‘‘Zeleni šator‘‘, novi roman vladarice suvremene ruske književne scene, Ljudmile Ulicke upravo je objavila nakladnička kuća Fraktura u prijevodu izvrsnog Igora Buljana. Njegova strukturalna zaokruženost potvrđuje autoričinu sklonost tradicionalnom obliku pripovijedanja. Naime, Ulicka roman započinje prologom kojim nas vodi u prijelomni trenutak ruske povijesti, Staljinovu smrt. Srž romana čine pripovijesti o tri glavna junaka Ilji, Mihi i Sanji uz mnoštvo rukavaca koji vrve likovima za koje ne bismo smjeli kazati da su sporedni jer je kroz njihove priče Ulicka ispripovijedala kolektivnu sudbinu nacije. Naposljetku epilogom dovršava priču o epohi koja započinjem smrću Josifa Staljina, a završava smrću pjesnika Josifa Brodskog, piše Magdalena Blažević u književnoj recenziji za Express.
Na moskovskim ulicama je 6. ožujka 1953. godine, na dan diktatorova sprovoda, potekla krv. U želji da preminulom vođi odaju posljednju počast okupljena masa u čas je stvorila nezamislivu gužvu. Panika i histerija prouzročile su stampedo u kojem užasnom smrću gine stotine ljudi. Tada su posljednje Staljinove žrtve, o čijem točnom broju ne postoje službeni podaci, pribrojene milijunima žrtava stradalih za njegova života. Ovaj je događaj ispripovijedan kroz avanturu mladog fotografa Ilje, kasnije dilera zabranjenim knjigama.
Pripovjedačica prati i dvojicu njegovih prijatelja Mihu, strastvenog čitatelja i Sanju, nježnog glazbenika, dotičući se kroz njihove živote sveprisutnih tema ruske, osobito ženske, književnosti. One se odnose na probleme religijske i etničke tolerancije, način na koji žene oblikuju svoju novu ulogu u društvu te svakodnevicu kao važnu književnu temu. U ruskom je jeziku i umjetnosti poznat izraz черну́ха koji se javlja kao fenomen perestrojke nakon koje se odbacivanjem nametnutog optimizma službene sovjetske kulture siromaštvo i nasilje prikazuju kao dio svakodnevice.
U predgovoru zbirci suvremene ruske kratke priče rusistica Ivana Peruško navodi da je Mihail Epštejn cjelokupnu sovjetsku civilizaciju nazvao Potemkinovim selom, ‘‘prostorom političke i metafizičke obmane, a komunistički projekt u Rusiji tipičnom postmodernističkom simulacijom kojoj je temelje položila Oktobarska revolucija‘‘.
Političke represije na tom golemom prostoru nisu mogle ugušiti pobunu koja se razvijala polagano i tiho. Šezdesetih se godina počeo razvijati ‘‘ruski underground‘‘, u tajnosti samizdatskih i tamizdatskih izdanja razvijala se književnost koja je svjetlo dana ugledala tek kasnih 80-ih i početkom 90-ih s pojavom ‘‘glasnosti‘‘. Ulicka je značajan dio romana posvetila ovom fenomenu, ona nas vodi u središte poslijeratnog disidentskog pokreta o kojem bi i sama mogla mnogo kazati sudeći prema njezinim biografskim podacima.
Likovi ‘‘Zelenog šatora‘‘ prikazuju se s distance, objektivnim okom pripovjedačice. Ulicka ne ulazi u njihovu psihologiju, ali majstorski gradi žive i krhke likove prema kojima čitatelj osjeća duboku empatiju. Sam pripovjedački čin sveden je na golu fabulu u kojoj se tek jednom rečenicom može napraviti vremenski pomak od nekoliko godina.
Ne prateći kronološki slijed događaja te uz minimalne dijaloške dijelove autorica je složila grandiozan i koloritan mozaik ruske povijesti, pojedinačne i kolektivne tragedije. U tom mozaiku, iako su tri muška lika u njegovu središtu, vrlo važno mjesto zauzimaju ženski likovi kroz koje prisnije upoznajemo i glavne junake. Roman Ljudmile Ulicke ispričao nam je priče o odanosti, neminovnoj tragediji svakog ljubavnog odnosa, borbi za boljim životom te potrazi za srećom. Opcija sretnog završetka za njegove likove ne postoji, prepušteni su vrtlogu svakodnevice u kojem čovjek ne može funkcionirati izolirano, kao pojedinac, nego isključivo kao dio obitelji i drugih, širih, društvenih sustava.
Dnevnik.ba