"Ne radim nigdje, ni u šumariji, ni na benziskoj, nigdje ne radim. Živim od starog željeza, skupljam i eto. Kuća mi je uništena, sve mi je uništeno", kaže Josip Jakić iz Glamoča.
Poput mnogih nezaposlenih, a takvih je u Hercegbosanskoj županiji poprilično veliki broj, nešto manje od devet tisuća, Josipu odavno nije ni do kakve proslave prvosvibanjskih praznika.
"Ima li razloga slaviti Prvi svibanj? Vjerujem da ima. E sad, što je kod nas velika nezaposlenost u županiji, kod nas koliko je zaposlenih, toliko je i nezaposlenih...Je li to dovoljan razlog da se nešto slavi, ne znam", kaže Vasilija Broćeta, ministrica rada Hercegbosanske županije.
U Federaciji BiH trenutno je zaposleno oko 510 tisuća radnika. Livanjska, Bosanskopodrinjska i Posavska županija imaju ih najmanje. Livanjska oko 11 tisuća, Bosanskopodrinjskom oko sedam tisuća i Posavska oko šest tisuća. Osim malog broja zaposlenih, veliki je problem i nepoštivanje radničkih prava, pogotovo u privatnom sektoru.
"Neisplaćivanje plaća, neuplata poreza, doprinosa, nemogućnost odlaska u mirovinu, neisplata porodiljnih naknada... Žene su posebno u ovom segmentu ugrožene, žene radnice, kaže Zulka Baljak iz Centra za građansku suradnju.
Postavlja se, naravno, i pitanje djelovanja sindikalnih organizacija. No, kako će u ovako uređenoj pravnoj državi djelovati, pogotovo u Livanjskoj i Zapadnohercegovačkoj županiji, kada takve organizacije u privatnom sektoru uopće ne postoje.
"U takvoj situaciji i vlast i poslodavci mogu raditi što god im padne na pamet i kod ove pandemije se pokazalo da zaista mogu raditi s radnicima što god im padne na pamet. Mogu ih otpustiti kad god hoće", dodaje Baljak.
Sve se svodi na poznatu: šuti i radi. U suprotnom, kupi papire i idi u bijeli svijet, što mnogi, nažalost, i čine, piše bhrt.ba.
Dnevnik.ba