Nakon kratke i teške bolesti u anđeoske je visine odnesen naš Jurinko. Jedan od bardova svjetski poznate Zagrebačke škole animiranog filma, utemeljitelj i umjetnički direktor Međunarodnog festivala animiranog filma u Neumu, predsjednik Udruge animatora KAN i voditelj kampova animiranog filma u Mostaru i Neumu; dobitnik pregršt domaćih i inozemnih nagrada i priznanja za svoj umjetnički doprinos.
Voditelj škola crtanja i crtanog filma.
U Mostaru, Stonu i svom primorskom utočištu – Neumu.
Bio je jedan od onih rijetkih sretnika koji su radili ono što punim srcem žive i koje u tom profesionalnom ispunjenju u stopu prati obitelj. U tom je pogledu Jurinko bio duplo blagoslovljen. Osim što ga je podržavala, Jurinkova obitelj bila je prava mala korporacija, tvornica kreativnosti i dobrih ideja koje su iz uma pretakane na kilometre i kilometre papira i filmske trake.
Tko god da je ikada popričao sa Rajičem, sjetit će se da mu je baš obitelj, prije svih životnih i profesionalnih uspjeha, bila i ostala najveće dostignuće. Ponos. I to s pravom. S punim pravom. Njegova Sanja i njegove kćeri.
I ako biste mogli, ovako, sa strane pogledati baš su obiteljska atmosfera, toplina i zajedništvo bile prve asocijacije na svaki Jurinkov društveni angažman. Zato smo ga najviše voljeli.
Profesionalni put
Jurinko Rajič rođen je 1954. godine u Čapljini, u to vrijeme gradu mladosti i ljepote. Uvijek joj se vraćao i čuvao za nju najljepše riječi. Diplomirao je na Građevinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, no, kako je i sam nebrojeno puta ponovio, u toj se profesiji nikada nije vidio. Ipak, stroga tehnika i točnost građevine, kasnije će mu pomoći u crtanju i animaciji. Od 1985.-e sa angažmanom u „Croatia filmu“ i profesionalno ulazi u animaciju. I u njoj ostaje do smrti.
Najzapaženija filmska ostvarenja, kako je netko napisao prije, oca bh. animacije su: „Emina“, „Naša posla“, „Spomenik“, „Paparazzo“, „Naša mala vala“, „Jorgovan“, „Linđo“, „Mostarski letači“…, a neizostavno je spomenuti i cjelovečernje projekte „Croatia filma“ – „Čudnovata šuma“, „Čarobnjakov šešir“, te svakako „Čudnovate zgode šegrta Hlapića“ na kojemu je radio layout i animaciju.
Hladnih zimskih subota dok je sa djecom, mladima i nešto starijim zaljubljenicima u crtani pokret radio u svom neumskom studiju, nemali je broj puta prepričavao zgode iz ovog perioda svog života, osmjehujući se i ponosno pokazujući na uokvireni plakat „Šegrta Hlapića“ uz zanimljive pripovijetke o svakom od kolega s kojim je radio.
Neum kao mali Cannes
U jednom od posljednjih intervjua pred, posljednji, 14. Festival animiranog filma u Neumu, Jurinko Rajič je možda po prvi put javno pokazao da i najbolji ostaju bez snage. Tada je novinaru rekao kako mu nakon toliko godina organizacije i prije svega, borbe sa vjetrenjačama nepregledne administracije i birokracije, pomalo ponestaje snage i entuzijazma.
„Entuzijazam je za mlađe, a ne za ljude mojih godina…“ – izjavio je Rajič, i ne sluteći da ga ta snaga napušta i brže nego je mislio.
Pa ipak, vječito nasmijani Jura, nije mogao bez svog optimizma i vječite vjere u bolje sutra – „Možda sam subjektivan, ali imam viziju da Neum postane mali Cannes“.
Otišavši prije jubilarnog, 15.-og izdanja Festivala, nije dočekao vidjeti svoj dragi Neum, gradić sa najljepšim zalascima na Jadranu kako mu je znao tepati dok bi u kasno proljeće ispraćao sunce sa terase, u takvom izdanju.
Toplog Miholjskog ljeta 2019.-e, napustio nas je Jurinko Rajič, zaigrani dječak u obličju boema sa bijelom bradom. Umjetnik, rukometaš, zaljubljenik u život. Zaljubljenik u svoju obitelj. Zaljubljenik u sredinu koja ga nikada do kraja nije upoznala.
Jedan od onih koje Bog poziva sebi jer mu baš takvi trebaju u anđeoskim korovima. Čovjek poniznosti i dobrote. Onaj koji se jednom rađa. Jura.
Dnevnik.ba