Hrvoje Zovko posljednji je Hrvat iz općine Šekovići. Na vitalnog osamdesetogodišnjaka uputili su me Živinički Hrvati s riječima: „Njegovu priču moraš čuti“.
Takve preporuke se ne propuštaju.
Zovko, kako se sam predstavio, rado je pristao razgovarati. Na pitanje je li on zaista posljednji Hrvat iz općine Šekovići, Zovko je razvio širok osmjeh i sa ponosom rekao: jesam.
„Prestao sam živjeti u Šekovićima kada mi je na vrata stana, 02. svibnja 1992. došao četnik Baretić Jovan.“ Ali, o tom će Zovko pričati pod uvjetom da krene iz početka. Od rođenja.
Rama, Kladanj
Zovko je rođen u Rami, od roditelja iz Širokog Brijega. Nakon što je završio za učitelja, predavao je djeci u Lizopercima, Ustirami, Uzdolu... No, to ga nije posebno zadovoljilo. Htio je napredovati, pa je upisao prvi stupanj Filozofskog fakulteta 1964. godine.
Postavši profesor srpsko-hrvatskog i njemačkog jezika, Zovko se zapošljava u Kladnju. Tamo je proveo 10 godina života. Oženio se Ozrenkom, Srpkinjom iz Bijeljine, i dobili su dvije kćerke.
Vlasenica, Šekovići
Nekad 1974. prelazi u Vlasenicu, a nakon par godina odlazi u Šekoviće!
„U Vlasenici mi nisu osigurali smještaj, a u Šekovićima su mi odmah ponudili stan, tako da sam otišao tamo“.
Inače, Šekovići su općina gdje su Srbi činili skoro stopostotni procenat stanovništva, s tek nekoliko procenata Bošnjaka i dvojicom Hrvata – izvjesnim Branom i protagonistom Hrvojem Zovkom.
Tako je bilo do 1992.
Zovko je u Šekovićima pravio i kuću za obitelj, a u stanu je živio. Naivno je smatrao da će ga ratne strahote zaobići s obzirom da nizak i mršav nikom nije predstavljao nikakvu prijetnju. A još i žena Srpkinja...
„U travnju 1992. mnogi su mi dobronamjerno govorili bježi Zovko. Ja bih i otišao možda, ali nisam znao gdje bih. Tu imam i stan i kuću, nikog nisam dirao.“
I tako je trajalo do 02. svibnja 1992.
Četnik na vratima
„Na vrata netko lupa. Ja se primaknem, pogledam kroz špijunku, kad ono četnik. I to onaj pravi. Sve ima – i bradu, i kokardu, i redenike, i ljut... Ja se ušutio, ne otvaram. On opet lupa i galami da će odvaliti vrata. Jebe mi majku ustašku. Ja i dalje šutim, prislonio nogu na vrata. Žena i kćerke se uplašile. I on nogom odvali vrata a mene odbaci na pod. Čim je ušao odmah me počeo tući. Udara me nogama, kundakom, čime stigne. Tukao me par minuta a onda je krenuo na ženu. Počeo udarati i nju. Meni jebe Tuđmana, njoj Šešelja.
Zatim je krenuo u sobu na kćerke. Kada su one krenule vrištati vratio se pa opet počeo udarati mene.
Tražio da mu dam pištolj. A ja sam imao dozvolu za pištolj, ali ne i pištolj. I kažem mu da imam samo dozvolu i da ću mu pokazati. Odem po neku aktovku u kojoj je bila dozvola, otvorim da mu pokažem dozvolu, a on nogom udari po aktovci. Koliko je jako udario aktovku, noga mu probila poklopac a aktovka mu zapela. Pokušao sam mu pomoći da skine aktovku s noge ali on me počeo udarati s tom nogom i aktovkom na nozi.
I ruku mi je ozlijedio, počeo sam sav krvariti...“
Pokazuje ruku danas osamdesetogodišnji Hrvoje Zovko.
Nakon maltretiranja, četnik Jovan Baretić, kako će kasnije saznati ime, uputio je prestravljenoj obitelji Zovko ultimatum: „Ima da napustite stan u do ujutro!“ Nakon što im je uzeo ključeve od automobila i automobil, otišao je.
Uplašeni, otišli su kod susjeda milicionera dva kata iznad. Dočekala ih je također uplašena susjeda. Ubrzo je došao i susjed milicioner koji je ponudio zaštitu.
Ali Zovki je bilo jasno da rat dolazi, i da nikakva ozbiljna zaštita ne postoji.
Bijeljina
Ne uzevši ni najosnovnije namirnice, Zovke odlaze u hotel u Šekovićima gdje je bila smještena JNA na povratku s fronte u Hrvatskoj.
Tamo su se obratili nekom majoru i objasnili mu situaciju. Jedino što su tražili jeste da prenoće u hotelu, pod njihovom zaštitom.
„Sjećam se da je major pozvao nekog lokalnog srpskog komadanta i galamio na njega- Imate jednog jedinog Hrvata u Šekovićima, i niste ga u stanju zaštititi“
Ne želeći umanjiti patnju Zovkinih, upitao sam i za Hrvata Branu.
„ A taj je otišao ranije. I on je fasovao batine, ali ne kao ja“ – ponosno će Zovko
I tako je Hrvoje Zovko nekoliko dana bio jedini Hrvat u Šekovićima.
Noć u hotelu proveo je tražeći prijevoz do Bijeljine, gdje mu žive punac i punica. I našao je prijevoz, ali nakon što je platio čekom od 80 milijuna dinara, protuvrijednost 8 mjesečnih plaća. Strpao ga je neki vojnik u svoj kamion.
I tako su sutra s konvojem vozila JNA produžili za Bijeljinu. Kuda god bi prolazili narod im je klicao i pozdravljao ih. „ A mi jadni uplašeni virimo ispod one cerade...“
Kad su stigli do punca i punice, doček je bio hladan. Već po dolasku punica mu je otvoreno rekla:
„Znaš Zovko, nas je strah da vi budete ovdje. Nemamo mi ništa protiv tebe, ali mogli bi i nas napasti što ste u našoj kući“
Toliko o ljubavi bake i djeda prema unukama.
Potvrda
Uzrujan i promrzao, Zovko je zaključio da možda nemaju hrane da ih uzdržavaju kod sebe, pa je odlučio nabaviti nešto hrane kako bi ih odobrovoljio. Prvo čega se sjetio je bio Crveni križ u Bijeljini.
Ode on tamo, a red 200 metara. Uredno sačeka. Kada je došao na red, zatraže mu ime i prezime. On kaže „Hrvoje Ivan Zovko“.
„Na što se žena u Crvenom križu izobličila. Kaže, šta tražite vi ovdje. Odlazite. Nema ovdje ništa za vas. Pitam ja nju onda, pa jel mi stvarno ne možete ništa dati? Bilo kakvu pomoć. A ona meni – gubite se! Samo što me još nije nazvala ustašom. E onda ja njoj kažem: Ok, otići ću. Ali možete li mi dati pismenu potvrdu da mi niste htjeli pomoći. I žena stvarno otkuca potvrdu da se Hrvoji Zovko odbija bilo kakva humanitarna i druga pomoć na području opštine Bijeljina. I tako ja s potvrdom natrag puncu i punici“
Još uvijek u kućnoj odjeći iz Šekovića, Zovko je tumarao Bijeljinom. Osim što je gladan, bilo je neizvjesno i gdje će prenoćiti s obitelji.
Povratkom kod punca i punice, postalo je jasno da je odluka o odbijanju gostoprimstva konačna. Uzima ženu i djecu i napušta kuću.
Odlaze prema centru Bijeljine s namjerom da sjednu za autobus za negdje.
Beograd, Kragujevac, Beograd
Dok su hodali prema autobuskoj stanici, na njih naiđe ženin brat. Očekujući konačno neku pomoć, Zovko se obraduje šuri. Ali šura je samo izašao iz auta, uzeo Ozrenku, ugurao je u auto, i otišao.
Bio je to zadnji put da vidi suprugu.
Izgubljen, Zovki postaje jasno da je magnet za probleme. Kćerke šalje babi i djedu nazad kući, a on odlučuje otići rođaku u Kragujevac. Sjeda na autobus za Beograd, a odatle za Kragujevac. Kada je stigao pred rođakovu kuću u Kragujevcu vidi njega kako se pakuje.
„Štaje rođače? Kuda?“
„Dali su mi 48 sati da napustim kuću. Idem za Krapinu.“
Odatle mu je bila žena. I tako Zovko, umjesto utočišta naiđe na unesrećenog rođaka. Spavao nije danima, jeo isto toliko. Umjesto večere i kreveta, čemu se nadao, Zovko je utovarao stvari rođaku. I onda autom s njima ponovo do Beograda.
U Beogradu je ostao bez novca, jer čekove više nisu primali. Tamo je upoznao neke fine ljude koji su mu ponudili smještaj kod sebe, samo dok se malo odmori, pa će on dalje.
„Ja kod njih u stan, kad tamo opet neki četnik. Isti kao onaj koji me istukao. Samo ovaj je bio još gori. Onaj je bio lopov, kasnije sam saznao da su ga ubili drugi četnici prilikom raspodjele plijena. Ovaj u Beogradu je više mrzio Hrvate od muslimana, i još se po belaju jučer vratio s fronte u Slavoniji.“
Inače, Zovko je do tog trenutka upadao u nevolje uglavnom svojim nesnalaženjem. Ovaj put, u Beogradu, uspio je promijeniti običaj pa je sam sebe uvalio u veće nevolje nego što bi ga inače snašle.
Sjedeći s četnikom, počeli su se družiti. Popili su koju rakijicu, i četnik se otvorio. Počela je priča o „situaciji“, i Zovko uskliknu „ehh, gdje je nestalo bratstvo i jedinstvo!? Evo vidiš kako se možemo lijepo slagati, ja Hrvat, ti Srbin, šta nam fali!?“
Na to četnik promjeni izraz lica. Odmaknu rakiju. I krenu uznemireno hodati. Zovko problijedio. Zamoli da ode u wc. Četnik mu dopusti. A Zovko lijepo kroz prozor i pobjegne. Zajedno sa nevažećim čekovima.
Bijeljina, Tuzla
Sjedne na prvi autobus i nazad za Bijeljinu.
Odlučio je da se ni tamo ne zadržava. Pokupuio je kćerke od punice i punca i s njima opet na autobusku. Idu za Tuzlu. Cilj su Živinice, ženina rodbina. Očekivao je i nju tamo naći.
Relacija Bijeljina – Tuzla inače traje sat i pol vožnje, ali zbog šest punktova, put je trajao skoro šest sati. Najviše zbog jadnog Zovke, kojeg su na svakom punktu izvodili iz autobusa i ispitivali. Spasila ga je potvrda Crvnog križa na kojoj piše da za njega nema mjesta u Bijeljini.
Nekako su stigli u Tuzlu. Ne zna Zovko više ni koji je dan. Ne sjeća se ni kad je zadnji put jeo. Pitam ga, „pa dobro, je li došao kraj mukama?“
„Ma kakvi kraj. Tek sam na pola...“
Hoda tako Zovko ulicama Tuzle tražeći neko mjesto gdje može unovčiti svoje čekove. Jer ih više nigdje ne primaju. Neće li što pojesti s kćerkama. Lutajući ulicama Tuzle, na njega naleti televizijska ekipa TV Tuzla koja je radila anketu. Novinarka iscpljenom Zovki postavlja pitanje:
„Što mislite o ukidanju lista „Front Slobode“?“
A Zovko ko iz topa:
„Mislim da je SRAMOTA što su ukinuli list Front Slobode!!!“
Zadovoljivši znatiželju novinarke, Zovko na izmaku snaga nastavlja hod u prazno.
Brčanska Malta
Odjednom, naleti na poznanika Savu Nekića, profesora. Nije Savu čestito ni pozdravio, a Savo mu vadi ključeve stana i govori:
„Evo ti Zovko ključevi mog stana Na Brčanskoj Malti, budi ti u stanu“
„Ali nemam ti platiti sad za stan, imam ove čekove...“
„Ma čovječe, evo ti stan, budi koliko hoćeš, ja ne mogu ostat...“ i ode Savo u nepoznato. Zovko, šta će, u stan sa kćerkama.
„Mi u stan, a unutra lijepo, široko, čisto. Ja u frižider – puno svega. Najedemo se mesa. Legnemo spavat. Bili smo tako par dana u stanu, odmarali.“
Zovko špijun
Nakon nekoliko dana, Zovko odluči izaći malo, vidjeti može li šta sa čekovima, da kupi mlijeka curama. Samo što je izašao iz zgrade – uhiti ga neka paravojna formacija. I odvedu ga u nekakav štab na ispitivanje.
Proveo je cijeli dan na ispitivanju. Netko od susjeda je prijavio da se u „srpskom stanu netko krije i da špijunira“. Nakon što su ustanovili da Zovko ni sa čim veze nema, puštaju ga uz savjet – ne zadržavaj se na Brčanskoj Malti, bit će problema.
„Čujem kasnije, bilo je problema.“
A problemi se nastavljaju i za okrnjenu obitelj Zovko. Izlaze iz Savinog stana i kreću u zgradu Vojne komande pitati imaju li kakav vojni stan na rapolaganju za njega. Pred zgradom vojne komande prilazi dvojici momaka u uniformama i traži komandanta Đurovića.
„Koga tražite?“
„komandanta Đurovića!“
„E i mi ga tražimo! Sad ideš s nama na ispitivanje“
„I tako oni mene optuže da sam špijun, i opet na ispitivanje. I to je trajalo nekoliko sati dok nisu shvatili da nemam veze ni sa ovim.“ Kaže Zovko.
Živinice
Vidjevši da nema za njega sreće ni u Tuzli, Zovko sjeda na autobus i odlazi za Živinice.
U Živinicama odlazi pred kuću ženine sestre, ali kuća je prazna. Rođaci su napustili sve i otišli za Bijeljinu.
Izgubljen, odlazi u krizni štab kako bi mu dali bilo kakav smještaj. Tamo zatiče Osmu Fočalovića i Ivu Andrića Lužanskog.
Ivo se posebno angažirao da ga zadrže. Dali su mu smještaj u stanu Stevana Zekića. Dobio je i 50 njemačkih maraka i nešto namirnica.
Kako bi se odužio, a i našao neku svrhu, ode i pridruži se bojnoj HVO Živinički sokolovi. Prvo su ga odbili jer je star, imao je 55 godina, ali opet je reagirao Ivo Andrić Lužanski koji mu daje da vodi administraciju.
„I tako sam postao Ćato. Nakon svega što sam proživio, činilo mi se kao da sam dobio čin generala. Iako nisam baš htio ići na liniju, morao sam. Obišao sam sa Sokolovima sve fronte. Dok su se ostali profesori krili, ja sam s puškom obilazio brda. Bio sam najstariji u brigadi!“
U više su ga navrata pokušavali istjerati iz vojske, jer je bio star. Ali kako je bio dobrovoljac, nisu mogli.
„Na kraju, nisam mogao više pratiti njihov tempo. Nisam htio ići u Brčko na liniju, daleko mi. Tada se prebacujem u 116. đurđevićku brigadu Armije BiH. Nisu me ni oni htjeli primiti zbog godina, onda je njihov komadant rekao da se Hrvate ne odbija pa su me primili. Ipak, Muratović koji me na početku nije htio primiti, uspijeva isposlovati moju demobilizaciju.“
I tako je završio Zovkin ratni put.
No ne i život.
Banovići
Poslije rata zapošljava se kao profesor bosanskog jezika – „tako danas zovu srpskohrvatski“ – i njemačkog u Banovićima. U Banovićima ostaje do mirovine, nakon čega se „vraća“ u Živinice gdje mu je brat, inače franjevac, kupuje stan.
Kćerke su se udale i obje su u Osijeku.
Kuću i stan u Šekovićima je prodao za 16.000 KM.
Za suprugu je saznao da se udala „za nekog četnika i umrla poslije“.
Hrvoje Zovko se oženio s 25 godina mlađom ženom.
Kaže „Lijepo nam je“.
Dnevnik.ba