Opstanak Hrvata u Lepeničkoj dolini životima su platili i brojni Travničani. Činjenica je to koja je na ovim prostorima skoro potpuno zaboravljena.
Datumi njihova stradavanja na crtama obrane u Kiseljaku, Kreševu i Fojnici na kojima je bilo i 850 Travničana, pripadnika Travničke brigade HVO-a, na sramotu prije svih Udruga proizašlih iz Domovinskog rata, ali i ratnih zapovjednika, se ne obilježavaju. Pa čak ni najcrnji od svih, 12. listopada 1993. godine, kada su na lokalitetu Golubac iznad Lepenice poginula petorica Travničana.
Svi su bili pripadnici Postrojbe posebnih namjena „Apostoli“, a među stradalim je i Franjo Marjanović, iza kojeg je ostalo šestero djece, te Perica Kovač čiji je brat Mijo također poginuo u obrani Lepeničke doline, u bitci za Zavrtaljku, 29. siječnja 1994. godine.
Pored petorice poginulih, Franje Marjanovića, Perice Kovača, Franje Žilića, Ilije Bjelobrka i Stjepana Lace, 12. listopada '93. Godine na Golupcu je ranjeno još desetak Travničana, među ostalim i Željo Marjanović, brat poginulog Franje Marjanovića.
Ovog datuma, osim obitelji stradalih, u Kiseljaku ih se u proteklih 29 godina nitko nije sjetio obilježiti.
„Nikad nitko nije upalio svijeću za naše poginule niti se sjetio 12.10.1993. godine kada smo mi Travničani imali najviše poginulih u Lepeničkoj dolini, niti bilo kojeg datuma stradavanja koji je važan. To je ono što nas najviše boli jer ovaj kraj branili smo kao i svoj Travnik i u njegovu obranu ugradili svoje živote, dijelove tijela. Nijedan doživotni predsjednik Udruge, ratni zapovjednik, nikad se nitko sjetio nije nijednog ovakvog datuma, a ima još puno. U prvim su redovima samo kad se treba slikati“, kaže Željo Marjanović koji je više puta ranjavan na crtama obrane diljem BiH.
Djeca njegova pokojnog brata Franje nisu imala prednost u zapošljavanju te danas svih šestero živi i radi u Njemačkoj. Jedan je to od najočitijih primjera sustavne nebrige za heroje Domovinskog rata i njihove obitelji. Čak ni jedna ulica u Kiseljaku i Kreševu ne nosi ime Travnička, usprkos ogromnom doprinosu Travničana obrani Lepeničke doline. Za njihovu angažiranost na crtama obrane u Lepeničkoj dolini suborci će kazati samo da su ovaj kraj branili srcem i iskustvom već prekaljenih ratnika, kao što bi i svoj Travnik da su u ratu s daleko brojnijim neprijateljem imali šanse obraniti se.
Podsjećamo, nakon pada većeg dijela općine Travnik u agresiji Armije RBiH na ovu općinu u lipnju 1993. godine, oko 1700 pripadnika Travničke brigade HVO-a ide u nekoliko pravca. Najviše ih se preko Kajabaše i Bukovice probija do Nove Bile, jedna satnija završava u Novom Travniku, dio u Uskoplju, a njih oko 850 u Kiseljaku.
U Kiseljak stižu preko Manjače nakon što su se predali Vojsci Republike Srpske te Vareša. Odmah po dolasku raspoređeni su na crte obrane u Lepeničkoj dolini. 850 Travničana činilo je Travničku bojnu koja je bila u sastavu Brigade „Josip ban Jelačić“ Kiseljak, a imala je četiri satnije. „Jedna od satnija bila je raspoređena na području Brestovskog prema Busovači, druga prema Fojnici, treća u Lepenici, a četvrta na području Kreševa.
Pored četiri satnije Travnička bojna u svom je sastavu imala i civilnu policiju te Postrojbu posebnih namjena „Apostoli“ koja je brojala 60-ak pripadnika, a u čijem sastavu je pored Travničana bilo i desetak pripadnika HVO-a iz Kaknja“, pojasnio je Željo Marjanović koji je i sam bio pripadnik PPN „Apostoli“.
Travničani su bez sumnje dali ogroman doprinos obrani Lepeničke doline, ne samo brojnošću već i ratnim iskustvom i hrabrošću kojom su se isticali u bitkama za Lepeničku dolinu.
Je li konačno vrijeme da Lepenička dolina prepozna taj doprinos i krene s dostojnim obilježavanjem barem 12. listopada, najcrnjeg datuma stradavanja Travničana u Kiseljaku, na Golupcu iznad Lepenice?!
Dnevnik.ba