Washington Post: Iranski mudžahedini bili su paravojna garda Alije Izetbegovića, a Šemsudin Mehmedović njihov glavni zaštitnik i operativac

U nastavku donosimo cjelovit prijevod reportaže The Washington Posta iz srpnja 1996. godine (eng. MUJAHEDDIN REMAINING IN BOSNIA: ISLAMIC MILITANTS STRONGARM CIVILIANS, DEFY DAYTON PLAN) koja, pozivajući se na američke i bošnjačke dužnosnike, detaljno razotkriva mehanizme kojima su strani islamistički borci (mudžahedini) ostali u Bosni i Hercegovini nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma. Tekst autora Johna Pomfreta izravno prokazuje spregu tadašnjih bošnjačkih političkih i policijskih struktura s radikalnim islamistima iz Irana i drugih arapskih zemalja.

Članak posebno ističe ulogu Šemsudina Mehmedovića, donedavnog visokog dužnosnika SDA, a danas osnivača i predsjednika stranke „Naprijed”. Washington Post ga u tekstu identificira kao glavnog policijskog dužnosnika u regiji i „utjecajnog tvrdolinijaša”, navodeći da je upravo on „njegovao i štitio” mudžahedine kako bi stvorio pričuvnu silu za zastrašivanje političkih protivnika, Hrvata i Srba, ali i neistomišljenika unutar bošnjačkog korpusa.

Mehmedović, koji se u članku spominje kao zaštitnik radikala, i danas s pozicije Zastupnika u Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine BiH zagovara politiku koja cilja na rušenje balansa konstitutivnih naroda. Kroz zahtjeve za „proporcionalnom zastupljenošću” i ovladavanjem institucijama, on zapravo reciklira planove o bošnjačkoj prevlasti i unitarizaciji, izravno narušavajući temelje Daytonskog sporazuma na sličan način na koji je 1996. prkosio njegovim sigurnosnim odredbama.

Nadalje, tekst dovodi u izravnu vezu Stranku demokratske akcije (SDA) i tadašnjeg predsjednika Aliju Izetbegovića s financiranjem i organizacijom ovih skupina. Navodi se kako su mudžahedini djelovali kao „paravojna garda” SDA te da je Islamski centar Zenice, opisan kao frakcija lojalna Izetbegoviću, financirao jedinice poput 7. muslimanske brigade, čija je obuka, prema sigurnosnim izvorima na koje se list poziva, provođena pod patronatom Irana i po uzoru na Hezbollah.

Ovaj arhivski materijal donosi svjedočanstva o nasilju, prisilnim brakovima i bezakonju koje je, prema navodima uglednog američkog lista, imalo institucionalnu zaštitu tadašnjih vlasti.

Prijevod teksta koji je Washington Post objavio 8. srpnja 1996. donosimo u nastavku:

MUDŽAHEDINI OSTAJU U BOSNI

ISLAMISTIČKI MILITANTI PRISILJAVAJU CIVILE, PRKOSE DAYTONSKOM PLANU 8. srpnja 1996. Prije više od 29 godina

Piše John Pomfret

TETOVO, BOSNA -- Islamistički militanti iz Irana i drugih stranih zemalja služe se metodama poput prisilnih brakova, otmica te zauzimanja stanova i kuća kako bi ostali u Bosni, kršeći Daytonski mirovni sporazum, i mogli bi predstavljati prijetnju američkim snagama, kažu bosanski i američki dužnosnici.

Odlazak oko 2.000 stranih islamskih boraca iz Bosne bio je uvjet i Daytonskog mirovnog sporazuma i programa pod vodstvom SAD-a kojim bi se naoružala i obučila bosanska vojska. Prošli mjesec Clintonova administracija izjavila je da su militanti ili napustili Bosnu ili su uklonjeni iz vojske. No bosanski dužnosnici kažu da smatraju kako je nekoliko stotina islamskih boraca još uvijek ovdje, a američki dužnosnici vjeruju da i dalje predstavljaju prijetnju američkim snagama.

Direktor CIA-e John M. Deutch u petak je nenajavljeno posjetio Bosnu, a izvor iz bosanske vlade rekao je da je glavna tema Deutchovih razgovora s vladinim dužnosnicima u Sarajevu bila zaštita američkih vojnika. Izvor je rekao da je Deutchov posjet djelomično očito potaknut strahovima od mogućeg napada na Amerikance u Bosni nakon bombaškog napada kamionom u Saudijskoj Arabiji 25. lipnja, u kojem je poginulo 19 pripadnika američkog zrakoplovstva. Glasnogovornik CIA-e rekao je da je Deutch, među ostalim temama, razgovarao o obavještajnoj potpori NATO-ovim mirovnim snagama.

Uz potporu članova političke stranke na čijem je čelu bosanski predsjednik Alija Izetbegović, islamski borci ovdje, koji sebe nazivaju mudžahedinima, odnosno svetim ratnicima, učvršćuju se u širokom pojasu središnje Bosne, osobito u selima oko Travnika, Zenice, Zavidovića i Kaknja, rekli su bosanski dužnosnici.

Dužnosnici kažu da su većina preostalih boraca, koji su ovamo došli tijekom rata, Iranci, ali među njima ima i Pakistanaca, Libanonaca te drugih Arapa. Nisu poduzeti nikakvi koraci da ih se ukloni, rekli su.

Diljem središnje Bosne pod muslimanskom kontrolom, islamski borci djeluju kao svojevrsna paravojna zaštita za Izetbegovićevu nacionalističku muslimansku političku organizaciju, Stranku demokratske akcije. Izvori navode da su osobito bliski Šemsudinu Mehmedoviću, glavnom policijskom dužnosniku u regiji i utjecajnom tvrdolinijašu u Izetbegovićevoj stranci.

Mehmedović je, kažu lokalni dužnosnici, te ljude njegovao i štitio kao dio plana stvaranja pričuvne sile koja bi terorizirala potencijalne političke protivnike, uznemiravala Srbe i Hrvate te pritiskala muslimane koji možda ne bi podržavali Izetbegovića. To je činio, rekli su, uz potporu Izetbegovićeve stranke, koja se čini spremnom koristiti silu jednako kao i uvjeravanje kako bi se borila na općedržavnim izborima zakazanima za 14. rujna.

Dana 26. lipnja Sjedinjene Države objavile su da su islamski borci ili napustili Bosnu ili su uklonjeni iz vladine vojske i sigurnosnih službi, što je pomoglo otvoriti put programu vojne pomoći. Dok dužnosnici u središnjoj Bosni kažu da su se islamski militanti doista povukli iz formalnih vojnih struktura, dodaju da su se mnogi jednostavno prebacili u policiju.

Neki militanti planiraju ostati trajno i sada imaju bosansko državljanstvo, koje je nekima dodijeljeno, a do stotinu drugih dobilo ga je sklapanjem braka s lokalnim ženama. U nekoliko takvih slučajeva žene su bile prisiljene na brak dok su dužnosnici okretali glavu, prema dužnosnicima za ljudska prava i jednoj obitelji koja se suprotstavila. Mnogi militanti zauzeli su stanove, raselivši vlasnike koji kažu da su se žalili lokalnoj policiji, ali su njihove prijave ignorirane.

Previranja potiču promjenu Bosanski dužnosnici kažu da se među običnim Bosancima, muslimanima, Hrvatima i Srbima, odvija važan pomak, jer se čini da im je dosta bezakonja islamskih militanata.

Slučaj u ovom malom selu, smještenom blizu dimnjaka onoga što je nekoć bila najveća čeličana u Jugoslaviji, ilustrira o čemu je riječ.

Fahrudin Mašinović je čeličar. Njegova supruga Kasema radi u pošti. Odgojili su dvije kćeri, Eldinu i Alinu. Kad je u Bosni izbio rat, Mašinović je uzeo pušku i borio se četiri godine. Kad je rat završio, vratio se na posao u čeličani. U džamiji blizu njihove kuće molio je za bolja vremena.

No 21. lipnja netko je oteo Eldinu, 15, dok se vraćala iz škole. Otmica je bila dio plana da je se uda za islamskog borca kako bi on mogao dobiti bosansku putovnicu. Dva dana stranci su, radeći sa svojim bosanskim saveznicima, drogirali Eldinu i držali je zatočenom, rekli su obitelj i lokalni policijski dužnosnici. Kad je Eldinina sestra Alina 23. lipnja ugledala sestrine zelene tenisice dok su je otmičari pokušavali potajno izvesti iz susjedstva. Eldinu zamotanu od glave do pete u crni čador (ženski odjevni predmet koji pokriva cijelo tijelo osim lica, nap. a. RTV HB) otmičari su je pustili. No kasnije su se vratili u selo, pretukli Fahrudina Mašinovića i njegova brata te izrešetali njegovu kuću dok se osmero djece igralo unutra.

Lokalna policija pokušala je pomoći Mašinoviću, ali u obližnjoj Zenici bilo je očito da su navodni otmičari u dobrim odnosima s pokrajinskim načelnikom policije Mehmedovićem. Unatoč optužbama za otmicu i pokušaj ubojstva, pušteni su ubrzo nakon uhićenja i ostali su na slobodi.

Previranja ovdje u Tetovu (Tetovo, prigradsko naselje u Zenici, koje se nalazi u blizini nekadašnje Željezare Zenica, nap. a. RTV HB) pokrenula su promjenu u Fahrudinu Mašinoviću.

Za razliku od desetaka drugih žrtava mudžahedina, koji od 1992. uznemiravaju ljude diljem središnje Bosne, Mašinović je uzvratio; davao je televizijske intervjue i razgovarao s lokalnim novinarima. Uznemiren onim što naziva bezakonjem ljudi koji tvrde da su došli pomoći ovoj razorenoj zemlji, Mašinović je tražio pravdu za svoju kćer i svoju obitelj.

„Imam osjećaj da ovdje više nema zakona“, rekao je. „Borio sam se za slobodu posljednje četiri godine. Umjesto toga, dobili smo ovo.“

Ako je ponašanje islamskih militanata „islam, onda se ja borim protiv islama“, ponovila je njegova supruga, koja kaže da dolazi iz pobožne islamske obitelji. „Oni nisu ništa drugo nego banda, mafija.“

Dužnosnici u Zenici kažu da islamski borci potpadaju pod kontrolu udruženja poznatog kao Islamski centar Zenice. Sastavljen od istaknutih poslovnih ljudi, političara i drugih dužnosnika lojalnih Izetbegoviću, Islamski centar registriran je u Zenici kao humanitarna organizacija. Djeca obitelji koje su u ratu izgubile muškarce svako dobivaju protuvrijednost od oko 35 dolara mjesečno iz centra.

No prema dužnosnicima bosanske vlade, centar je imao i ključnu ulogu u financiranju jedinice bosanske vojske nazvane 7. muslimanska brigada. Obuku brigade provodio je Iran, a bila je oblikovana prema obuci organizacije Hezbollah u Libanonu, koju podupire Iran, rekli su bosanski sigurnosni izvori.

Islamski centar predstavlja frakciju u Izetbegovićevoj stranci koja podupire stvaranje muslimanske minidržave u srcu Bosne, ideje koja je suprotna Daytonskom mirovnom planu. Zbog toga, rekli su bosanski dužnosnici, centar sada štiti islamske militante jer vjeruje da bi ti ljudi mogli imati važnu ulogu u bilo kojoj muslimanskoj državi koja bi mogla nastati ako se Daytonski sporazum raspadne.

„Dosta nam ih je, ali su zaštićeni“, rekao je policijski službenik u Zenici. „Rečeno nam je da im dopustimo da nose oružje i rade što god žele.“

Tijekom nedavnog posjeta tom području, stranci koji su govorili srpskohrvatski s jakim naglaskom viđeni su u nekoliko policijskih postaja: nosili su oružje i sastajali se s policijom.

U jednom slučaju, policija u središnjoj postaji u Zenici proslijedila je osobne podatke o jednom zaposleniku The Washington Posta muslimanskim strancima, prema policijskom izvoru. Istoga dana, muškarac koji je govorio srpskohrvatski s naglaskom nazvao je obitelj zaposlenika Posta u Sarajevu i zaprijetio njegovim životom i životom ovog novinara.

Dvadeset milja uz cestu od Zenice nalazi se grad Zavidovići. Slučaj ondje pokazuje povezanost između Izetbegovićeve stranke, 7. muslimanske brigade i islamskih boraca.

Stojan Veselinović i njegov sin Čedo posjeduju dvije goleme kuće i kafić na malom brežuljku u starom dijelu grada. Srbi su, ali za razliku od većine bosanskih Srba nisu pobjegli u područje pod srpskom kontrolom kad je rat izbio, jer su sebe smatrali Bosancima. Vjerovali su Izetbegoviću kad je rekao da se bori za očuvanje multietničke Bosne. Čedo, 42, ostao je u bosanskoj vojsci tijekom cijelog rata.

Tijekom rata bosanska vojska prisilno je oduzela Stojanov kafić i koristila ga kao zapovjedno središte. Kad je rat završio, vojska je predala ključeve. Sljedećeg dana, međutim, Izetbegovićev lokalni stranački šef naredio je Veselinoviću da ključeve ponovno preda. Ubrzo je u kafiću otvoren ured Izetbegovićeve stranke, u kojem su radili borci iz 7. muslimanske brigade.

Potom su dvije obitelji islamskih militanata provalile na prvi i treći kat Čedine kuće, stisnuvši veterana na drugom katu, između dva iranska para. U noćima kada je previše popio, kaže da se mora prikradati u vlastiti dom iz straha da će ga njegovi muslimanski „gosti“, koji ne piju, prebiti zato što je pijan. Ironično, kuća njegova oca u susjedstvu također je dom gostima; dvjema muslimanskim izbjegličkim obiteljima koje su Srbi protjerali iz sjeverne Bosne.

No otac i sin ne protive se njihovoj prisutnosti.

„Oni su naši ljudi, isti kao ja, Bosanci“, rekao je Stojan, 67, šumar. Ponosno priznaje da ima sedmero muslimanske unučadi iz mješovitog braka drugog sina. „Moj je problem s ovim čudnim strancima. Zar ne mogu jednostavno otići kući?“

Poput obitelji Mašinović, i Veselinovići su uzvratili. Kažu da su se, nakon što su im lokalni dužnosnici i policija odbili pomoći, obratili istražiteljima za ljudska prava u bosanskoj vladi. No pismo koje su istražitelji prošlog mjeseca poslali Mehmedoviću, tražeći informacije o slučaju, njegov ured nije potvrdio.

Dnevnik.ba