Article_Top_970x250

Željko Marić obojio ovce da budu ljepše, sve manje interesa za pramenku

imljani, kneževo

Željko Marić obojio ovce da budu ljepše, sve manje interesa za pramenku

stu 03, 2019
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba

Foto: Anadolija

Zbog lošeg stanja na tržištu sve je manje ljudi koji se bave uzgojem vlašićke pramenke, soja autohtone vrste ovaca, kaže Željko Marić iz Imljana kod Kneževa, koji je i predsjednik Udruženja ovčara u ovoj općini.

Sa stricem Brankom Marićem Željko je u ponedjeljak potjerao stado iz Imljana, a u četvrtak navečer su stigli do općine Stanari.

"Tržište je nikakvo, od toga živim, prodaja slabo ide i što se proda ne može se naplatiti", ispričao je Željko Mariću na selu Ljeb gdje su njegove ovce odmarale na pašnjaku nakon napornog puta u prethodnim danima.

Zbog predstojeće zime njih dvojica će narednih šest i pol mjeseci provesti na otvorenom, uz stado. Do 15. svibnja, odnosno dok ne stignu kući, kretat će se pašnjacima na području općina Stanari, Derventa, Prnjavor i Kotor Varoš.

Marić kaže da ima preko 700 ovaca, ne navodeći konkretan broj jer se "točno i ne govori", a uz stado je i devet magaraca i šest pasa. Dubska, travnička ili vlašićka pramenka smatra se najotpornijim sojem bosanske pramenke, naročito za ovo područje.

"Kako mi nemamo gore uvjeta da možemo zimovati i hraniti ih, najotpornija je na zimu i studen", priča Marić.

Smatra se da je ovu rasu ovaca vrlo lako uzgajati, jer je izuzetno malo zahtjevna u pogledu uvjeta držanja i hranjenja, sposobna je do maksimuma iskoristiti loše pašne resurse, a ujedno je i izuzetno otporna na bolesti. Vlašićka pramenka se koristi za proizvodnju mlijeka, mesa i vune, od mlijeka se proizvodi poznati vlašićki sir, a janjad su čuvena zbog izuzetno kvalitetnog mesa.

Knežević kaže da ovčari na ovom području koriste samo jedno janjivo godišnje, jer ovce muzu radi proizvodnje sira, kojeg je i lakše prodati.

"Za sir je bolja cijena i potražnja, po 4,5 KM su janjci žive vage, piletine šest KM, pa se ti sad uklopi", priča on

Vunu je, prema njegovim riječima, sada gotovo nemoguće prodati, a samo on može napuniti tri kamiona s vunom koju je do sada skupio. Jedno vrijeme Marićev kolega iz Bugojna otkupljivao je vunu koju je prodavao u Republici Turskoj, ali i to je stalo.

Kod kuće Marić ima i 20 krava, a na pitanje koliko ima zemljišta odgovara da zemlje ima za onoga tko želi raditi, jer sva je pusta. O blagu kod kuće brinu se Željkova supruga, majka, tetka i brat, zahvaljujući kojem Željko ponekad i ode kući na dva dana kako bi se bar malo odmorio.

"Moraš biti kod ovoga uvijek, kod ovoga si odgovoran, kao da si otišao u vojsku, pa služiš vojni rok i kod ovce moraš biti uvijek. Sad ide janjivo, hranu smo osigurati kad se počne janjiti. Najgori je problem što nema čobana, ne možeš nikoga ni naći", priča on

Za čuvanje ovakvog stada potrebna su bar četiri čobani, ali zbog trenutne situacije Željko ih čuva sam, sa stricem.

"Nitko ne želi raditi, svatko voli sjediti u toploj kući", kaže on.

Komentirajući česte polemike oko zarada koje mogu ostvariti čobani koji se odluče zimu provesti čuvajući nečije stado, Željko odmahuje rukom govoreći: "Da čobani zarađuju, to bi svatko držao".

Pojasnio je da na Manjači i oko Travnika ima više ljudi koji uzgajaju ovce, a na području općine Kneževo ostalo ih je tek desetak.

"Nekad se u Imljanima 20 dželepa (stada) kretalo s po četiri čovjeka, to se i po 100 ljudi, a sada je samo nas deset ljudi krenulo s područja općine Kneževo", kaže on i dodaje da je do toga došlo jer nemaju gdje prodati svoje proizvode.

Nomadski život je, prema Željkovim riječima, nikakav jer valja trpiti kišu, vjetar i snijeg, postavljati šator, ložiti vatru, spremati hranu i uz to voditi računa o svim životinjama. Najveća pomoć čobanima su psi.

"Oni pomažu nama, kada naiđemo kraj zijana, kraj pšenice, kukuruza. Oni pomažu, jedni idu pozadi, ne daju ostati. Na primjer, ako se zapetlja, on neće ostaviti ovce dok se ne vratiš pa ne otpetljaš. Zarasla je zemlja, pa se ona zapetlja u kupinu, ove ostruge i moraš se vratiti i otpetljati, a oni ne bi ostavili ovce", priča Željko i dodaje da za oslobađanje zarobljenih ovaca čobani koriste štap s metalnom kukom.

Odgovorni čobani vode računa da ovce ne naprave štetu na usjevima, a Željko Marić na ovim područjima zimuje već 15 godina. Kaže da nema nikakvih problema s lokalnim stanovništvom, mnoge od njih dobro poznaje, a ako ovce slučajno naprave štetu, Marić se odmah dogovara s vlasnicima i nadoknađuje uništeno.

Na pitanje zašto njegove ovce nisu bijele, objasnio je da su obojene i da će crno-siva boja izblijediti u narednih sedam mjeseci, do šišanja.

"To smo mi bojili, to sve većinom sad ljudi boje, malo kao dođu ljepše, ukrasnije, kao kad se žena ofarba ili ne ofarba, jedna crna pa bude plava", kroz smijeh objašnjava Željko Marić.

Dnevnik.ba

Article_Bottom_970x250