StoryEditor
Štorija o Miji i Mari

Život od Travnika preko Lyona do Neuma

Nikolina LovrićPiše Nikolina Lovrić  /  01.12.2023., 13:41h

Mijo i Mara žive u prizemlju lijepe bijele kuće u jednoj od najmirnijih neumskih ulica. Do malog, ali ugodnog životnog prostora posjetitelja dijeli nenametljiva kapija, široki Mijin osmijeh dobrodošlice i Marin analitičan, ali blag pogled odobravanja. Župna crkva Gospe od Zdravlja jedan im je od prvih susjeda, ujedno i razlog zašto su baš ovu ulicu odabrali za dom svom novom domu. Oko njih su, kažu, najbolji ljudi na svijetu. Sve skupa, sasvim dovoljan razlog da žive baš u Neumu (za kojeg nikad nisu čuli praktički do svog umirovljenja. Iako su iz Bosne).

I Mijo i Mara rođeni su u Travniku, onih godina kada su ratne rane Drugog svjetskog rata još bile svježe. Kratko su se „zagledali“, a onda je jedan Mijin vojni dopust zauvijek preveo Maru njegovom srcu. U Bosni je to bila čista logika života, a u Francuskoj koja će im nenadano postat drugom (ili čak prvom) domovinom, čista ljubav. 

„Ocu je trebala pomoć, ja sam bio u vojsci. I, tako kad sam jednom došao na dopust, uz‘o sam Maru, i evo kako tad, tako i danas živimo u slozi.“ 

To je to.

U Travniku su savili lijepo gnijezdo. Kuća dvokatnica, podstanari u prizemlju, dostatan vrt, dvoje djece i siguran Mijin posao u Bratstvu. Tvornica je to mašina i hidraulike osnovana još 1949. Jedna od onih rijetkih koja se i danas može pohvaliti svojim postojanjem. Možda je tajna u tome što Bratstvo između ostalog proizvodi i vojnu opremu, a toga svijetu (nažalost) nikad nije prestalo falit!

image

Mijo i Mara dok su hodali u Travniku

PRIVATNI ALBUM -

Kako god, bračni par Ćorić bio je sretan i zadovoljan svojim životom. Mara sretna mlada domaćica kojoj je mnogobrojna rodbina, sa naglaskom na majku, uvijek bila u blizini i na raspolaganju. 

Imali smo sve, priča Mara, ali onda se dogodio jedan „Mijin kiks“. Mijo sluša na malom tabureu, lagano i glavu naginje prema stolu. Malo se crveni, malo se smješka. Ne možeš razlučiti osjeća li to djetinji sram ili lagani ponos zbog svog prgavog, borbenog mladenačkog temperamenta koji i sad u njemu vrije.  

Zajedno sa prijateljem iz Bratstva, Mijo je jednog lijepog dana pošao u ribu. Za ribolovne alate prijatelji nažalost nisu odabrali klasične ribolovne alate već strujni agregat što debelo ulazi u sferu nedozvoljenog. Nadali su se frendovi tih šezdesetih godina kako ih nitko neće primijetiti. Pa ipak, po modelu one - ozna sve dozna, na ribnjaku se pojavio i drug odan „sistemu“. Upozorio ih je na nedopuštenu aktivnost, a dvojac je nakon prvotne ignorancije nastojao šalom pridobiti posjetitelja. Nije upalilo, kao što nisu upalile ni molbe da jednostavno ode i pravi se da ništa nije vidio. Nije bilo druge, priča Mijo nego da ga potjeraju, a kako drugačije nego fizički.  

Nije to bila neka strašna „kefalica“, međutim njihov nenadani posjetitelj, onako „preodgojen“ odmah je pohitao prijaviti slučaj ondašnjoj miliciji. Onako prepadnut, isprva nije mogao smjestiti otkud zna ribare, međutim, već idući dan podsjetilo ga je (ne)sretno Bratstvo. 

U jednom od njegovih pogona,  prvo je prepoznao Mijinog prijatelja, a onda i Miju. Milicija se nije imala zbog čega dalje umarati, međutim, Mijinog je prijatelja, kako je to običavalo biti u Jugoslaviji, spasila njegova srpska nacionalnost, dok je Miji njegova hrvatska došla kao otegotna okolnost u vidu tri mjeseca strogog zatvora. A, šta ćeš, tako je bilo. – I, zaslužio je, poentira Mara!

Ostati ili otići

Dok je Mijo odsluživao zatvorsku kaznu, Mara je kod kuće odgajala njihova dva sina, od tri i četiri godine.  Do jučer je bila supruga vrijednog radnika Bratstva, a od trenutka Mijinog „gafa“ prometnula se u klasičnog „podrivača sistema“ kojemu je odmah kao iz džepa izvučena i nepodobnost kćerke ustaše na dugogodišnjoj robiji u Zenici. Mara naime, svog oca, regularnog vojnika negdašnje NDH zapravo nije ni poznavala jer je od njezine druge godine života bio zatvoren. 

Sve ove okolnosti budile su kako u slobodnom, tako i pritvorenom hranitelju obitelji, želju za micanjem iz jugoslavenske krletke prividne slobode. Destinacija koja se pritom Miji na hladnom zatvorskom ležaju, i Mari u toploj, ali praznoj bračnoj postelji, motala po glavi, bila je nevjerojatna Francuska. 

Tamo je Mijo imao rodbinu, i već je godinama razmišljao o tome kako bi bilo dobro makar ih posjetiti. S obzirom na uređen život u Travniku, konačan odlazak mu nikad nije bio opcija, međutim, nakon ovih izmijenjenih okolnosti, zašto ne. Isto je pomišljala i Mara.

Međutim, otići u Francusku nije bilo lako kao danas; jugoslavenskim sigurnosno – obavještajnim aparatom tih je šezdesetih godina još uvijek drmao Aleksandar Ranković, tradicionalno nenaklonjen Hrvatima. Ishoditi putnu ispravu u njegovoj eri bila je nemoguća ili do bola otežana mogućnost u koju su se oboje uvjerili već po Mijinom izlasku iz zatvora. 

Mogao se Mijo, priča nam, vratiti i u Bratstvo, uzeli bi oni njega jer je kronično nedostajalo radnika, ali, ako bi se vratio, do mirovine bi ostao drugačiji. Odlazak je zato stigao nekako kao najrealnija opcija. 

Mijin bijeg iz Jugoslavije

Za plan nije nitko znao, osim Mare koja će mu se ako bude sve kako treba čim prije sa djecom pridružiti u zemlji vina, sira, poljubaca i najkvalitetnijih konjaka. 

Sa nešto malo torba, i maloljetnim bratićem, krenula je realizacija plana koji je morao ostati u visokoj tajnosti.  Mijo se sa rođakom prvo „turistički“ zaputio vlakom do Trsta. 

Tamo su sišli vlaka i zaobilazno se dočepali Italije, u prijevodu, talijanskog dijela Trsta. Tamo ih je, zanimljivo čekao bračni par iz Travnika; on Musliman, ona Hrvatica. Oboje su imali putovnice i vizu za Italiju. Za Francusku su se morali snaći, i to na isti način na koji su se Mijo i rođak snašli za Italiju,

Kroz Italiju potom vlakom do francuske granice, a onda u mrak.

 „Čitavu smo noć putovali preko brda; ujutro kada se svanulo, sišli smo na granicu i prijavili se francuskoj policiji izbjeglice iz Jugoslavije.“

Nevjerojatno je zanimljivo slušati Mijine pustolovne uspomene koje on sada prepričava kao neku romantičnu priču iz mladosti, a onda ih povezati sa migrantskom krizom kojoj danas svjedočimo. Zapravo, teško ih možemo povezati. I, možda su baš iz tog razloga ljudi iz Jugoslavije, bili tako cijenjena radna snaga u Europi koju je trebalo nanovo izgraditi. Imali su „način“. 

Mara u Travniku

Dok je Mijo prolazio svoju avanturu života, Mara je u strpljivoj agoniji, s molitvom na usnama čekala u Travniku. Nije imala nikakvu mogućnost stupiti u kontakt s mužem i saznati jeli uopće uspio izaći iz države, a negdje iz nutrine bića, konstantno ju je kopkala želja za ponavljanjem njegove avanture. Na svoj način, doduše.

Naravno, nije smjela odmah ići, no probala je, onako čisto da provjeri pokrenuti proces vađenja putovnice sa vizom za turistički posjet Francuskoj. Učinila je to zajedno sa svojom zaovom i njezinom djecom. Unatoč uvjetima koje je ispunjavala, vlasti su je glatko odbile uz obrazloženje kako uvjete ipak ne ispunjava. Mogla se žaliti, formalno, no Rankovićev aparat složio je datume tako da se rok za žalbu ne može ispoštovati.

E, kad neće biti po vašem, bit će po mom! – pomislila je Mara nakon što se u travničkom uredu zainatila i pred službenicima potrgala svu pribavljenu dokumentaciju.

„Ja ću otići, bez vaše putovnice ili sa njom! – K‘o za inat! I, povest ću i dicu!“ 

Nitko ju nije shvatio ozbiljno, ipak je to krhka mlada ženica sa malom djecom. Proći će je. 

Ali nisu oni znali Maru. 

image

Marina prva slika za putovnicu koju nije mogla dobit

PRIVATNI ALBUM -

Priprema i Marin odlazak

Još se nije ni vratila kući, Mara je već počela planirati put. Dok se prisjeća tih trenutaka, lice joj je ozareno iako drva u peći do koje sjedi još ne pucketaju u zimskoj vatri. Lice joj poprima rozkastu boju mladenaštva, glas joj je dubok i odlučan, ne zastajkuje i ne gubi se.  Na trenutak pomisliš kako razgovaraš sa dvadesetogodišnjakinjom, a ne ženom koja je već odavno baka. Odaju je tek prsti i srebreno bijela, uredno složena kosa.

U sjećanjima Mara iznova priprema put u nepoznato. Pedesetak godina prije, nalazi se u svojoj kući, pred vratima ili negdje u dvorištu čuvaju je dobri susjedi, suradnici „sistema“. Zadatak im  je bio paziti na svaki Marin korak. Bilo da ide obaći životinje u štali, ili u posjet svega par stotina udaljenoj majci. Konstantno su joj dolazili pozivi da se javi miliciji.  Mara ih je glatko odbijala. 

Jednom ju je zbog toga došao obići naoružan milicajac. Znala ga je oduvijek, bili su na ti. Ovaj je, onako važan čimbenik, sada to zaboravio, pa je krenuo Maru, kao nemoćnu mladu ženicu bez zaštite muža maltretirat. Ponižavao ju je. Valjda je u magli prijašnjih sjećanja, negdje zamaglio i Marin prgav karakter. U trenutku kada se šepireći okrenuo leđima, okretna ženica bez zaštite, izvukla je milicionerski pištolj zapasan za stražnji dio hlača i učinila ga nemoćnim.

Ponizila ga je Mara stostruko više nego on nju, a onda mu i održala predavanje. Osramoćen je otišao, a svoju sramotu nije smio nikome ispričati. Kako će napredovati ako prizna kako ga je razoružala Mara, žena Mije Ćorića?

Iako se osjećala ponosnom, Mara je znala kako će sada uhode biti još češće i da više ne može pričati o slobodnom i lijepom životu u Travniku za sebe i djecu. 

„Sve sam prodala, i svinje, i kokoši, ma sve što sam imala, što će mi to, nema njega, nema nikoga…“ 

Od dobivenog novca kupila je odijelo bratu Fabijanu koji će s njom i djecom krenuti na put.  

Avantura zvana Francuska

Za razliku od Mije koji je planu pristupio intuitivno; Mara je razradila analitičan plan izlaska iz Jugoslavije. Uzela je kartu Europe i nacrtala sebi detaljnu kartu do Lyona. Sve je bilo na papiru.

„Ja sam sebi nacrt napravila, bolji nego oni.“ – ponosno će Mara.

Planovi su tu da se pokvare, kaže jedna nesretna uzrečica, a Mara joj je umalo mogla biti živim svjedokom. Svega koji dan prije polaska, Marin je brat dobrohotno, ali naivno, sav uzbuđen stogo čuvani plan ispričao još naivnijem rođaku Marku, a ovaj u hipu i ne razmišljajući susjedu, inače vjernom čuvaru Jugoslavije.

Naposljetku nije bilo druge nego preduhitriti službe i ubrzati realizaciju plana u koji je Mara sada morala ugurati još jednog putnika. Marka.  

Sa nešto malo novca, još manje stvari da ne bude upadljiva, naša je junakinja zajedno sa svoje dvoje djece, bratom i rođakom, za razliku od Mije, prvo krenula ka malom mjestu Kozina u Sloveniji. Kozina se nalazi negdje točno na pola puta između Rijeke i Trsta. Vlakom, naravno. 

„Tamo smo popili kavu, kupila sam djeci malo kobasice i kruha, a meni nekolike male bočice rakije ako bude hladno. Njih dva nisu htjela.“ – priča nam Mara dok sjedi u udobnom naslonjaču, kao da priča neku klasičnu bajku za djecu, a ne istinitu autobiografsku dramu. Pitamo je što muški nisu htjeli rakiju? – „Eto, nisu, šta im ja znam, meni je trebala za ugrijat se u slučaju kakve oluje.“ – promišljeno će Mara. 

Pokazat će se ta Marina promišljenost istinitom prije nego li je i sama mislila jer je putnike već negdje u brdima u blizini Trsta uhvatila kiša. Iznenađujuće hladna ljetna fronta.

Dječicu je, prisjeća se, zaštitila svojom kišnom kabanicom, no kako je povukla ogrtač toliko da zaštiti dječačiće, onaj ruksak na leđima sa novcem i rodnim listovima, papirologijom koju je imala, neizbježno je stradao. Sve se smočilo.

„ I, šta ću, malo sam ga izvadila na vjetar i posušila; kad smo u Trstu išli kupiti karte Trst – Ventimiglia u Italiji, slagala sam kondukteru kako su ih djeca u igri sasvim slučajno smočila. Nije mi povjerovao, naravno, ali nas je pustio i usitnio mi novac.

Možda se čovjek i sažalio.

Ventimiglia je inače prelijep primorski gradić na sjeveru Italije, posljednji prije granice sa Francuskom.

Tamo je četverac sa Marom kao kormilarom stigao u pola noći. 

Život, Lyon, Neum

„Vidjeli smo tablu Nica – Francuska, a nakon jednog tunela i graničnu policiju i carinu.“

Naravno, tu su nastavili pješice čitavu noć, da bi im se u samu zoru izbistrio gradić Menton u Francuskoj. Kada su došli na francuski teritorij, javili su se policajcu, naravno, nogama i rukama jer je Marin brat koji je učio francuski u školi, u naletu adrenalina zaboravio i najosnovnije riječi francuskog. Na sreću, nije im ni trebao taj školski francuski, država u koju su stigli na prvu se pokazala izrazito uređenom pa je petorci odmah ukazana sva moguća pozornost i pomoć. Brata Fabijana i rođaka Marka, policija je odvela u policijsku stanicu, a Maru sa djecom smjestila u obližnju bolnicu. 

„Tamo smo dobili svu moguću skrb, toplu večeru, posušena nam je sva odjeća, djeca su se lijepo naspavala. Ujutro smo dobili i doručak, a onda je po nas došla ista ona policija koja nas je večer prije dovezla u bolnicu. Vratili su nas Fabijanu i Marku, a potom su nam doveli i prevoditelja.“

Mara je uvidjela kako sve može ispričati francuskim službama, a osjetila je i povjerenje da im predoči i konačan cilj putovanja. Tako je i bilo; naposljetku je sve petero evidentirano, i propušteno dalje. Do Lyona. Propušteni i opet prepušteni sebi.  

image

Prva obiteljska slika u Francuskoj

PRIVATNI ALBUM -

Iz Mentona u kojemu su se nenadano odmorili i okrijepili, nastavili su svoje hodočašće u bolji život. Tridesetak kilometara do atraktivne Nice. 

Nisu imali vremena uživati u prelijepim pejzažima, niti ih je to osobito zanimalo. Jedini cilj koji su imali u ovoj elitnoj destinaciji Francuske bio je pronaći ujaka Fabijanovog prijatelja iz Bosne. Njegovu je adresu Fabijan zapisao za svaki slučaj i pospremio u novčanik. Srećom ili  Božjom providnošću, onaj pljusak koji je uništio sve dokumente, odlučio je sačuvati taj otrgnuti komadić papira. 

Taksijem koji ih je kao strance „opeljušio“ došli su točno pred „ujakovu“ kuću. Čovjek ih je, sa svojom ženom strankinjom, primio i više nego ugodno, a onda im kao da to nije dovoljno, posudio i nešto novca ocijenivši da je ono što imaju apsolutno nedostatno za nastavak putovanja.  

Naravno, Mara ovdje prekida sjećanje kako bi naglasila kako je novac nešto kasnije uredno vraćen. Mijo pažljivo sluša, drago mu je da Mara napominje ovaj važan detalj.

Samački hotel u Lyonu i početak novog života

Je li Mijo imao pojma da ćete doći? – pitam diveći se hrabrosti ove omanje ženice. 

„Ma kakvi, nije imao pojma“ – smije se Mara, a Mijo upada.

„Ja sam tamo sa ovim rođakom s kojim sam otišao iz Jugoslavije, živio u samačkom hotelu. Imali smo malu sobicu sa dva kreveta u kojoj smo mogli prenoćiti. Tamo smo stigli iz azila u koji nas je smjestila policija po dolasku.“ 

Iz azila je Mijo svakog jutra morao rano izaći u potrazi za poslom.

Prilikom jednog od takvih lutanja velikim francuskim gradom, Mijo je nekim nebeskim slučajem naišao na Hrvata koji mu je pomogao u zaposlenju u jednoj od lyonskih tvornica. Objeručke je prihvatio što se pokazalo spasonosnim kada je stigla Mara sa djecom. 

Gazda tvornice u kojoj se zaposlio čak je ljubazno ponudio mladoj obitelji jedan od tvorničkih stanova kako u samačkom hotelu obitelj nije mogla otpočeti svoj francuski život.

„Sve što je trebalo, taj nam je gazda riješio, čak i dječji. Francuzima svaka čast.“ – istaknuo je Mijo.

Unatoč svemu, nekako je bilo i tužno u tim počecima dok nisu naučili jezik, osposobili svoj goli stan koliko – toliko, te postali nešto financijski stabilniji.

Francuska je i ovdje u maniri dobre maćehe i ovdje uskočila; Mara je vrlo skoro dobila mogućnost zaposlenja u tvornici koja se praktički nalazila preko puta stana u kojemu su živjeli. Bez iskustva otprije, bez znanja jezika.

„Sve moje iskustvo bilo je to što sam jednom ušla u pogon Bratstva gdje je Mijo radio…“

Putovnicu koju joj nisu dali u Travniku, uspjela je Mara ishoditi u jugoslavenskom konzulatu u Marseillu; zahvaljujući odlasku Rankovića s vlasti, te osobito jednoj dobroj „Samarijanki“, Crnogorki, koja ju je doslovno odvela do konzulata i pomogla sa papirologijom. S tim je papirima Mara po prvi put pošla u posjet bolesnoj majci u Bosnu.

Na tršćanskoj granici policija ju je upozorila kako sinova putovnica ne vrijedi jer nema slike. Mara se tako opet našla u problemima. Umjesto brige o majci, krenula je rješavati dječakovu papirologiju, i opet je uspjela sve ishoditi vlastitom odlučnošću i onim poznatim inatom.

„Marija (op.a. službenica), i sve da ne date, ma sad ne bi išla sama, sad bi privela četu sa sobom priko brda, i ne bi mi trebao mi nacrt jer napamet znam put!“ 

Život u Francuskoj i ostavljanje travničkih kronika sjećanju

„Nije nam se vraćalo u Travnik nikako.“ – složno će Mijo i Mara. 

Mijo je radio u jednoj tvornici, Mara u drugoj, u novoj su domovini izrodili još dvoje djece. Svaki slobodan trenutak Mijo je koristio za dodatni rad, pa su u jednom trenutku u svom stanu bili neformalni centar za primanje i uvođenje svih izbjeglica iz Jugoslavije u Francuskoj. Bili su ona pomoć koju su oni dobili od Francuza kad su prvi put došli.

Zanimljivo je kako su tijekom svog radnog vijeka i Mijo i Mara bili otvoreni za nove poslovne prilike, međutim, uvijek su se vraćali dobrohotnosti svojih prvih gazda. Mara je tako u svojoj tvornici ostala do svojih pedesetih kada je u jednoj seriji rješavanja tehnološkog viška unaprijed zamolila svog gazdu s kojim je tada već bila u prijateljskim odnosima da svoje radno mjesto ustupi sinu. Gazda je pristao, sin je dobio siguran posao, a Mara priliku da se dalje usavršava, između ostalog i položi vozački ispit, te kupi svoje prvo auto, Renault Clio.

Mijo je u međuvremenu preuzeo jedan manji bar u blizini svoje tvornice, te ga je držao do svog umirovljenja i povratka Doma.

image

Prvi posjet rodbine nakon dolaska uFrancusku

PRIVATNI ALBUM -

Nevjerojatno je bilo slušati dogodovštine iz života dvoje ljudi koje je više od svega u životu čuvala čista i iskrena vjera zbog koje su se naposljetku tako lako i zaputili iz Jugoslavije. Zato i ne čudi da je jedna od prvih stvari koje su tražili pri dolasku u Francusku katolička misija na hrvatskom jeziku kako bi mogli prisustvovati Svetoj Misi. 

image

Prvo unuče

PRIVATNI ALBUM -

Svećenik koji je služio u više udaljenih župa, kasnije je postao i krizmani kum jednom od njihovih sinova, a i jedan od „krivaca“ njihovom povratku u BiH.

Život u Neumu

„Naš prijatelj i kum svećenik se iz Lyona vratio u Vela Luku. Tamo je obnavljao crkvu, pa nas je pozvao na Misu i proslavu obnove“. – bilo je to 1998.godine, prisjetili su se Ćorići.

Kada su već došli u Hrvatsku, a imaju neku ušteđevinu, Mijo i Mara su odlučili razmotriti kupnju kakve nekretnine na obali kako bi baš tu mogli provesti svoje umirovljeničke dane. U Travnik se kako su već naveli, nisu imali želju vratiti, a i svoju su kuću već prodali. 

Jadran su obišli od početka do kraja, od Rijeke preko koje su nekoć bježali iz Jugoslavije do krajnjeg Juga. Opet igrom nekih čudnih slučajeva, pri povratku iz Vela Luke, stigli su do gradića za kojeg dotad nekim čudom nikad nisu čuli. Bio je to Neum. Tiho i mirno mjestašce, nenastradalo ratom, jeftinih nekretnina, a opet blizu svemu.

image

U Francuskoj s unučadi

PRIVATNI ALBUM -

Uzeli su tjedan dana odmora u jednom od hotela i angažirali se na traženju novog doma. 

Tu su odluku donijeli u hodu, onako kako su donosili i sve druge prije ove. Bez previše razmišljanja, osjetili su nešto lijepo kad su zakoračili na neumsko tlo i odlučili. Tu ćemo živjeti.

U tjedan dana hotelskog života stupili su u kontakt sa jednim od agenata nekretnina koji im je pokazao tada raspoložive kuće. Kada su došli do svoje današnje, i ugledali blizinu župne crkve dvojbe nije bilo. To je to. 

Međutim, u kuću nisu mogli ući kako bi je razgledali jer je u njoj stanovala jedna izbjeglička obitelj iz Konjica. 

Tih je ratnih i poslijeratnih godina u Neumu mnogo ljudi iz čitave BiH našlo utočište, a neki su od njih ilegalno ulazili u napuštene kuće i tu zasnivali živote.

Maru i Miju činjenica da ne mogu ući u očito derutnu kuću čija je jedina prednost blizina crkve, nije omela u odluci. Agent im je obećao rješenje situacije do njihovog ponovnog dolaska u Neum.

Tako je i bilo. 

Kuća je bila u katastrofalnom stanju, ljudi koji su u njoj živjeli, uopće nisu brinuli ni o kući ni okućnici, međutim, Mijo i Mara su sve to pomalo doveli u red, te su od obične ruine dobili pristojnu kuću u kojoj mogu ugostiti svu svoju djecu i rodbinu sa obitelji.

Najveće bogatstvo koje u svom susjedstvu imaju, navode Ćorići, osim umirujućeg zvuka crkvenog zvona, su susjedi. 

„Da sam ne znam gdje, ne bi boljih susjeda mogla naći. Ma da su mi najveća rodbina ne bi bolji bili, oni i njihova djeca.“

Rakija za kraj

I dok smo još pod dojmom jugoslavensko-francusko-hercegovačkih turbulencija, simpatični Mijo kao da je u svojim najboljim godinama, u maniri francuskog gospodina, poskoči sa onog  malog taburea i pita – „Ma daj,pa jesi li za kavicu? Ništa nisi popila osim te vode..“

Ma ne, ne treba ništa, govorim, hvala vam… a Mara će iz svog naslonjača kao za inat Miji koji šarmira na francuski način; ma kakva kava, ‘ajmo mi po jednu rakijicu!

E, to se nije moglo odbiti iako bi u drugim okolnostima uvijek odabrala kavu umjesto rakije. I, dok se Mara još uvijek smijala, Mijo je brzim korakom odletio u kuhinju i donio dvije čašice. Dok nam toči, Mara se pravda kako je donedavno obožavala popiti dobar francuski konjak, no zdravlje joj više ne dozvoljava. Pa ipak, voli kada drugi uživaju, zato sa zadovoljstvom promatra jednu Neumljanku kako grči oči i steže vrat dok joj u čast ovog najljepšeg neumskog para niz grlo teče kapljica loze.

Nazdravit se Miji i Mari moralo, jer njihova je priča inspirativna danas onoliko, ako ne i više nego prije pedesetak godina. Lakoća odlučivanja uz ono „Bože pomozi“ kod Mije i Mare oduševljava.

Danas kada na raspolaganju imamo sva sredstva komunikacije, a putovanja si postala nikad jeftinija. Danas kada skoro ne postoje šanse da ne dobiješ putnu ispravu. Danas kad znamo sve, opet se bojimo, i opet važemo, i opet smo ustrašeni pred divom koji se zove Život. Nedostaje nam čiste vjere Mijine i Marine, Mijine hrabrosti, Marina inata i snalažljivosti. Nedostaje nam života u životu.

Pa stoga, Mare i Mijo, živjeli! Neka vam starost bude ispunjena bosanskim merakom, francuskim šarmom i mediteranskom lakoćom življenja, a na vašem vas putu pratile sve one nebeske „slučajnosti“ koje su vas vodile trnovitim putem od Travnika do Francuske. 

Živjeli!

Dnevnik.ba

21. veljača 2024 08:15