"Zadala sam im temu da opišu neki događaj koji je ostavio dojam na njih, uplašio ih ili rastužio, nešto što im izaziva jake emocije. On je pisao o tome kako mu je u ratu ubijen djed", ispričala je Maja Grbić za 24sata.hr.
Maja Grbić bila je Modrićeva učiteljica u prva četiri razreda Osnovne škole Krune Krstića u Zadru. "Neki su je napisali u školi kao zadaćnicu, neki kod kuće kao domaći rad. Ali ja sam Lukinu pronašla i sačuvala, nadajući se da ću mu je imati priliku dati ako se vidimo", kaže Lukina učiteljica.
I danas, kad je ponajbolji nogometaš na svijetu, da mu netko zada takav zadatak, sastavak o nekom događaju iz života koji ga je najviše pogodio, tema bi sasvim sigurno bila ista. Luki Modriću četnici su djeda Luku ubili na kućnom pragu u prosincu 1991. godine. Život bez obiteljskog doma voljenog djeda, kojem je pomagao (ili više pravio društvo) dok je Luka Modrić stariji čuvao ovce i koze na velebitskim strminama. Voljenog djeda, koji je 18. prosinca 1991., kad je malenom Luki bilo šest i pol godina, tako okrutno odjednom nestao iz njegova života.
Obitelj je morala napustiti svoj dom i otići u Zadar, gdje je Luka cijelo djetinjstvo proveo kao prognanik u hotelima, najprije Kolovare potom Iž. Drugim riječima, ta danas razrušena kuća bila mu je jedini obiteljski dom tijekom cijelog djetinjstva.
Nakon osam godina stiskanja u hotelskoj sobi s roditeljima i dvije sestre preselio se u Zagreb, gdje je živio najprije kraće vrijeme u sobici na Dinamovu stadionu, s cimerima suigračima, a potom mu je klub dao stan na korištenje, koji je opet dijelio sa suigračima koji su u Dinamo došli izvan Zagreba, a ne s roditeljima i sestrama. Zato i jest od prvog novca koji je zaradio u Dinamu roditeljima kupio kuću. I automobil, iako se Zadrom priča da se otac nije želio odreći svog starog vozila pa su se malo "natezali".
"Luka je u školu krenuo 1992./93. i sjećanja na te prve godine su mračna, ratna, ali tu je i ta dječja radost koja nas je nekako držala. Dolazili su na nastavu redovito, održavali smo ponekad sat, ponekad dva ili tri, nekad bi nas granate potjerale, nekad bi škola po nekoliko dana bila zatvorena, a nekad bi nas bilo po 80 u razredu, ali uglavnom smo ispunjavali program. Nakon što je učestalo granatiranje prestalo 1994., redovito bi se i igrali vani. Nismo često imali dvoranu na raspolaganju, ali igralište smo koristili", sjeća se učiteljica Maja.
Za Luku kaže da je bio uporan i marljiv i da ga pamti kao mirnog i povučenog dječaka. Ne pamti da se ikad smijao i šalio. I svi koji su više ili manje bili dio Modrićeva života slažu se: čega god bi se primio, čime god da se bavio, on bi uspio. S tako jakom glavom, upornošću, marljivošću i tako brižnom obitelji. I u slavu djedu Luki.
Dnevnik.ba