Article_Top_970x250

Zoran Piličić, generalni konzul Hrvatske u Banjoj Luci: Imperativ je zaustaviti epidemiju; hrvatski minimum je puna konstitutivnost

Intervju

Zoran Piličić, generalni konzul Hrvatske u Banjoj Luci: Imperativ je zaustaviti epidemiju; hrvatski minimum je puna konstitutivnost

ožu 30, 2020

Piše: Andrijana Pisarević

dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba

Izbijanje epidemije koronavirusa iznenada je doslovce preko noći preokrenulo čitavu situaciju skoro u cijelom svijetu. Promijenjen je način života i rada ljudi, poslovanje kompanija, rad državnih organa i tijela vlasti. Sada je prvi cilj i imperativ zaustaviti daljnje širenje epidemije, a prva žrtva u svemu tome je naš dosadašnji način života i rada. Ovim riječima opisao je utiske o novonastaloj situaciji Zoran Piličić, generalni konzul Republike Hrvatske sa sjedištem u Banjaluci koji kaže da sve izgleda kao da je život stao. “Ograničen je rad, protok i javno okupljanje ljudi, zatvorene su javne ustanove, škole, vrtići – ukratko, život kao da je stao. Svi smo u ovom trenutku dužni odgovorno postupati i slušati upute stručnjaka i nadležnih tijela kako bi sve ovo što prije završilo. Držim da je u entitetu RS reakcija na pojavu epidemije koronavirusa bila dosta brza i pravodobna. Nastoji se maksimalno ograničiti širenje virusa i izolirati točke ugroze kako bi šteta bila što manja. Nažalost, najveće posljedice ova epidemija ostavit će na ekonomije država, a nama svima ostaje nada da će, kao i puno puta prije kada su velike nesreće bile u pitanju, prevladati humanost i kolektivna svijest o potrebi zajedničkog prevladavanja ove velike nedaće.”

Što radi konzul u Banja Luci?

Prema našem konzulatu gravitira 25 općina i gradova, uglavnom iz Republike Srpske i Unsko-sanskog kantona. Opće zaduženje je briga za hrvatske državljane i ostvarenje njihovih statusnih prava te uspostavljanje i razvoj dobre suradnje između dviju država i naroda na privrednoj, ekonomskoj, kulturnoj i svim drugim značajnim razinama i područjima. Ciljevi i zadaće su doista na najvišoj razini i vode se krajnjim ciljem diplomacije – postići ono što se želi uvažavajući interese i mogućnosti sviju strana. 

Kakva je suradnja s vlastima Srpske?

Do ovog trenutka ne mogu dati nikakvu značajniju primjedbu. Gdje god sam izrazio želju za susretom i razgovorom, tako se i desilo. Diplomat sebi ne smije dozvoliti luksuz i ne razgovarati i ne kontaktirati. Ja sam ovdje kako bih zaštitio prvenstveno interese hrvatskog naroda, a to ne mogu napraviti ako ne razgovaram s odgovornim ljudima, bilo načelnicima ili gradonačelnicima, ministrima... 

Možete li ocijeniti položaj Hrvata u Republici Srpskoj? 

Ne možemo reći kako je položaj dobar u tom kontekstu, za Hrvate, a ni za ostale narode. Praktički nitko ovdje nije zadovoljan. Hrvatima Dejtonski mirovni sporazum jamči konstitutivnost, kao i zaštitu svih prava koja proizilaze iz toga, ali imamo problem s implementacijom. Ni kao generalni konzul ni kao osoba koja je mnogo razgovarala s našim ljudima ne mogu u ovom trenutku kazati da ne terenu ima nekih većih i značajnijih međunacionalnih incidenata ili problema te vrste. Ima pojedinačnih incidenata, poput pljački kuća i oštećenja hrvatske imovine ali i tu policija reagira i izlazi na uviđaj. Jedino što bih imenovao kao problem je birokracija i administrativna sporost u provedbi postupaka. Kada se dotaknemo stvari koje se trebaju riješiti, ima dobre volje i obećanja, ali to često jeste samo izgovor. Zato volim da detektiram realne probleme koji se tiču života i prava Hrvata u pojedinim općinama, te u razgovoru s čelnicima gradova i općina utvrditi što oni mogu realno napraviti kako bi se status i položaj Hrvata popravio. Nisam nerealan i ne tražim da Hrvati na nekom području žive bolje nego Srbi, međutim očekujem ispunjavanje zahtjeva u granicama realnosti i mogućnosti i onoga što Hrvatima pripada.

Možete li navesti primjer? 

Na primjer, postoji Fond za održivi povratak u visini nekoliko stotina tisuća maraka. Neću imenovati neku općinu posebno, ali kada godinu ili dvije nijedan Hrvat povratnik ne dobije ili rijetko koji dobije sredstva za obnovu, a drugi dobivaju stalno i neproporcionalno, onda ja vidim da tu imamo problem. Upravo načinjući takve teme, na putu smo da popravimo situaciju. U ovom entitetu, nažalost, živi zanemariv broj Hrvata. U razgovorima s nadležnim službama ističem kako nije i ne bi trebalo biti teško napraviti nešto za njih. Kada se pomogne tim ljudima da imaju dostojanstven i kvalitetan život, ne iznad, nego jednako kao i svi ostali, to je veliki pomak značajan za suživot. U političkom životu tako nešto može biti samo plus. 

Dolaze li k vama ljudi s molbama i žalbama?

Dolaze, kako ne. Trebaju nam se obraćati. Imamo svakakvih upita i zahtijeva za pomoć. Tako na primjer, nedavno nam se čovjek žalio da mu se neka firma priključila na njegov hidrofor bez pitanja, a na njegove žalbe nadležne institucije ne odgovaraju i ne štite ga. Imamo ljudi kojima se nitko nije obratio godinama, a nekada im je dovoljno samo da ih neko sasluša ili nešto poduzme. Ne smije to biti problem, ni za nas ni za entitetske, niti za gradske vlasti. 

S kime imate najbolju ili najlošiju suradnju?

Za ovih šest mjeseci koliko sam tu ne mogu bilo koga prozvati za lošu suradnju. Gdje god sam dolazio nailazio sam na otvorena vrata. Službeni razgovori uvijek uglavnom proteknu dobro i puno se toga obeća. Međutim, ja sam realan i praktičan i kako to sve ne bi ostalo samo na obećanjima nastojim pratiti realizaciju svega dogovorenoga te u slučaju neizvršenja ne ustručavam se intervenirati i ponovno zatražiti provedbu onoga što smo zajednički zaključili. Evidentirali smo mnogo toga po općinama, a onda ćemo za nekoliko mjeseci sve to revidirati i preispitati realizaciju. 

Raste li broj zahtjeva za hrvatskim državljanstvom? 

Raste. Od Nove godine je stupio na snagu novi Zakon o hrvatskom državljanstvu koji je relaksirao neke stvari i doista imamo pojačan broj upita, zahtjeva i interesiranja građana na području koje pokriva Generalni konzulat Banja Luka. Do prije godinu dvije dana u našoj nadležnosti bilo je i Jajce, koje je veliki grad i pripadao je konzularnom području Banja Luka. Tada smo imali nekoliko desetaka stranaka dnevno. Očekivali smo da će odlaskom Jajca pod nadležnost drugog konzulata doći do smanjenja broja stranaka. Međutim, ne samo da se nije smanjio njihov broj nego se i povećao. 

Kakve su olakšice?

Navest ću samo dva primjera stjecanja prava na državljanstvo. Zakon je donio produžetak roka za djecu čiji je jedan roditelj imao hrvatsko državljanstvo u trenutku kada je ono rođeno. Granica je ranije bila na 18 godina, a sada je pomjerena na 21 godinu. Samo to je povećalo količinu zahtijeva i donijelo povećan broj stranaka. Također, ako su oba roditelja imala hrvatsko državljanstvo u trenutku rođenja djeteta, onda više tu nema nikakvih dobnih uvjeta ni prepreka. Sve to rezultiralo je većim brojem zahtijeva. 

Došlo je vrijeme da se državljanstvo traži iz više razloga.

Da, državljanstvo se traži iz objektivnih i subjektivnih razloga. Ako ja želim otići odavde i pobjeći u bolji svijet, to bi mogao biti objektivan, tzv. egzistencijalni razlog. Subjektivni bi bio ako netko zbilja osjeća i želi biti hrvatski državljanin. Međutim, u ovom trenutku mislim da većina ide u onom prvom pravcu. 

Jesu li ovi prostori doista bez perspektive kako se često potencira?

Situacija koja vlada na ovim prostorima, poglavito u BiH, je odraz rata i njegovih posljedica. Ona se vidi posebno u samoj strukturi i kompleksnosti političkog uređenja zbog čega dolazi do zastoja raznih procesa svakodnevnog života što se izravno reflektira na građanstvo neovisno o nacionalnoj pripadnosti. Ljudi jednostavno više nemaju vremena dočekati rješenja i krenuti nekim boljim putom. Izostalo je ostvarenje osnovnih ciljeva i misije svake politike – stvaranje boljih uvjeta života za građane za koje je ta politika nadležna. 

Što nas najviše koči?

Tu smo gdje jesmo zbog naslijeđa i povijesti, poglavito zbog rata koji je bio na ovim prostorima. Ostalo je puno neriješenih stvari o kojima se i danas pregovara, a posljedica toga je sporost procesa čiji je cilj podignuti standard građana nabolje. Ljudi više nemaju vremena, pogotovo mladi koji su obrazovani, inteligentni, obaviješteni, koji misle svoje glavom i zaključuju. Oni ne žele čekati. Zato je mjera uspješnosti političara koliko će se on realno uspjeti približiti svojim građanima, koliko će ga razumjeti i imati strpljenja za to što on radi. 

Jesu li činjenice porazile domoljublje ili je patriotizam postao “portabl” pa ga ponesemo sa sobom na putu ka zapadu? 

Veoma je teško kada govorimo o domoljublju definirati što je to. Ljubav prema svojoj domovini i svom kraju je opće uvjerenje i ona zna često nemati direktne veze s činjenicama. Mi smo već došli do situacije u kojoj riječ domoljublje polako postaje floskula i izlika za masu toga što ne bi smjelo biti. Tako prljamo tu svetu riječ. Zato je velika zadaća svih odgovornih ljudi koji upravljaju ovom državom ne dopustiti da dođe do toga. Građani, pogotovo mladi na kojima sve počiva, ne smiju se dovesti u situaciju u kojoj kada čuju riječ "domoljublje" odmahnu rukom i kažu "ostavi ga ti sebi, ja odoh trbuhom za kruhom preko granice". Ostanemo li bez domoljublja nemamo gdje, jer tada se drmaju temelji države, entiteta. 

Taj “dobri pasoš” opustošio je i dobar dio Hrvatske poput Slavonije.

Nažalost, upravo je tako. Dio smo Europske unije, nemamo granice, što za posljedicu ima pojačane migracije. Možemo sada sjediti u Zagrebu i pozvati našeg prijatelja Hansa u Njemačku koji traži radnike, sve s njim dogovoriti za pola sata i stići kod njega na posao sutra. Ima to svoje pozitivne strane, ali i negativne, jer nam odlaze ljudi. Mladi ljudi su po prirodi znatiželjni, žele proživjeti i doživjeti svijet oko sebe. Ako su im se otvorile mogućnosti da odu i zarade i vide nešto, a vide kako to trenutno u Hrvatskoj ne mogu uraditi, ništa ih ne sprječava. Očekuje se ipak, da će se vremenom preokrenuti stvari i početi povratak. Kada se prvi val znatiželje završi, a postanu svjesni stabiliziranja stanja u Hrvatskoj, vjerujem da će mnogi poželjeti vratiti se kućama. 

Mislite li da će netko tko je negdje stvorio život nakon deset godina vratiti se kući?

Teško je to definirati, ali često znam navesti primjer Poljske koja je ovaj problem imala prije 15tak godina. Masovno su odlazili, ali unazad par godina bilježi se intenzivan povratak. Poljska nije imala značajniji period recesije i krize i dobar je pokazatelj stabiliziranja zemlje zbog čega joj se njeni građani vraćaju. Ja tu ne gubim nadu i vjerujem da će se dio ljudi vratiti. Ne svi, ali dio hoće sigurno. 

Kako je vama biti gastarbajter u Banja Luci?

Uvjetno rečeno sam gastarbajter. Rođen sam ovdje i srednju i osnovnu školu sam završio u Kotor Varošu. Tada sam otišao u Zagreb gdje sam završio fakultet i postao profesor hrvatskog jezika i književnosti i do rata sam radio u školi. Skoro 40 godina sam proveo u Hrvatskoj, ali nisam od tih ljudi koji pobjegnu od svoga i kriju odakle su. Ja to ne simpatiziram. Mislim da onaj tko ne drži do korijena, do svoje djedovine i ognjišta, ne može do kraja biti ispunjen. Prema takvima imam neku skepsu. Iako nemam uže rodbine ovdje, a otac mi živi u Hrvatskoj, često smo u Kotor Varoši, tamo smo obnovili našu kuću.

Kako vam se čini taj nomadski život, prvo transfer iz prosvjete u vojsku pa onda u svijet diplomacije? 

U ratu sam bio pripadnik Hrvatske vojske, a onda sam prešao u Ministarstvo obrane. Kako sam profesor i bavim se obrazovanjem, poslije rata sam razmišljao o povratku u školu. Rat ostavlja posljedice i bilo mi je teško vratiti se u tu priču. Međutim, i u Ministarstvu obrane nastavio sam se baviti svojim primarnim područjem - obrazovanjem pripadnika HV-a i stvaranje obrazovnog vojnog sustava. Prvi doticaj s diplomacijom imao sam 2005. godine, kada sam imenovan za vojnog atašea u Sloveniji, a nakon toga sam 2010. godine otišao u Afganistan gdje sam bio načelnik u NATO zapovjedništvu. Po povratku iz Afganistana, 2011. podnio sam zahtjev za mirovinu te sam se  aktivirao u politici. Bio sam i zastupnik u Gradskoj skupštini grada Zagreba do 2016. kada sam imenovan za pomoćnika ministra obrane. Nakon tri i pol godine, s te dužnosti sam imenovan za generalnog konzula. Vidite kako je to, završiš jedno i kreneš da radiš u školi misleći kako ćeš čitav život biti profesor i da će vrhunac profesionalnog dometa biti ravnatelj škole. Međutim, život vas često odvede drugim putovima. Vidite da nije ništa palo s neba.

Na kojim projektima trenutno radite kao konzul? 

Trenutno je aktualna izgradnja autoputa Banja Luka-Prijedor i već smo imali dosta prijepora oko te izgradnje. Na tom potezu je dosta obnovljenih kuća povratnika i trasa bi trebala ići preko toga područja, zbog čega ima dosta prigovora na nju, o čemu je već održana javna rasprava. To se prvenstveno odnosi na područje župe Ivanjska. Uzimajući u obzir sve uvjete kuda može autoput ići, a prigovora ima dosta, predložena su dva tri alternativna pravca koja ne bi išla preko toliko objekata i gdje očekujemo dobru volju za rješenje uvažavajući stručne reference. Ista dobra volja je pokazana i na području Modriče i Garevca gdje se mijenjala ruta kako bi se izbjeglo rušenje. Sada očekujemo da entiteta Vlada RS usvoji primjedbe. 

Međutim, digla se prilična galama oko tih trasa iako se znalo unaprijed da će biti javna rasprava i da će se mijenjati ruta.

U strahu su velike oči. Teško je u tom trenutku zbog svega reagirati pravodobno, pa se preventive radi puše i na hladno. Napravit će se sada analiza i očekujemo pronalazak najboljeg rješenja za sve zainteresirane strane. 

Dokle smo stigli s održivim povratkom?

Nije napravljeno ni blizu koliko se trebalo. S aspekta Hrvata, vrlo se malo participiralo od onolike priče Međunarodne donatorske konferencije i najavljenih stotina milijuna eura donacija. Na kraju, sve to je zastalo i usporilo se, a pomoć zamrla. Ljudi su u proteklih desetak godina pozivani da dostave nove dokumente i da ih dopunjavaju, a nikad nisu saznali koji su na listi, kada će biti obnova i hoće li je ikada biti. Mnogi ljudi žive negdje drugo, nije im ni lako stalno dolaziti i pratiti svu tu situaciju. Sve je visoko birokratizirano, a čovjek nema nikakve garancije u ishod. 

Je li ljudima dosadilo da im stalno „fali jedan papir“?

To je najveća posljedica koju ljudi trpe. To stalno pozivanje za dopunjavanje, daj još jedan papir i dodavanje novih kriterija, a potom, i kada se sve ispuni, nepostojanje povratne informacije. Ljudi nas pitaju za informacije jer ne mogu utvrditi gdje ih mogu dobiti, u Banja Luci ili Sarajevu, gdje se prepliću nadležnosti. Nema dostupne liste na osnovu koje se neko može barem orijentirati gdje se nalazi njegov zahtjev koji je predao prije deset godina, kada će i hoće li doći na red u tom procesu. Čovjeku treba dati informaciju gdje je u tome svemu radi njegovog osobnog orijentira pri čemu može odlučiti hoće li sam ulagati ili odustati od svega. Administracija je dužna informirati ljude u realnom vremenu, a ne iscrpljivati ih neprestanim dopunjavanjem dokumentacije. 

Kako komentirate najavljenu izradu registra ratne štete koje je pokrenuo Klub Hrvata u Vijeću naroda RS?

Dopredsjednik RS Josip Jerković je zajedno sa Klubom Hrvata u Vijeću naroda RS pokrenuo izradu registra u kojemu će se evidentirati sva u ratu uništena i devastirana imovina Hrvata. Namjena tog registra nije da se nekoga tuži, nego da se napravi uvid i bilans učinjene ratne štete, kako bi se onda svim odgovornim čimbenicima, posebno međunarodnoj zajednici koja je duboko involvirana u sve što se događa u BiH, pokazalo i kazalo: “Gospodo, imamo toliko i toliko stambenih jedinica koje su porušene i oštećene i tko će to sad riješiti?” Traži se način kako obeštetiti ljude, i da se ta priča konačno privede kraju. 

Iako se već 25 godina nalazimo u fazi: “Dobro je, samo nek’ se ne puca”, hoće li naše glave izaći iz rata?

Dobrim dijelom svi shvaćaju kako se devedesete ne smiju ponoviti. Proces prevazilaženja je dugotrajan i zahtijeva mnogo razgovora i kompromisa. Ljudi osjećaju beznadežnost zbog tromosti u odvijanju procesa jer se dogovori sporo postižu, a kada realno pogledamo, ovakav scenario se mogao  i očekivati. Načela Dejtona, konstitutivnosti, prava i same ustrojbene riješenosti BiH kao cjeline s dva entiteta i tri naroda producira stvari koje nailaze na probleme u implementaciji. Svaki od tri naroda ima pozicije od kojih ne odustaju. Rješenja nikada neće ni biti ako sve strane ne pokažu sklonost ka kompromisu. Minimum hrvatskog interesa je puna implementacija i stvarna provedba načela konstitutivnosti.   

Kako komentirate probleme na granici BiH i Hrvatske, prvi među njima je onaj s migrantima?   

Najviše posljedica zbog migranata trpi Unsko-sanski kanton. Posljedica je to veoma teških uvjeta za odvijanje politike i dogovora. Vidjeli smo koliko je trajao proces formiranja Vijeća ministara BiH. Migrant ne pita za ustrojstvo države, on je tu. U tom dijelu BiH su veliki problemi, a raste i nezadovoljstvo mještana. Bio sam nedavno tamo i vidio koliko je nezadovoljstvo ljudi sporošću rješavanja migrantske krize. Prepušteni su sami sebi. S aspekta Hrvatske sada je lakše, jer se s formiranjem novog saziva Vijeća ministara konačno ima s kime razgovarati. Ranije je to bilo vrlo teško, jer Vijeće ministara u tehničkom mandatu nije donosila bitne odluke. Dešavalo se da ministar mora razgovarati s načelnikom općine o pitanjima koja su na ministarskoj, odnosno državnoj razini. To su vrlo teške i pomalo apsurdne situacije. Iz USK kantona su nas pitali što ne pustimo migrante da pređu, ali mi moramo poštovati normative EU i zakone koji reguliraju prelazak granice. Sada vidimo da će se situacija možda popravljati u budućnosti. Jasno, BiH je u vrlo izazovnoj situaciji i mora se napraviti nešto za jačanje Granične policije. Za to vrijeme, migranti ne čekaju, na vratima su, dnevno dolazi oko 150 ljudi. 

Kod nas se nešto uvijek mora i može uraditi, a kada će se s definaranja općih mjesta prijeći na djela?

Ovdje je dosta toga u kondicionalu: mislio sam, trebamo ovo, trebao sam ono, a nema rješenja. Također, promišljanje je evoluiralo kod nas i promijenilo se. Nitko više ne želi migrante na svom području jer je to uglavnom nisu ratne izbjeglice, nego većinom ekonomski migranti, iz zemalja koje imaju čak i bolji standard od BiH. I oni koji su ranije imali nekog razumijevanja više ne žele da im pomognu. Svi su suglasni da se kriza mora rješavati na ishodištu, a to je Bliski istok. Sve dok se to ne riješi tamo gdje je problem izvorno nastao migranti će dolaziti.

Vidite li rješenje za Trgovsku goru i hoće li otpad biti odložen čak i ako se BiH protivi?

Kako će se to sve završiti, ja u ovom trenutku ne znam. Hrvatski Sabor je dao suglasnost na program odlaganja otpada. Studije jamče kako nema ugroze okoliša, ali normalno, uvijek u javnosti postoji bojazan kada je nuklearni otpad u pitanju. Sigurno će se i dalje poduzimati sve potrebne mjere kako bi se osigurali svi uvjeti za sigurno zbrinjavanje. Prosvjedi imaju funkciju natjerati nadležne da sve sprovedu kako treba. Otpad ne može biti u zraku, negdje mora, a gdje god krenete, biće otpora. Uvjeren sam da će se u budućim razgovorima ova tema donekle relaksirati, a hrvatska strana uvjeriti javnost i stručne službe ovdje da neće biti nikakvih posljedica. 

Hoće li se hrvatska politika mijenjati prema BiH s obzirom na predsjednika iz druge političke opcije?

Stavovi su veoma ujednačeni i mislim da nikakvih krucijalnih promjena neće biti. Uvažavajući ustroj BiH, ono što hrvatska politika zastupa jeste puno ostvarenje prava i konstitutivnost  i sve što iza toga slijedi za Hrvate. Također, poseban fokus je iznaći rješenje za Izborni zakon BiH da se tu pokuša naći rješenje koje će zaista zadovoljiti Hrvate kako bi mogli u budućnosti sami birati svoje predstavnike. 

Dnevnik.ba