Na Muzičkoj školi u Zenici jučer je osvanula tabla koja je podsjetila građane da je u tome objektu tijekom rata bio logor za hrvatske branitelje i civile. Nedugo nakon postavljanja, tablu je uklonila policija.
Autori poruke i izvršitelji radnje postavljanja ploče koja svjedoći istinu o kazamatu koji je bio pod kontrolom MOS-a i 3.korpusa su nepoznati.
O zločinima u Muzičkoj školi u Zenici zna se relativno mnogo. Iscrpno o ovoj temi pisao je ugledni novinar Esad Hećimović 03. 08. 2001. u magazinu Dani a tekst prenosimo u cjelosti, jer navedeni zločini još nisu kažnjeni.
Od zeničkog i travničkog suda Kantonalno tužiteljstvo u Travniku zatražilo je istragu o ratnim zločinima protiv osoba sa područja Bugojna, Novog Travnika i Fojnice, a posebice o slučaju "Muzičke škole" u Zenici, u kome je osumnjičeno pet osoba za zatvaranje i mučenje Hrvata. Dok Tužiteljstvo potvrđuje da je proslijedilo sve slučajeve za koje je dobilo suglasnost od Haškog suda, sudovi o tome šute.
Istovremeno, jedan pravni izvor tvrdi da među navedenim zločinima nema onog iz Bugojna kada je nestao 21 tamošnji Hrvat
"Kantonalno tužiteljstvo u Travniku proslijedilo je, završno sa proteklom sedmicom, sve slučajeve za koje je, do sada, dobijena suglasnost iz Haškog tužiteljstva. Ne znam razloge zbog kojih Kantonalni sud u Travniku još nije započeo istragu, niti šta je poduzelo Kantonalno tužilaštvo u Zenici u slučajevima za koje je ono nadležno, ali mi smo sve svoje uradili. Dio zahtjeva je još ranije uputio Marinko Jurčević, prije odlaska na dužnost federalnog tužitelja, a drugi sam uputio ja. O svemu smo obavijestili i nadležne u međunarodnoj zajednici", kaže Behaija Krnjić, kantonalni tužitelj u Travniku.
Od travničkog suda zatražena je istraga za ratne zločine, protiv osoba sa područja Bugojna, Novog Travnika i Fojnice. Zeničkom tužiteljstvu je proslijeđen slučaj "Muzičke škole" u Zenici, u kome je osumnjičeno pet osoba. Zeničkom tužiteljstvu, u kome se tek očekuje izbor novog kantonalnog tužitelja i njegovih sedam zamjenika, proslijeđeno je i niz drugih slučajeva, među kojima su i oni što su ih haški tužitelji svrstali u različite kategorije.
Haška abeceda Prema pravilima "Rimskog puta", lokalne vlasti ne mogu same pokrenuti sudsku istragu za ratne zločine, dok Haško tužiteljstvo ne procijeni dokaze za svaku konkretnu optužbu protiv bilo kojeg pojedinca. Iz Haškog tužiteljstva, nakon ocjene dokaza, vraćaju spis, uz njegovu kvalifikaciju sa jednim od tri početna slova abecede - svrstavajući slučaj u A, B, ili C kategoriju. Kada se slučajevi označe kao A kategorija, to znači da ima dovoljno dokaza za krivični progon osumnjičenih.
U ovom slučaju je obavezno uhićenje i zatvaranje osumnjičenih sve do okončanja sudskog procesa. U slučajevima koje haški tužitelji označe kao B kategoriju, znači da nema dovoljno dokaza za istragu o ratnim zločinima i kršenju međunarodnog prava. Vlasti su obavezne da provedu istragu o tome da li su počinjeni drugi zločini, kao, naprimjer, "obična" ubojstva i druga djela po lokalnom krivičnom zakonu. Tako su, naprimjer, odbačene optužbe protiv osam lica za navodne ratne zločine počinjene prilikom ulaska jedinice Armije BiH u Vareš, ali su sada tijekom provjere da li su u ovom slučaju počinjena druga krivična djela. Za slučajeve iz kategorije C traže se dodatni dokazi kako bi haški tužitelji mogli da odluče o njihovoj osnovanosti.
Zabranjena i pitanja U kantonalnim tužilaštvima i sudovima u Zenici i Travniku očekuje se početak niza sudskih istraga i suđenja, koje su haški tužitelji označili kao A kategoriju, zbog ratnih zločina koji su počinjeni nad civilnim stanovništvom na području Žepča, Vareša, Bugojna, Novog Travnika, Fojnice i Zenice. Kantonalno tužiteljstvo u Travniku je tamošnjem sudu dostavilo zahtjev za sprovođenje istrage protiv 11 lica iz tri grada srednje Bosne. Zatražena je istraga protiv Edina Vrbana, Safeta Velagića, Mustafe Karadže, Muhke Velagića i Šaćira Durakovića iz Bugojna, Mensura Brke zvanog Duh, Mirze Delvića i Zijada Džemalije iz Fojnice, te Hamdije Patka, Ejuba Haskića i Ismeta Zeca iz Novog Travnika.
Dok u Kantonalnom tužiteljstvu u Travniku potvrđuju da je zahtjev protiv ovih lica podnesen još u travnju, u Kantonalnom sudu odbijaju bilo kakav komentar. "U skladu sa Zakonom o krivičnom postupku, nisam dužan davati bilo kakve izjave u ovoj fazi postupka", kaže Zuhdija Ćosić, predsjednik Kantonalnog suda u Travniku. Sudac Ćosić negira da je bilo koji sudaca Kantonalnog suda obrazložio manjkom sudija krivičara činjenicu da do danas nije pokrenuta istraga. Predsjednik travničkog suda nije želio ni da potvrdi niti da demantira postojanje zahtjeva za sprovođenje istrage protiv ovih lica, niti je želio da kaže da li je i kojem sudiji dodijelio ove spise. Novinarska pitanja ocijenio je kao sugestivna i zabranjena. Za sada nije poznato ni za koje konkretne događaje i zločine se traži istraga. "Među ovim zločinima nema najpoznatijeg bugojanskog slučaja u kome su žrtve hrvatske nacionalnosti - nestanka 21 bugojanskog Hrvata, koji su prethodno registrovani kao zarobljenici Armije BiH", kaže jedan pravni izvor upoznat sa sadržajem zahtjeva za bugojansku istragu. Ovaj izvor je odbio da pojasni da li je to razlog zašto na ovom popisu nema poznatijih, najavljivanih imena, nazivajući to provokativnim pitanjem i upućujući novinara da o razlozima nezadovoljstva Hrvata u srednjoj Bosni ovakvim popisom pita same Hrvate.
Krečenje nije pomoglo Tužitelju i suci u Travniku i Zenici ne samo da odbijaju da govore o istragama za ratne zločine nego zamjeraju novinarima zašto se uopće i raspituju o tome. Istražni sudac Kantonalnog suda u Zenici Hilmo Ahmetović, koji vodi istragu zbog ratnih zločina nad civilnim stanovništvom protiv Perice Jukića, Ive Lozančića i 14 drugih zvaničnika HVO Žepča, odbija otkriti tko se sve nalazi na ovom popisu. U Kantonalnom tužiteljstvu u Zenici, zbog prestanka mandata tužitelju i njegovim zamjenicima, također nije bilo moguće saznati tko se nalazi na popisu, niti zašto je ovaj popis i dalje tajna. Do imenovanja novog kantonalnog tužitelja i njegovih zamjenika u Zenici nije moguće saznati ni za koje još slučajeve je stigla suglasnost iz Haškog tužilteljstva.
U travničkom tužiteljstvu tvrde da su zeničkim kolegama proslijedili zahtjev za sprovođenje istrage protiv peterice "isljednika" iz Muzičke škole u Zenici - Jasmina Isića, Vahida Karamuje, Smaje Osmanovića, Sejada Osmanovića i Edina Hakanovića. Lokalni izvori odbijaju otkriti što je predmet istrage u ovom slučaju. Iako se zgrada Muzičke škole nalazi u samom centru Zenice, prekoputa zgrade Općinskog suda i tužiteljstva, te u blizini Kantonalnog suda, tužiteljstva, MUP-a i lokalne uprave policije, između zgrada SDP-a i SDA, o ovom "logoru u centru grada" nikada nije provedena bilo kakva istraga u ovim državnim ustanovama, niti su to ove političke stranke tražile. Samo se predsjedniku lokalnog HDZ-a u Zenici Josipu Pojavniku pripisuje da je, nakon poslijeratne rekonstrukcije i krečenja zgrade Muzičke škole rekao: "Krečite je koliko hoćete, ali nećete prekriti šta je u njoj bilo." O tome šta se tijekom rata događalo u ovoj zgradi postoje brojni srpski, hrvatski i međunarodni izvještaji, a dosta toga rečeno je i sucima Haškog suda.
"Pristup ograničen" U svom izvještaju od 17. studenog 1993. Tadeusz Mazowiecki, specijalni izvjestitelj UN-ovog Odbora za ljudska prava, naveo je da je do tog trenutka "međunarodnim agencijama" dat veoma ograničen pristup Muzičkoj školi.
Bosanski Hrvat koji je tamo držan između travnja i rujna 1993. godine, zajedno sa 46 ostalih (svi neregistrirani), tvrdi da su ostavljeni bez hrane prvih sedmica, u podrumu bez svjetla tijekom svih 45 dana, te da su tijekom saslušanja udarani telefonskim kablovima, palicama i drškama lopata po nogama i bubrezima.
Jedan od rijetkih stranih istražitelja kome je bio dozvoljen ulaz u Muzičku školu bio je danski major Lars Borhoj Baggesen, koji je kao službenik Europske posmatračke misije predvodio zajedničku humanitarnu komisiju HVO-a i Armije BiH u obilasku zarobljeničkih logora. "Ustvari, bio sam jedini kome je dozvoljeno da uđe i obiđe prostorije u Muzičkoj školi. Bosanskohercegovačkim članovima ove komisije nije dozvoljen ulazak, nije dozvoljen ulazak ni HVO članovima, tako da je jedino meni bilo dozvoljeno da uđem", rekao je major Baggesen tijekom svjedočenja pred Haškim sudom 25. kolovoza 1997. godine. Major Baggesen je svjedočio o razmjeni 13 islamskih dobrovoljaca i humanitaraca koje je zarobio HVO, za pet oficira HVO-a koje su u Zenici i Travniku zarobili mudžahedini.
Razmjeni pred zeničkim hotelom Internacional, u kome je bilo sjedište ECMM-a, prema Baggesenovom svjedočenju, prisustvovalo je oko 100 mudžahedina: "Mislim da su to bili pripadnici mudžahedina i možda pripadnici Sedme muslimanske brigade, koji su imali sjedište u Zenici, u Muzičkoj školi", rekao je major Baggesen, otkrivajući da su europski posmatrači učinili sve što su mogli kako bi saznali da li postoji veza između stranih mudžahedina i Sedme muslimanske brigade, ali su utvrdili "vjersku povezanost". "Muzička škola je mogla biti štab mudžahedina, jer smo vidjeli natpise sa arapskim riječima", rekao je major Baggesen, potvrđujući da je u njoj vidio mudžahedine. Europski posmatrači su na zahtjev mudžahedina organizirali razmjenu, nakon što su do danas nepoznati počinioci napali na ‘Audi 80‘ registracije HVO-ZE-1-00, oteli zeničkog zapovjednika HVO brigade "Jure Francetić" Živka Totića i ubili četiri njegova pratitelja: Ivicu Vidovića, Marka Ljubića, Tihomira Ljubića i Antu Zrnića.
Jorda pitao za Muzičku školu
Za razrješenje takvih nedoumica o odnosu mudžahedina i Sedme muslimanske brigade zainteresirao se sudija Clode Jorda, tadašnji predsjednik Haškog suda. Na saslušanju trojice komandanata Sedme muslimanske brigade, tijekom suđenja Blaškiću, predsjednik Jorda se posebno interesirao za Muzičku školu. Tijekom saslušanja Asima Koričića, prvog ratnog komandanta Sedme muslimanske, sudac Jorda je rekao: "Čuli smo da je Sedma muslimanska uzimala hrvatske zarobljenike. Kako se prema njima postupalo? Kako su zatvarani? Da li su poštovane međunarodne konvencije? Da li nam možete opisati situaciju do ožujka 1993. godine i posebno o Muzičkoj školi?" Koričić je odgovorio da "ne zna kakav bi zatvor mogla da bude Muzička škola kad čak nema ni ogradu oko sebe. Ne znam da li su ljudi tamo odvođeni i isljeđivani. Nikad nisam čuo za to. Nisam znao šta se tamo dešavalo, jednostavno stoga što tamo nisu bili odgovarajući uvjeti za zatvor, pa ne znam šta se ustvari tvrdi".
Blaškićevi branitelji Anto Nobilo i Russell Hayman su pukovnika Koričića posebno ispitivali o tome ko je bio u Muzičkoj školi i u kakvoj su vezi El Mudžahid, Sedma muslimanska i Komanda Trećeg korpusa. Koričić je dao više različitih odgovora, prvo tvrdeći da ne zna ko je bio u Muzičkoj školi, zatim da je tamo bilo odjeljenje Drugog bataljona Sedme muslimanske, a potom da su tamo bile muslimanske snage i da on ne zna kako je izvršena njihova transformacija. Na pitanje da li je dio njegove jedinice bio smješten u Muzičkoj školi, Koričić je odgovorio da ne zna jer "prije toga smo imali jedinice muslimanskih snaga i kako su one transformirane, ne mogu reći".
"Ali, upravo ste rekli da je dio Drugog bataljona Sedme muslimanske bio Muzičkoj školi", bili su uporni Blaškićevi branitelji. Pukovnik Koričić je potvrdio svoju izjavu, ali je potom rekao da nikada nije posjetio ovu jedinicu. Koričiću je predočena izjava Hrvata iz zeničkog sela Čajdraši o ubistvima u ovom selu, zarobljavanju mještana i njihovom odvođenju u Muzičku školu, ali je Koričić porekao da je Sedma uopće djelovala na području Čajdraša. Pred Haškim sudom su, uz Koričića, 10. lipnja 1999. svjedočili i komandanti Sedme Asim Kubura i Šerif Patković. Ova dvojica komandanata Sedme uopće nisu komentirala postojanje slučaja Muzičke škole, a haški suci su od njih uglavnom tražili odgovore o povezanosti Sedme muslimanske i Islamskog centra za pomoć narodu BiH, Sedme i El Mudžahida i o konkretnim događajima tijekom sukoba Armije BiH i HVO-a. Sudac Jorda je opomenuo advokata Nobila da ovo nije suđenje pukovniku Patkoviću, objašnjavajući da su komandanti stigli u Haag na poziv sudaca i uz razumijevanje Vlade BiH, koja je time podržala napore Haškog suda da se osvijetli ovaj aspekt sukoba Armije BiH i HVO-a.
Svjedočenje iz podruma
U hrvatskim izvorima i svjedočenjima o Muzičkoj školi navode se imena Jasmina Isića, koji se opisuje kao nastavnik iz Busovače, te braće Smaje i Sejada Osmanovića, koji se opisuju kao muslimanski policajci. Vojnici koji su zarobljene dovodili u Muzičku školu kod gradskog parka opisuju se kao pripadnici MOS-a. U različitim svjedočenjima hrvatskih zatočenika Muzičke škole iz perioda veljača - travanj 1993. navodi se da su do zgrade kod parka dovoženi uz pratnju MOS-ovaca u crvenom kombiju. "Rekli su da me voze na informativni razgovor. U Muzičkoj školi sprovode me u podrum. Tamo zatičem profesora Mašinskog fakulteta i dopredsjednika HVO-a Zenica Ivana Bošnjaka i pripadnika HVO-a Vlatka Ivanovića. Taj dan nisam ispitivan. Drugi dan izvode Vlatka Ivankovića. Nakon deset-dvadeset minuta vraćaju ga. Bio je sav krvav. Odmah smo ga pitali šta su mu radili, a on je rekao: ‘Izveli su me i udarali po glavi i cijelom tijelu drvenom palicom (drškom od lopate)‘. Tu noć izvode ga ponovo, zadržali su ga dva-tri sata, ali je bio mokar od znoja. Rekao je da je kopao grob za sebe i nisu mu dali nikako da se odmori", navodi se u jednom svjedočenju N.N. zeničkog Hrvata koji je tada bio star 32 godine. Njega su, prema ovom svjedočenju, optužili da je "sa Violetom Ilić, koja je tehnolog za ispitivanje voda i u čijem stanu je uhapšen, zasigurno pripremao trovanje voda kako bi otrovao Sedmu muslimansku na Bilmištu".
"Ispitivanje i batinanje je trajalo uobičajenih 30 minuta. Nakon toga su me poveli u podrum, tukući me pritom drvenom drškom od lopate. Tukli su me po cijelom tijelu, jer sam pokušao zaštititi glavu. Udarci su me svaki put obarali na stubište, gdje sam se dodatno izubijao. U podrumu su se već nalazili Franjo Štrbac, Anto Štrbac i pet policajaca HVO-a Damir Gelić, Dragan Gelić, Mario Štrbac i Zoran Totić. U zatočeništvu sam sretao profesora Ivana Bošnjaka, Vlatka Ivankovića, Franju i Antu Štrpca, Antu Vrvila, Krunu i Milenka Rajića, njegovog oca, brata i dvojicu rođaka, Zvonku Rajića, Marija Štrpca, Dragana i Damira Gelića, Zorana Totića, Dragana Jerkovića, Nedjeljka Šestića, Ivicu Badrova, Jasenka Badrova, Ivana Buhutinskog, Jasenka Petrovića, Sandra Hamera, Krešimira Ćosića, Antu Viskovića, Antu Markovića, Peru Letića i njegovog oca, Jozu Juretića mlađeg, Franju Jandrića i Boška Gutića", navodi ovaj nekadašnji zatočenik u Muzičkoj školi (od 17. travnja do 13. lipnja 1993. godine). Ovaj svjedok opisuje da je iz Muzičke škole prebačen u jednu garažu u selu Tetovo a potom u KPD Zenica.
Sudnice čekaju tužitelje
Više svjedoka navodi da su tijekom zatočeništva u Muzičkoj školi imali i religijske rasprave sa isljednicima. Jedan od zatočenika opisao je da ga je "hodža" pitao prvo da li ima Boga, a kad je on odgovorio potvrdno, upitao ga je da li ima Allaha. "Onda sam ja njega upitao a zašto dobijam batine kad ima i Boga i Allaha", kaže ovaj svjedok.
U srpskim izvorima se tvrdi da su Srbi zatvarani u Muzičkoj školi krajem 1992. i početkom 1993. godine, a potom prebacivani u Kazneno-popravni dom. U hrvatskim izvorima se navodi da je tijekom 1993. u Muzičkoj školi "ubijeno 12 pripadnika HVO-a", ali o tome nema zvaničnih potvrda, niti se navode imena ubijenih. Sadržaj zahtjeva za sprovođenje istrage o zločinima u Muzičkoj školi, koji je iz Travničkog tužiteljstva uz hašku suglasnost proslijeđen u Zenicu, za sada nije dostupan javnosti.
Dnevnik.ba