Piše: Josipa Prskalo, nedjelja.ba
Još od davnina franjevci su ustrojili svoje dištirkte jer su znali kako su posebnosti u pojedinim krajevima Bosne takve da ih jednostavno treba poštivati.
Jedan od takvih dištrikta jest i plehanski pod kojega potpada osam župa s područja Usore, Doboja, Dervente, Bosanskog Broda i Odžaka. Plehan je samo mjesto gdje su crkva i samostan Sv. Marka Evanđelista i nalazi se u sastavu, kolokvijalno nazvane, Bosanske Posavine – područja od Brčkog do Dervente u dužini od 120 kilometara Savinim tokom.
Od Turaka do ratnog vihora
Nas je ondje, izlazeći iz samostana, sa širokim osmjehom dočekao župnik i gvardijan, fra Anto Tomas, koji je i ranije, u ratnim godinama, obnašao istu službu.
On nas je tako rado i spremno upoznao sa samom poviješću ovoga podneblja, mjesta i samostanske i župne zajednice te je bio iznimno ugodan sugovornik.
Kada smo govorili o povijesti, napomenuvši da se za službeni pad Bosne pod Turke uzima godina 1463., naglasio je kako je ovaj kraj okupiran tek 1536. „Tada se sva ona djelatnost koju su franjevci ovdje imali u okviru svoje franjevačke zajednice, ali i kao katolički svećenici u znatnoj mjeri reducirala. Na ovome području od te godine, pa sve do druge polovice 19. st. nije se smjelo ništa graditi. I prije Turaka, ovdje je postojala jedna mala crkva i sjedište gdje su franjevci živjeli te su od Doboja pa sve do Save ovaj kraj pastorizirali živjeći u pojedinim mjestima gdje im je bilo zgodno. U drugoj polovici 19. st. dobivaju se dozvole i počinje se graditi samostan na Plehanu koji je službeno uspostavljen 1875. Proširen je 1882. te je u njemu tada smješteno Franjevačko filozofsko sveučilište. Novi samostan s galerijom umjetnina, arhivom, knjižnicom i muzejom etnografskih predmeta izgrađen je 1932. i u njega je uklopljen i dio staroga. Crkva je pak podignuta 1902. No, sve to što se od druge polovice 19. st. do 1992. gradilo – nestalo je u ratu“, ispričao je župnik.
Utočište preko Save
U proljeće 1992. sve je više jačala ratna opasnost u Bosanskoj Posavini te su tako u svibnju franjevci izmjestili umjetnine i kulturno blago u Slavonski Brod, ali u neprikladan prostor. Već u drugoj polovici lipnja, uslijed rasplamsavanja rata, započeo je progon Hrvata s Plehana gdje ih je tada bilo više od 8 000, kao i iz cijele Bosanske Posavine. Sve je pratilo razaranje domova i sakralnih objekata što je uključivalo i plehanski samostan i crkvu, a s kojima je stradao i veliki broj umjetnina koje je bilo teško transportirati. Do jeseni 1992. Bosanska Posavina bila je ispražnjena i, bez pretjerivanja može se reći, sravnjena sa zemljom.
Plehanski župnik i gvardijan
Još u izbjeglištvu, 1993. odmah po dolasku fratara i puka preko Save u Slavonski Brod, počelo se promišljati što dalje i kako s Plehanom. „Što učiniti, kako graditi, kako jednostavno se staviti u Božju prisutnost pa uzeti jedan dio te budućnosti živeći u sadašnjosti... Za gvardijana plehanskog samostana u Slavonskom Brodu imenovan sam 1994. Ondje smo se ponovno mi franjevci, koji pripadaju plehanskom samostanu, okupili – tada nas je u izbjeglištvu bilo 27, a danas 17 – i na jednom od naših redovitih kapitula počelo se razmišljati i o Plehanu. Kao gvardijan tada sam odobrio rad na četiri projekta očekujući povratak u Bosansku Posavinu“, prisjetio se fra Anto napominjući kako je riječ o projektima: Plehan ponovno rađanje/Plehan vjersko-kulturni centar; Kruh Sv. Ante; Dom za ratne invalide Bosanske Posavine te Centar za rehabilitaciju i odgoj djece „Zlatni cekin“. Od svih njih, s onu stranu rijeke Save za sada djeluje samo Zlatni cekin, dok je ugašen Dom za invalide, a s ostala dva projekta prešli su na Plehan.
S vjerom u ponovno rađanje
Na projektu Plehan ponovno rađanje koji je bio zamišljen kao vjersko i kulturno središte sa samostanom, crkvom, muzejsko-galerijskim prostorom, lapidarijem i knjižnicom, bio je angažiran sarajevski arhitekt Zlatko Ugljen. „U cijelom projektu do sada je izgrađena crkva čije je unutarnje uređenje pri kraju, kapela Sv. Ivana i župne prostorije. Također, napravljen je i muzejsko-galerijski prostor s knjižnicom, ali nije dovršen. Budući da su izvedeni samo konstrukcijski betonski radovi do krova, još nismo u mogućnosti prenijeti umjetnička djela iz Slavonskog Broda, što ćemo moći tek kada dovršimo prostor. To je vrlo važno, ne samo zbog eksponiranja, nego i da spriječimo daljnje propadanje. Usto, predstoji gradnja samostanske zgrade jer je sadašnji samostan zapravo adaptirana gospodarska zgrada koja je pretijesna i neprikladna za stanovanje“, otkrio je fra Anto te ujedno pozvao sve one koji su u mogućnosti poduprijeti završetak ovih radova da to učine.
„Kao gvardijan u izbjeglištvu bio sam u prilici sudjelovati i u nekim pripremama Dejtonskoga sporazuma – u ovoj priči da se vratimo na ovo područje. Ovdje se tek negdje 2000., a znamo da je Dayton bio 1995., počelo ozbiljno vraćati – ljudi su dolazili, čistili svoje kuće, neki su ostajali, ali prvi koji su se vratili i ostali bili su upravo franjevci“, spomenuo je župnik Tomas koji na Plehanu djeluje zajedno s još četiri subrata: fra Franjom Daliborom Stjepanovićem, ekonomom, župnim i samostanskim vikarom, te voditeljem projekta Terapijska zajednica Izvor; fra Filipom Zubakom, umirovljenim profesorom matematike i fizike; fra Kazimirom Rehlickim, koji ove godine slavi 60 godina misništva i s fra Ivanom Ćurićem, umirovljenim svećenikom.
Također, kako ističe gvardijan „svaki samostan treba doručak, ručak i večeru, i ovdje je moja briga kao gvardijana to organizirati“. „Naš ekonom fra Franjo Dalibor se brine za funkcioniranje, ali duša našega samostana koja priprema sve objede je gđa Olgica Cerović koja je rodom iz Sarajeva“, spomenuo je fra Anto.
Prelazeći iz samostanskih prostorija u crkvu, u dvorištu smo zatekli dvije župljanke Ive, kako okopavaju cvijeće. One kažu da rado pomažu gvardijanu, a njima je u tome pomagao i Damir koji je zadužen i za održavanje cijeloga kompleksa.
Potom smo zakoračili u nesvakidašnju crkvu kružnog tlocrta ispunjenu velikom količinom svjetlosti kojom dominira veliki oltarni križ urađen mozaik tehnikom i prikazan kroz elipsasti prozor. Župa Sv. Marka Evanđelista trenutno ima 73 vjernika u 42 kućanstva. Prošle godine u župi je kršteno jedno dijete, a ove godine imaju i jednog krizmanika.
Terapijska zajednica Izvor
O oazi unutar plehanske oaze – Terapijskoj zajednici Izvor,razgovarali smo s voditeljem ovoga projekta Humanitarno-karitativne organizacije Kruha Sv. Ante, fra Franjom Daliborom Stjepanovićem.
„Projekt za oporavak i rehabilitaciju liječenih ovisnika Terapijska zajednica Izvor, na Plehanu se izvodi od 2010. Sukladno samoj naravi Kruha Sv. Ante, slijedeći ideju Sv. Franje, ova organizacija nastoji pomoći pojedincu u potrebi s ciljem da na taj način liječi društvo u kojem živimo. Zapravo u svemu prepoznajemo Božju ljubav i dobrotu i u nastojanju da uzvratimo na Božju ljubav želimo pomoći svakom čovjeku u potrebi. Ovisnici su sami po sebi često u društvu, zbog nedovoljne informiranosti i krive slike, proglašavani kao propali slučajevi i ‘kugom društva‘. Nažalost, malo ljudi vjeruje u mogućnost oporavka i povratka u jedno normalno društveno okruženje s jednom normalnom djelotvornošću“, objasnio je na početku naš sugovornik.
Prema njegovim riječima Izvor je pokazatelj kako je oporavak nakon „ranjavanja“ ovisničkim životom za jedno funkcionalno normalno življenje zapravo moguć. Voditelj Stjepanović spomenuo je kako se kroz program štićenicima želi skrenuti pozornost na kompletno njihovo biće sa svim segmentima – duhovnim, tjelesnim i psihičkim te se tako redovito provodi pojedinačna i grupna psihoterapija, koju vodi voditeljica terapijskog programa Dragana Mandić Subotić koja je ondje od samog početka.
Fra Franjo Dalibor je dodao da su u TZ dobrodošli svi bez obzira na njihovu vjersku, nacionalnu ili drugu opredijeljenost, a kapacitet je do 23 osobe, dok je trenutno sedam štićenika. Broj se uglavnom kreće od sedam do 14, a prije tri godine program je otvoren i za žene.
Plehane, do viđenja!
Na kraju nas je župni vikar, pokazujući plehanski krajolik, ispratio do filijale Modran udaljene šest-sedam kilometara, gdje se nalazi novoizgrađena crkva Sv. Nikole Tavelića koju su mještani sami svojim sredstvima gradili i neskromno ćemo reći – doveli do savršenstva. Nju nam je rado otključao i pokazao umirovljeni župljanin Ilija Čalić koji nas je zajedno s fra Franjom Daliborom i pozdravio na odlasku.
Prebirući dojmove dana kojega smo proveli na plehanskom tlu s plehanskim ujacima, sunce koje se probijalo kroz oblake, ispraćalo nas je nesvakidašnje lijepim prizorima. Oni su samo upotpunili cjelokupan dojam koji, vjerujemo, većina ljudi koji ovdje kroče steknu: mjesto je to prema kojemu je Bog bio iznimno darežljiv, kojega nije napustio u ratnom vihoru te koje se uz svoj puk i fratre ponovno rađa.
Dnevnik.ba