Article_Top_970x250

Vučićevo poniženje kod Trumpa trebala bi biti pouka svim malim političarima

komentar fra luke markovića

Vučićevo poniženje kod Trumpa trebala bi biti pouka svim malim političarima

ruj 11, 2020
dnevnik.ba
dnevnik.ba

FOTO: screenshot via Twitter

Svi oni koji se hvale svojim silnim utjecajem u svjetskoj ili europskoj politici redovito su na nivou Vučića. Jer oni koji drže do sebe i imaju utjecaj, ne pričaju puno o tome.

Piše: Dr. fra Luka Marković, Katolički tjednik

Otada je postao predsjednikom SAD-a, Donald Trump pokušava biti ironičan. Međutim, to mu ne dozvoljava njegova nesposobnost kultiviranoga odnosa prema onomu nasuprot njemu. Njegovo ponašanje više sliči pokušajima jednoga cinika koji ide za tim da ponizi protivnika nego sokratovskoj ironiji koja ima za cilj potaknuti protivnika, ali i samoga sebe za boljim razumijevanjem svijeta i života.

Važnost sokratovske ironije uočit će kasnije i otac egzistencijalističke filozofije Sören Kierkegaard koji će u njoj prepoznati onaj način govora u kojem dolazi do izražaja važnost promišljenog subjektivnoga stava u odnosu na stvarnost.

Beznačajnost

Fotografija predsjednika Donalda Trumpa sa srpskim predsjednikom Aleksandrom Vučićem pokazala je još jednom da američki predsjednik nema osjećaj za ironiju, nego da po svaku cijenu, poput jednoga cinika, želi dominirati nad onim nasuprot njemu, bez obzira je li mu neprijatelj ili je samo onaj prema kojemu je indiferentan. Fotografiju na kojoj Trump sjedi samodopadno za svojim raskošnim radnim stolom, a Vučić skrušeno na stolici pred njim, okarakterizirali su neutralni svjetski mediji kao poniženje bez presedana. Vučić, koji je inače poznat kao vrlo bahat i samodopadan vlastodržac, ali i vrlo ciničan političar, pokušavao je umanjiti poniženje tvrdnjom kako bi za interese srpskoga naroda bio spreman i na veće degradacije. Zapravo, Vučiću se dogodilo ono što sustavno čini u Srbiji onima koje ne voli, ukazujući svojom retorikom i gestama na njihovu „beznačajnost“ u odnosu na njega.

Za pretpostaviti je da Trump ne voli ni Vučića, ili da mu je indiferentan, u suprotnom primio bi ga kao državnika bez obzira što je Srbija mala i siromašna balkanska zemljica. Ali on to nije učinio. Slikom koja je otišla u svijet, učinio je ono što rado radi. Ponizio je Vučića i Srbiju šaljući jasnu poruku da je ta država u svjetskim političkim okvirima beznačajna, te da treba Ameriku a ne Amerika nju.

Koji „srpski glasovi“?

Neugodna fotografija koje bi se svaki dostojanstven političar postidio, zatvorila je na trenutak usta onim srpskim naivnim kritičarima koji uporno ponavljaju kako Trump treba Srbe, pogotovo one u Americi, jer bi u suprotnome mogao izgubiti izbore. Neobrazovani i loše informirani srpski novinarčići, analitičari i političari nisu se čak ni potrudili zaviriti u statističke podatke migracijskih kretanja u Americi, koje su donijeli neki srpski mediji, inače bi vrlo brzo uočili da u Americi živi više Amerikanaca albanskoga porijekla nego srpskoga. Da je jedan bahati i ograničeni političar poput Ivice Dačića zavirio u te podatke, shvatio bi da su njegove prijetnje Trumu srpskim glasovima smiješne, jer se u SAD-u više od dva i pol puta Amerikanaca izjasnilo da imaju hrvatske korijene nego onih sa srpskim. Iz toga se može jasno zaključiti da se Trump nije imao nikakvoga razloga brinuti za glasove „srpskih birača“, pa je napravio ono što je napravio, ponižavajući Vučića.

Lice malog balkanskog političara

Bez obzira voli li čovjek Vučića ili ne, ali kao predsjednik jedne države nije zaslužio takvo poniženje. Vučić je iz onoga što mu se dogodilo u susretu s Trumpom mogao barem izvući pouku o vlastitoj političkoj veličini i snazi Srbije. Ali umjesto toga i sam se okomio na vlastiti autoritet pričom o darovanoj kemijskoj olovci i simboličnim ključevima „Bijele kuće“. Pokazao je pravo lice jednoga od onih malih balkanskih političara koji se pred svojim narodom prodaju kao veliki. Svi oni koji se hvale svojim silnim utjecajem u svjetskoj ili europskoj politici redovito su na nivou Vučića. Jer oni koji drže do sebe i imaju utjecaj, ne pričaju puno o tome. No, kad se laži velikom značenju u svjetskoj politici lijepo medijski upakira, onda običan svijet vrlo brzo povjeruje.

A narod?

Nažalost, posljedice takvih lažnih političkih veličina trpi narod koji očekuje čuda, a s vremenom doživi razočaranje. Takvih razočarenja će ove jesni biti i u drugim državama, a ne samo Srbiji. Jer u mnogim balkanskim državama ima malih koji, koristeći se politički nametnutim mišljenjem, mainstreamom, žele biti veliki. A narod? Narod je često poput onoga iz priče Vođa srpskoga književnika Radoja Domanovića. Narod često ide za vođom uvjeren da ovaj poznaje put. Tek kad se svi strovale u jamu, shvate da je vođa slijep. Domanović je uspio u toj priči biti satiričan na jedan vrlo poučan, sokratovski ironičan način. Što, Trump, Vučić i mnogi drugi ne uspijevaju.

Dnevnik.ba