Nostalgija za komunizmom je vrlo jaka u jednoj istočnoj Njemačkoj, Nijemci je duhovito zovu “Ostalgie”. A apsloutno je nemoguće tvrditi da je bilo koji aspekt života u nekadašnjem DDR-u bio bolji nego u Zapadnoj Njemačkoj, onoj demokratskoj. S jedne strane ste imali prazne dućane, malo i to loših artikala, s druge apsolutno obilje svega; na zapadu je i sirotinja vozila Opele i Golfove, boljestojeći Mercedese: Na istoku se godinama čekalo za dvotaktni Trabant, a istočnom Nijemcu je taj Trabant bio skuplji – u plaćama – nego onom zapadnom dobar auto srednje klase, piše narod.hr.
Na zapadu su se poštivale sve moguće ljudske slobode i prava – slobode čovjeka se ukidaju zadnjih dvadesetak godina, doduše, na račun prava i “prava” posve marginalnih skupina, no to nije bitno za ovu priču – dok je na istoku tajna policija bila svuda, i uhodila svakog. S “dojčmarkama” i putovnicom Zapadne Njemačke ste mogli putovati po svijetu gdje ste htjeli, i dobro se provesti – a na Istoku ste bili zatvoreni u granice države, i izaći ste mogli jedino tako da postanete vrhunski sportaš koji će ići na Olimpijadu, što je podrazumijevalo kljukanje hormonima i koječime te ostale neljudske i frankeštajnovske tretmane, ili da pokušate pobjeći preko “antifašističkog obrambenog zida”, kako se službeno zvao, kroz neki od tunela koje su ljudi prokopali ispod njega ili jednostavno brzim trčanjem preko brisanog prostora, što je često završavalo metkom u leđa.
Za čim zapravo ljudi žale?
Usto, svi koji su posjetili DDR su primijetili sivilo: Komunizam nije bio crven, nego siv. Boje su buržujske, i šarenilo: Poput Islama, i komunističke diktature su imale nešto protiv filmova, glazbe, zabave: Zapadna glazba i film su bili cenzurirani, jer je to “propaganda”, a domaći su stvarno i bili propaganda.
Pa za čim se onda ima žaliti? Da, tranzicija je imala svoje probleme, ali nesporno je da na istoku danas svi žive neusporedivo kvalitetnije, slobodnije, bolje po svim objektivnim kriterijima dobrog života. Ipak, ljudi nisu sretni: Nedostaje im Honecker.
Isto je zapaženo i drugdje: Brazilski predsjednik Bolsonaro je često izražavao određeno žaljenje za vojnom huntom, što mu mediji ne mogu oprostiti, kao ni Frankistima u Španjolskoj – istovremeno, oni nerijetko žale za komunističkim diktatorima i ne nalaze ništa sporno niti vrijedno zgražanja kad netko izražava nostalgiju za komunističkim diktatorima i masovnim ubojicama. U arapskom svijetu je također primijećeno da ljudima nedostaju tipovi poput Sadama, koji je nesporno bio užasno sirov, primitivan, okrutan i pohlepan. Ili “brata Moamera”, na prvi pogled simpatičnog čudaka, a na drugi surovog masovnog ubojice s psihopatskim crtama karaktera (Lockersby!).
Unatoč dobro dokumentiranim ubojstvima, progonima, mučenjima, političkim zatvorenicima i zvjerstvima, više od trideset godina nakon pada komunističkih režima, brojnim ljudima nije nimalo neugodno govoriti u korist tih režima, ali slično je i s drugim diktaturama, vojnim, desnim, kakvim god.
Žale i za Kim Jong Unom!
Najgori je primjer toga Sjeverna Koreja: Prebjezi su nerijetko pričali užasavajuće priče o životu tamo, naročito o kažnjavanju onih kojima je netko prebjegao u Kinu ili dalje na zapad. Svojevremeno je, govoreći pred UN-om, Ji Hyeon A, prebjeg iz Sjeverne Koreje i bivša logorašica, opisala je kako je bila prisiljena na pobačaj kada je bila trudna u trećem mjesecu. Naime, 1998. obitelj Ji odlučila je pobjeći iz Sjeverne Koreje, ali su uhvaćeni u Kini i odmah vraćeni.
Njezina sestra prodana je starijem čovjeku, njezina majka je pretučena, a otac nestao. Ji je ponovno pokušala pobjeći u Kinu, ali je vraćena i poslana u zatvor za političke zatvorenike u Sjevernoj Koreji. Godinama kasnije, nakon što je naposljetku pobjegla u Južnu Koreju, Ji je govorila o svojim zastrašujućim iskustvima u kampovima.
Prema njezinim riječima, sjevernokorejske žene koje su zatrudnjele u Kini bile su prisiljene na pobačaj kada su vraćene u Sjevernu Koreju. Iz zatvora, kaže, “nije mnogo ljudi izašlo živo.” Ono što je govorila nakon što je uspjela pobjeći u trećem pokušaju – gotovo 20 godina nakon prvog – odgovara onom što piše u izvješću UN o mučenju, izgladnjivanju i pogubljenjima u zatvorima u Sjevernoj Koreji. “Obroci su bili toliko nedostatni da smo jeli sirove skakavce, odbačene listove kupusa i oderane žabe i štakore”, rekla je. Zatvorenici koji su umrli od dehidracije bili bi prekriveni plastičnom folijom i potom su njihovi ostaci bacani za hranu psima čuvara logora.
Pa možete li vjerovati da postoji i nostalgija za takvim režimom? O da. Od 25.000 prebjega u Južnoj Koreji, 800 je nestalo. Veći dio je otišao u druge zemlje Azije, no pouzdano se zna da se jedan dio njih vratio u – Sjevernu Koreju. A riskirali su život bježeći! Brojni su nezadovoljni: Vlada kaže da se zapravo većina njih vrlo teško prilagođava životu na jugu. Jedna od prebjega koja se vratila u Sjevernu Koreju rekla je da na jugu nema nikakve topline među ljudima, da su ljudi otuđeni jedni od drugih, da je sve dehumanizirano.
Je li to stvarno ili osjećaj vara?
I to je česta priča prebjega. Je li zapadno društvo tako nehumano? Ne, ne toliko – iako jest u jednoj mjeri – samo tu vladaju druga pravila: u diktaturama, ljudi se drže zajedno i solidarni su jer je to način preživljavanja. U socijalizmu smo dijelili nesreću: Prodavačica koja nije mogla doći na listu za pregled kod doktora pet godina je mogla doktoru skloniti na stranu kavu i druge deficitarne artikle, pa dogovoriti da je primi preko veze, odnosno preko reda. Primjera takve solidarnosti ima bezbroj: Tako su stvorene cijele društvene mreže gdje su ljudi jedni drugima pomagali, donosili lijekove iz inozemstva, pomagali nabaviti devize, osiguravali preko utjecaja u svojim društvenim poduzećima usluge i povlastice za druge, a drugi su onda to njima vraćali: Stvorena je cijela paralalna siva ekonomija temeljena dobrim dijelom na solidarnosti iz nužde.
Nadalje, tu je moć navike: Najviše je kod starijih ljudi primijećeno da su dolaskom u “kapitalizam” postali depresivni i nostalgični za “domom”. Nije čudno, nostalgija za domom, u smislu nostalgije za poznatim okruženjem, je poznat fenomen iz psihologije. Navikli ste na jedan način života, i kad se sve okrene naglavce a vama je već 50 ili 60, onda vam se je jako teško adaptirati. Mijenjaju se vrijednosti, sve je drukčije najednom. Sve je obratno od onog kako su vam pola stoljeća pokušavali usuti u glavu!
Ne smije se zaboraviti i da diktatori grade svoj kult ličnosti, i da ljudi odrastaju s “istinom” da je diktator njihov hranitelj, dobročinitelj, sunce na nebu, da od njegove dobrobiti ovisi i njihova dobrobit; Kad bi vidjeli Tita u Mercedesu sa šestorim vratima i oni su se osjećali bogatima i moćnima iako su nerijetko bili polugladni i nije radilo grijanje. Ljudi su se kroz propagandu i pranje mozga emocionalno povezivali s diktatorima, oni su bili posvuda, na TV, na slikama na zidovima, u novinama, i kad bi oni umrli doživljavali bi to kao veliki osobni gubitak. Zato suze koje su se prolijevale za krvolocima poput Staljina, Kim Il Sunga, pa i Tita, nisu bile lažne – mnogi su stvarno bili zabrinuti, tko će ih hraniti i oblačiti kad više ne bude “njega”, tko god bio. Tko će brinuti o njima malenima, sad kad nema najvećeg vođe, sina, druga?
Potiskivanje sjećanja
Pored toga, davno je primijećen i opisan u literaturi fenomen da bivši vladari i države – i sve bivše – s vremenom poprimaju sve pozitivniji image u masama. Ljudski mozak potiskuje loša sjećanja i u prvi plan gura lijepa, to tako funkcionira. Usto, za SFRJ smo svi mi bili mlađi i ljepši, a gotovo svatko se rado sjeća svoje mladosti kakva god da je bila.
Pišući o fenomenu nostalgije za komunizmom prije osam godina, ilustrirao sam ga životinjom koja je rođena u kavezu: jednom puštena na slobodu, gdje mora sama loviti i brinuti o sebi ona će uvijek težiti povratku u svoj kavez u kom uživa sigurnost i dva-tri obroka dnevno, makar i uz cijenu povremenih batina od čuvara i boravka u zarobljeništvu. Jednostavno, na drugo nije navikla i ne može se više adaptirati kad je jedom odrasla i formirana. Samo ljudi stasali u slobodnom društvu mogu se u njemu dobro osjećati. Prednost je diktatura da ne morate razbijati glavu ni oko čega: Vlast odlučuje o manje-više svemu što se tiče vašeg života, nije na vama da mislite i odlučujete. To daje osjećaj sigurnosti.
Jednom kad se nađu u slobodnom društvu, gdje se moraju sami izboriti za sebe, sami donositi odluke koje će utjecati na njihovu egzistenciju, ljudi se uplaše. Požele se vratiti u sigurnost diktature: Rušenja diktatura uvijek su popraćena egzistencijalnom nesigurnošću i strahovima. Diktature nerijetko daju osjećaj socijalne sigurnosti, i sigurnosti općenito. Svatko zna svoje mjesto u društvu, svatko zna što se smije a što ne, sve je crno-bijelo i tako jednostavno, piše narod.hr.
Teškoće prilagodbe
Poljska politologinja Anna Jagiełło-Szostak, pišući o našoj domaćoj “jugonostalgiji”, kaže kako je ona fenomen koji je u velikoj mjeri povezan uz socijalne i s njima povezane emocionalne tegobe koje se i inače mogu prepoznati u društvima koje doživljavaju propast socijalističkog društvenog ustroja te ukazuje na postojanje tzv. konzumerističkog jugoslavenstva, gdje se idealizira standard življenja u Jugoslaviji, pri čemu uočava stanovito zanemarivanje realnosti i idealizirane predodžbe o prošlosti.
Neki će možda povezati stvar i sa “Stockholmskim sindromom”, gdje žrtva na kraju postaje dobrovoljni pomagač svog zlostavljača. Ovdje se ne radi striktno o tome, no žrtve diktatura često sebe niti ne vide kao žrtve, i sklone su idealiziranju diktatora. Sami rituali kojima takva društva pribjegavaju u pravilu ostavljaju duboke emocionalne posljedice, pa se ljudi često refleksivno dižu na himnu bivše države, ili jednostavno uslijed godina i godina drila reagiraju s ugodom na simbole i vrijednosne koncepte propale diktature, a u demokraciji osjećaju nelagodu jer stvari funkcioniraju na način za koji im je utuvljeno u glavu da je loš i ne valja.
U svakom slučaju, nostalgija za diktaturama je fenomen za kojeg svi opažaju da postoji, ali se razmjerno malo ljudi ozbiljno bavilo njime.
Dnevnik.ba