnog duga u odnosu na civilne žrtve rata, to ipak nije trebalo nužno značiti da ove druge treba isključiti iz prava u cijelosti i na kraju, nitko, dakle niti Vlada FBiH, pa ni Ustavni sud BiH, nije odgovorio zbog čega kao društvo nemamo nikakvog moralnog duga prema osobama sa 60, 70 ili 80 % utvrđenog invaliditeta, a koji su rođeni takvi. Nitko se nije bavio pitanjem niti je odgovorio zbog čega jedna od dvije osobe s invaliditetom, a identičnim životnim potrebama, moralno obvezuje društvo i zaslužuje brigu, a druga ne. Konačno, je li Sud umjesto financijskog duga baratao standardom moralnog duga, to će pokazati vrijeme, nastavak postupka, daljnji razvoj društva kao i daljnji put BiH ka EU”, zaključio je Droce.
Situacija u zemljama regije je drugačija. Hrvatska je pristupanjem Europskoj uniji u okviru usuglašavanja svojih zakona sa zakonima EU-Aquis, ovo pitanje riješila tako što više ne pravi razliku po osnovi nastanka invaliditeta ili utvrđenog procenta, oni to pitanje rješavaju prema stvarnim životnim potrebama osobe s invaliditetom.
U Hrvatskoj, ako je osoba 80 posto invalid, to za državu znači da se radi o osobi koja od 100 posto životnog kapaciteta na raspolaganju ima samo preostalih 20 posto i njima nije važno kako je taj invaliditet nastao, već kako pomoći toj osobi shodno njenim potrebama.
Dnevnik.ba