Piše: William Kilpatrick / turningpointproject.com (tekst preveden i objavljen na troplet.ba)
Napomena autora: Ovaj sastav je napisan nekoliko dana prije napada na sinagogu u Teksasu od strane islamskog džihadista. Situacija s taocima, koja je rezultirala smrću muslimanskog naoružanog napadača, sada je u vijestima, ali ako medijsko postupanje s takvim događajima ostane isto, ta priča će uskoro biti samo rupa u sjećanju. Za godinu dana od sada, po svoj prilici, drama o taocima u teksaškoj sinagogi bit će jednako slabo zapamćena kao i što je to danas s masakrom u Boulderu.
Ako ste redoviti čitatelj FrontPagea ili JihadWatcha, itekako ste svjesni opsega globalnih džihadskih aktivnosti: svakodnevni muslimanski masakri u Kongu, Nigeriji i drugim afričkim zemljama; žestok progon kršćana u cijelom muslimanskom svijetu i prikrivena džihad infiltracija u ključne kulturne i vladine institucije na Zapadu.
Također ste svjesni da je gotovo cijeli raison d’etre (smisao postojanja (franc.), prim.prev) islama osvajanje nemuslimanskog svijeta za Allaha. I uzmite zdravo za gotovo da je Amerika visoko na popisu meta raznih tajnih organizacija džihada.
Budući da ste dobro upoznati sa stvarnošću džihada, morate se podsjetiti da većina vaših sugrađana Amerikanaca nije. A još su manje svjesni da moćne snage u akademskoj zajednici, medijima i vladi ne žele znati činjenice o džihadu
Mehanizmi utišavanja su vrlo učinkoviti. Kako oni rade? Pa, pretpostavimo da netko postane znatiželjan u svezi vijesti o džihadskom terorizmu. Prijatelj preporučuje Jihad Watch kao dobar izvor. Tražitelj informacija gugla “Jihad Watch” i prvo što mu padne na oči je okvir na desnoj strani stranice koji ga obavještava da je ” Jihad Watch krajnje desničarski blog o protumuslimanskoj zavjeri koji vodi Robert B. Spencer.” “Hmm”, kaže on za sebe, “izbjeći ću to.”
U strahu da bi to mogla biti jedna od onih stranica koje zaraze vaše računalo smrtonosnim virusom, on umjesto toga traži riječ “džihad”. Stranica Britannica ga obavještava da džihad znači “zaslužna borba ili trud”. Ako se okrene BBC-ju, otkriva da je džihad “unutarnja borba vjernika da što bolje žive muslimansku vjeru”. Wikipedia se slaže: džihad znači “borba, posebno s hvalevrijednim ciljem… može se odnositi na gotovo svaki napor da se osobni i društveni život uskladi s Božjim vodstvom…” Neke stranice priznaju da “džihad” može značiti i “sveti rat”, ali oni požure dodati da je ova upotreba zastarjela. Stranica Britannica korisno obavještava čitatelje da se “to [džihad] na Zapadu često pogrešno prevodi kao “sveti rat”, dok se “primarno odnosi na ljudsku borbu za promicanje onoga što je ispravno i za sprječavanje onoga što nije ispravno”.
Dok se “probuđene” enciklopedije bave ponovnim definicijama u stilu 1984. , “probuđeni” mediji radije ispuštaju nezgodne činjenice u “rupu u sjećanju”. Stoga se o velikoj većini džihadskih napada izvan SAD-a nerado izvještava od strane glavnih američkih medija, ako se uopće izvijesti. Kao rezultat toga, vrlo malo Amerikanaca svjesno je svakodnevnog klanja kršćana koje se događa u desecima afričkih država ili tisuća prisilnih “preobraćenja” i prisilnih brakova kršćanskih djevojaka u Pakistanu.
Amerikanci su obično bolje informirani o događajima u Europi. Ali ako je “događaj” napad džihada, samo najspektakularniji napadi (poput odrubljivanja glava usred bijela dana) ili najsmrtonosniji (kao što je napad u kazalištu Bataclan) dospiju u američke novinske izvještaje. Ponekad se, kako bi se zaštitila priča o islamu, znači mir, ignoriraju čak i vrlo spektakularni napadi (na primjer, jeste li ikada čuli za muslimanskog vozača autobusa koji je prije nekoliko godina oteo autobus pun pedesetak talijanskih školaraca, a zatim ih pokušao zapaliti?)
U stara vremena urednici su se držali pravila: “Ako krvari, predvodi. (If it bleeds it leads.)” Danas postoji još jedno pravilo koje treba zapamtiti: “Ako morate spomenuti islam, budite sigurni da je sve ‘selam’.”
Nepoznavanje islamske prijetnje, naravno, nije ograničeno na čitatelje liberalnog tiska ili gledatelje liberalnih novih kanala. Konzervativne vijesti radije bi izvještavale o rastućoj stopi inflacije nego o rastućoj stopi kriminala u pariškim predgrađima pod kontrolom muslimana.
Kao rezultat toga, mnogi konzervativci također nisu svjesni veličine islamske prijetnje. Nedavno sam stekao naviku pitati prijatelje, rodbinu i poznanike jesu li upoznati s određenim džihadističkim napadima velikih razmjera. Pod “upoznati”, mislim, jesu li uopće imali saznanja o napadu.
Iako je većina bila politički i kulturno konzervativna, fakultetski obrazovana i općenito u tijeku s aktualnim događajima, većina se s poteškoćama prisjetila napada, a mnogi za njih nikada nisu čuli. Među napadima koje sam spomenuo bio je masakr u Nici u Francuskoj u kojem je džihadist u velikom kamionu prošao kroz gomilu šetača koji su slavili Dan Bastilje na zatvorenom bulevaru. Ubijeno je gotovo 90 ljudi, među kojima su i djeca. Više od 450 je ozlijeđeno.
Moj popis je također uključivao:
Masakr u kazalištu Bataclan u Parizu
Napad na Manchester Arenu tijekom nastupa Ariane Grande
Napad na hotel Taj Mahal Palace u Mumbaiju u Indiji
Koordinirani bombaški napadi na tri crkve i tri luksuzna hotela u Colombu, Šri Lanka
Napadi na zračnu luku i podzemnu željeznicu u Bruxellesu
Džihadisti su zauzeli osnovnu školu u Beslanu, Rusija, što je rezultiralo s više od 300 smrtnih slučajeva, od kojih su mnogi djeca
Koordinirani bombaški napadi na četiri prigradska vlaka u Madridu u Španjolskoj koji su rezultirali gotovo 200 smrtnih slučajeva i preko 2000 ozlijeđenih.
Iako nisam brojao, iznenadio sam se koliko se tih dobro obrazovanih i konzervativno nastrojenih ljudi teško prisjetio ovih napada ili nikada nije čuo za njih. Primijetio sam, međutim, da su oni srednje dobi i stariji bolje identificirali napade. To, naravno, ima smisla; ako biste nekoga mlađeg od dvadeset pet godina pitali o prvom napadu na Svjetski trgovački centar (1993.), vjerojatno biste se susreli s praznim pogledom ili pitanjem: “Mislite, prvi avion?”
Netko bi mogao tvrditi da popis ne uključuje terorističke napade u SAD-u, ali povremeno sam spomenuo neke. Većina mog “uzorka” prisjetila se napada na noćni klub Pulse u Orlandu na Floridi, ali malo tko se sjetio pokolja osam biciklista na biciklističkoj stazi na Manhattanu 2017. godine ili masakra kada je upucano 10 kupaca u supermarketu u Boulderu u Coloradu, prije manje od godinu dana.
Kad sam pitao jednog mladića o pokolju u Boulderu, prvo mu ništa nije palo na pamet. Međutim, kada sam ponudio još nekoliko detalja, incident mu se vratio. Ali to može biti zato što ima rođaka u području Bouldera koji je bio tamo u to vrijeme.
Od drugih koji nisu imali tu prednost, dobio sam prazan pogled. To je razumljivo. U roku od pet dana nakon napada mediji su u biti stavili priču u mirovanje. Za razliku od pucnjave Trayvona Martina od strane Georgea Zimmermana[1] – priče koja je godinama ostala u vijestima – masakr u Boulderu ubrzo je zaboravljen. O nestanku tog slučaja pisao sam ovdje.
Redovni čitatelji Jihad Watcha i Front Pagea ne bi imali problema s tim pitanjima, ali ne bi trebalo pretpostaviti da su drugi konzervativci jednako u tijeku s islamskom prijetnjom ili da osjećaju veliku hitnost u vezi s tim .
Sudeći po mom doduše malom uzorku, u našem kolektivnom pamćenju ima puno velikih rupa o destruktivnim djelima islamskih ideologa. Te rupe su rezultat namjernih dezinformacija i široko rasprostranjenog potiskivanja kritično važnih vijesti.
Što objašnjava epidemiju amnezije o islamskom teroru? Svi imamo razloge za zaboravljanje prošlih događaja. Novi događaji ih potiskuju iz naših misli. Imamo posao koji radimo, račune za platiti, odgajati djecu. Ne može se očekivati da se sjećamo svake vijesti iz posljednjeg desetljeća.
Ipak, neki događaji ostaju u našem sjećanju, a neki ne. Zašto nam u pameti ostaju imena Trayvona Martina i Georgea Zimmermana, a ne ime Ahmad Al-Issa (ubojica iz Bouldera)?
George Zimmerman ustrijelio je Trayvona Martina 26. veljače 2012. I sud je presudio da se radilo o samoobrani. Ahmad Al-Issa je 22. ožujka 2021. ubio 10 ljudi u činu ubojstva s predumišljajem. Ipak, nakon deset godina, imena Trayvona Martina i Georgea Zimmermana još uvijek zvone, a nakon 10 mjeseci, ime Ahmad Al-Issa ne. Smrt Trayvona Martina važna je medijima i oni žele da je zapamtite. Ali očito im smrt deset ljudi od ruke čovjeka koji se često žalio na islamofobiju nije ni približno toliko važna. To se ne uklapa u njihov narativ i stoga svoju pažnju usmjeravaju negdje drugdje.
Kao rezultat toga, javnost svoju pozornost usmjerava negdje drugdje. Ime Al-Issa je zaboravljeno, kao i imena njegovih žrtava. Kao i pitanje njegovog motiva (koji je u ovom trenutku još uvijek službeno nepoznat).
Prema staroj uzrečici “ono što ne znaš, neće te povrijediti”, ali ponekad te ono što ne znaš može iznenada pogoditi s razornim učinkom.
Ovaj se članak izvorno pojavio u izdanju FrontPagea od 18. siječnja 2022 .
[1]U noći 26. veljače 2012. u Sanfordu, Florida, George Zimmerman je ubio Trayvona Martina, 17-godišnjeg afroameričkog srednjoškolca. Zimmerman, 28-godišnji muškarac miješane rase, koji je bio koordinator nadzora u susjedstvu za svoju zatvorenu zajednicu u kojoj je Martin bio u posjetu rodbini u vrijeme pucnjave. Zimmerman je ubio Martina, koji je bio nenaoružan, tijekom fizičkog sukoba između njih dvojice. Zimmerman, ozlijeđen tijekom sukoba, na suđenju je tvrdio da se branio. Sud je konačno, 2015. godine, oslobodio Zimmermana krivnje. Slučaj je godinama punio sve medije u SAD-u. (prim.prev).
Dnevnik.ba