StoryEditor
osvrt

Zašto je priča o Kaknju važna

Piše REDAKCIJA  /  30.12.2021., 12:43h
Objava intervjua s mons. Petrom Jukićem o Hrvatima Kaknja ima i onu drugu stranu: Koliko sebe možemo i smijemo "opteretiti" prošlošću!? S jedne strane potrebno je znati istinu, u ovom slučaju, kako je nestalo 13 tisuća Hrvata jednog malog mjesta. Opet, s druge strane, istina je tako strašna da opterećuje sadašnjost. I um. Intervju s Jukićem otkriva svu težinu priče o Kaknju, kako za čitatelja, tako i za autora.

Selo Poljani. 2005. godina.

Lijepim šumskim asfaltiranim putem ulazimo u nekada veliko hrvatsko selo. Na ulazu uništene kuće. U središtu sela također uništene kuće. U cijelom selu samo uništene kuće. Obnovljenih tek nekoliko. U njima starci.

Dočekuje nas danas pokojni Blaško Zubonja sa danas pokojnom suprugom. Primaju nas u svojoj trokatnici. Pored njih još tri kuće trokatnice. Prazne. To su kuće sinova koji žive u Švicarskoj.

Kao pravi domaćin, Blaško nudi rakijom. Iz pristojnosti pijemo.

Naravno, priča kako je u selu bilo lijepo prije rata:

„Radili u Kaknju. Bilo para. Taman smo bili školu napravili. Bila puna djece. Sad ništa“.

Obilazimo Poljane. U središtu sela se vide tragovi vulkanizerske radnje, kioska, video kluba, „granapa“...

„Sve smo imali“ govori Blaško.

Iz svih tih objekata vire mladice breze i drugog raslinja. Nitko ih nije obišao od rata.

Primjećujem tada da kuće u Poljanima nisu zapaljene. Krovovi su propali od vremena, a ne od paljevine. Iz nekih kuća još  se uvijek viore zastori. Stolarija je manje – više netaknuta.

Ulazim u jednu kuću. Odmah u hodniku nalazim dječji ruksak. U njemu knjiga „muzičkog“ za 6. razred i bilježnica. Zadržao sam bilježnicu. Zadnji datum lekcije 08. lipanj 1993.

Kaže Blaško da je narod pobjegao preko noći.

Prolazimo nekim puteljkom pored česme. Kaže, tu se ašikovalo. Puteljak je bio kaldrma.

Ništa se više ne vidi. Blizu je ulaz u štalu, pa i tamo povirujem. Znatiželja novinarska… U štali zavezan kostur koze. Zaboravili na nju. Neugodan prizor.

Apokaliptično je u Poljanima bilo te 2005. godine.

Od sela koje je prije rata imalo više od 500 stanovnika, nije ostalo skoro ništa. Tek Blaško sa suprugom i mladi povratnik iz Njemačke. Mislim da se zvao Igor.

Nisam više dolazio u Poljane. Mučno je previše. Još sam se jednom čuo s Blaškom. Pohvalio se kako su napravili kapelu na groblju. Više se nismo čuli jer je umro. I supruga. Mladi bračni par je također odselio iz Poljana.

Prošlo je dvanaest godina od tad. Prilično sam siguran da je selo potpuno prazno.

A prazno je i sve okolo. Kraljeva Sutjeska propada. Malobrojni povratnici suočeni su s različitim izazovima. I strahom. Prije nekoliko godina ubijeno je dvoje staraca u selu Ratanj. Ubojica se šepuri slobodan na makarskoj rivijeri.

Kroz Kraljevu Sutjesku krstare kojekavi aktivisti Antidayton grupe sa ljiljanima. Istim onim koji su opustošili kakanjska sela. Poruke su jasne.

Svi ti ljudi iz Kaknja i okolnih sela izbjegli su prvo u Vereš, zatim u Kiseljak. Tamo sam ih osobno upoznao mnoge. I znam njihove priče.

Zato se intervju sa bivšim župnikom mons. Petrom Jukićem sam nametao. Bila je ideja da se na isti način prenese iskustvo i samostanskih fratara, no desetak Kakanjaca koje znam i cijenim je odmahnulo rukom. A nekoliko i opsovalo.

Poštujem mišljenje naroda. A narod voli Jukića.

S Jukićem sam razgovarao 12 godina poslije iskustva u Poljanima. On je proveo cijeli rat u Kaknju, ali poznaje situaciju i u drugim kakanjskim župama. Očekivao sam da će mi razgovor teško pasti, ali ne teže od posjete Poljanima.

Na žalost, i na iznenađenje, ljudske sudbine koje je zapamtio mons. Jukić daleko su teže od opustošenih kuća u Poljanima i Haljinićima.

Jukić je živi svjedok kako mu je narod uništen.

Zna svaki detalj.

Sve sam zabilježio u njegovom umirovljeničkom stančiću u Sarajevu.

Bio je petak.

Ono što mi je Jukić ispričao teško je i saslušati, još teže zamisliti. Svaku priču koju je ispričao povezao sam s licima Kakanjaca koji su stigli 1993. u Kiseljak. Igrom slučaja, početku golgote kakanjskih Hrvata svjedočio je Jukić, a njihovom nastavku ja osobno.

Nekada vitalna i bogata zajednica kakanjskih Hrvata u svega nekoliko dana svedena je u prah – tužnu izbjegličku kolonu koja će se uskoro raspršiti po svijetu.

Priču o kakanjskim Hrvatima napisao sam tek utorkom. Trebalo mi je skoro pet dana da smognem snage ponovo preslušati teški tonski zapis mons. Jukića. Svaka njegova rečenica je bol za narodom. Preslušavati je ponovo je kao preuzimanje dijela te boli.

Meni je pet dana bila u glavi, i nije bilo lako.

Jukiću 24 godine.

Dnevnik.ba

18. siječanj 2022 11:09