Article_Top_970x250

VELIKA ISPOVIJEST IRENE VRKLJAN ZA DNEVNIK.BA: Moj se život sastoji u tome da Benna održim živim

HRVATSKA VIRGINIA WOOLF

VELIKA ISPOVIJEST IRENE VRKLJAN ZA DNEVNIK.BA: Moj se život sastoji u tome da Benna održim živim

stu 15, 2019

Piše: Gloria Lujanović

dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba

Sanjin Strukic/PIXSELL

Irena Vrkljan, jedna je od najvažnijih živućih hrvatskih književnica. Godinama je prati epitet hrvatske Virginie Woolf. Vrkljan u razgovoru za Dnevnik.ba govori o starosti, samoći, umjetnosti, te velikoj ljubavi s Bennom Meyer - Wehlackom, njemačkim piscem i dramaturgom.

Irena Vrkljan, nezaobilazno je ime hrvatske književnosti i kulture. Do sada je objavila više od dvadeset knjiga: pjesničke zbirke, romani, eseji, autobiografska proza, veliki broj scenarija za televizijske i radijske drame. Njezina literatura prevođena je na više svjetskih jezika. 

Rođena je 21. kolovoza 1931. u Beogradu gdje je pohađala srpsko-njemačku školu. U Beogradu je živjela do bombardiranja grada, 1941. godine, a nakon toga u Zagrebu,  gdje je studirala na Filozofskom fakultetu. Studirala je i na Akademiji za film i televiziju u Berlinu.  Prva zbirka poezije Krik je samo tišina objavljena joj je 1954. u izdanju beogradskog Nolita,  iza čega su uslijedile Paralele, Stvari već daleke, Doba prijateljstva, Soba, taj strašni vrt

Svila škare najvažnije su prozno djelo Irene Vrkljan koje je objavljeno 1984. u nakladi Grafičkog zavoda. 

Vrkljan se smatra osnivačicom tzv. ženskog pisma i(li) autobiografske proze, od čega se joj, kako mi je sama rekla, “diže kosa na glavi”. Na početku književne karijere pripadala je generaciji krugovaša. Dobitnica je nagrada Tin Ujević, Ivan Goran Kovačić, Ksaver Šandor Gjalski, nagrade HAZU-a za najbolji roman te priznanja Vladimir Nazor za životno djelo. Za dopisnu članicu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti izabrana je 2008. godine.  

U razgovoru za Dnevnik.ba, Irena Vrkljan, govori o književnosti, velikoj ljubavi i braku s pokojnim suprugom, Bennom Meyer - Wehlackom, njemačkim piscem, starosti, samoći… 

Početak našeg razgovora u njenom suterenskom stanu u Zagrebu određen je cigaretama. Vrkljan pali cigaretu i konstatira kako su “pušači diskriminirani na svakom koraku” i da “nepušači imaju sve manje razumijevanja za nas”. 

“Počela sam pušiti s 18 godina, i to jer je moj tata pušio, na početku sam krala cigarete iz njegove kutije. Pušila sam intenzivno, ali sada sam smanjila jer mi je liječnik savjetovao da bi to bio šok za moj organizam, znate, kada se tako dugo puši i odjednom prestane, to može, navodno, dovesti do smrti. Što mogu kada sam doživjela ove godine, to mi nije baš drago, ali što se može”, govori Vrkljan. 

Objašnjava i svoje pušačke navike. Dnevno ispuši najviše osam, tzv. slims cigareta. 

“Kad god mi je nedostajala riječ, odmah zapalim cigaretu” 

“To je, ipak, neka vrsta droge. Znam da sam počela pušiti zbog pisanja. Kada god mi je nedostajala riječ dok pišem, odmah zapalim cigaretu, i tako jedna po jedna. Ovih osam danas, nadam se da nije previše." 

A nakon uvodnog dijela o cigaretama, Vrkljan, govori o Bosni i Hercegovini, odnosno, vezama koje ima s našom zemljom. 

“Živim preko knjiga. I vi ste me iz Bosne našli preko knjiga”, kaže Vrkljan. 

Osim “veze preko knjiga”, manje je poznato kako Irena Vrkljan ima i obiteljske veze s našom zemljom. 

“Moja majka i teta rođene su u Travniku. Prezivale su se Rukavina. U školu su išle u Mostar, a onda 1913. preselile u Beč. Moja je majka napustila Beč 1927., baka je bila jako stroga, djevojke su morale ići spavati u 21 sati, moja mama nije izdržala taj tempo”, govori.  

Prema njenim riječima, majka je 1933. godine krenula u potragu za vlastitim ocem kojeg se nije smjelo spominjati. 

“Baka se razvela od njega, ali nikad do kraja službeno. Nije ga se smjelo spominjati. Razveli su se jer je on bio oficir, skinuo je uniformu i dobio ponudu da radi u duhanskoj industriji u Čapljini. Tamo smo ga jednom posjetili, tada sam prvi put jahala na magarcu i kao dijete se kupala u bazenu, toga dana sigurno više nema”, govori. 

Vrkljan  u Bosni i Hercegovini nije boravila nakon zadnjeg rata, nego tek jednom, ranije, još za vrijeme Jugoslavije. 

 

(Sanjin Strukic/PIXSELL)

“Bosansko putovanje” i pohod u Hercegovinu

“Snimali smo Bosansko putovanje,  radio- dramu, tada smo išli u Čapljinu i Stolac zbog nekropole stećaka na Radimlji, to je mog supruga Benna oduševljavalo. Moja majka je pričala da u Mostaru moramo vidjeti kino i da tu postoji nekakva sirena, međutim, mi to jesmo tražili, ali nikada nismo našli, tog kina možda nije ni bilo – to su neke njene anegdote”, govori uz smijeh. 

Vrkljan se u Društvu hrvatskih književnika družila s Antunom Šoljanom, Josipom Pupačićem, Ivanom Slamnigom, Slobodanom Novakom i drugima čiji je moto, kao u slavnom eseju Vlatka Pavletića, urednika mjesečnika Krugovi, bio Neka bude živost

Krugovaši i filmski dio karijere  

Pisala je pjesme i prevodila,  potom se na nagovor Ivana Šibla, tadašnjeg generalnog direktora RTV-a Zagreb, tamo i zaposlila.  Televizijske i radio - drame, scenariji za dokumentarne emisije, te kultna emisija “Portreti i susreti”, obilježili su prvu, “zagrebačku” fazu njene karijere.  

Tada se, kako sama kaže, radije družila sa slikarima nego s piscima.  

Jedan od njenih bliskih prijatelja bio je i Miljenko Stančić, slikarski velikan, kao i slovenski slikar Gabrijel Stupica.  Zidove stana krase njeni portreti koje su joj ih izradili upravo Stančić i Stupica šezdesetih godina prošlog stoljeća.  Njena strast prema slikarstvu, ali i istančan ukus ogleda se i u činjenici da stan krase radovi Ivana Picelja, Dušana Džamonje, Vlade Krstila, Đure Serdara i Ede Murtića. 

“Bilo je to drugo vrijeme. Da je Stančić živ, svaku bih večer bila u njegovom stanu, družila se, razgovarala i slušala šansone. Ali moje generacije nema. Više nikoga nema. Danas mi dolazi njegov sin, on kaže da sam jedino još ja ostala da mu pričam o njegovom ocu Miljenku”, govori Vrkljan. 

60 filmova i emisija “Portreti i susreti”  

Tijekom filmske i televizijske karijere, Vrkljan je, kaže napravila 60 filmova.

“To je neko vrijeme išlo i u Jugoslavenski program. A sada će se to ponovno emitirati na HRT-u. Od januara valjda ponovno, to je naša baština. Šteta bi bilo da to propadne. Prije smo rekonstruirali te portrete, dvije godine smo radili na tome.” 

Ante Viculin je od 1960. godine bio redatelj emisije “Portreti i susreti”, podsjeća Vrkljan. 

“Ante je bio u partizanima. On je mene štitio iako nikad nisam bila u partiji. I tifus je prebolovao. Mislim da zbog njega nisu vršili pritisak. Moj scenarij nitko uopće nije čitao. On je bio divan čovjek – imala sam sreću – volio je poeziju, slikarstvo, umjetnost. Pa, koga bi zanimalo? Političare uvijek zanimaju samo informativni program, vijesti i Dnevnik."

A u kontekstu pritisaka jugoslavenske države na umjetnike, spomenule smo i Tina Ujevića, velikana naše poezije, koji je za vrijeme te države dobio i petogodišnju zabranu objavljivanja. 

“Kad se vlast poigrava može nekom zagorčati život, a druge pustiti na miru. Mene su pustili na miru zbog Ante Viculina. Ipak je on s 14 otišao u partizane. Radili smo film o bolnici, odnosno, školi u kojoj su radili liječnici na Šator planini i liječili ranjenike u onom ratu. Našli smo popis umrlih od tifusa, instrumente kojima su se  liječnici  služili, a poslije objave popisa, javili su nam se roditelji mrtvih – ipak su, tako, konačno saznali gdje su tijela njihovih članova obitelji.” 

Njena je majka, govori, prvim partizanskim vojnicima koji su ulazili u Zagreb kuhala čaj. 

“Sjećam se kada su došli partizani. Bili su jadni i neuhranjeni. Ali meni nisu ništa za vrijeme rata o tome govorili. Pred djetetom se o tome ne priča. Sve sam poslije saznala sama kada sam napustila tu građansku obitelj i sjedila u Stančićevoj kuhinji.” 

Brak s pjesnikom Zvonimirom Golobom 

Vrkljan je nekoliko godina bila braku s pjesnikom Zvonimirom Golobom od kojeg se razvela 1966. godine. 

“Taj brak nije bio dobar. On je imao mnogo kompleksa. Ja sam bila građansko dijete, a on – takav kakav jest. On je Slovenac, zapravo, ali to nije htio biti, htio je biti Hrvat. Preveli smo zajedno tridesetak romana za mizerne honorare. U braku smo bili osam godina. Otac mi je umro 1960., a mi smo tog dana bili u Rovinju na nekoj umjetničkoj koloniji. I naravno, trebala sam ići u Zagreb, a on me pustio samu da idem. Užasno me to smetalo. Rekao je da mrzi sprovode”, govori. 

Osim toga, kaže Vrkljan, još je jedan razlog za rastavu bio.

“Jedanput sam pala, tamo, preko puta pošte, ispale su mi stvari. On se sramio što sam pala i otišao. Neki tuđi ljudi su me dignuli i pomogli da ustanem i skupim sve to. Zbog te dvije situacije je sve puklo.” 

 

(Sanjin Strukic/PIXSELL)

Berlin, Kafka i ljubav na prvi pogled  

Nije vjerovala da će joj se ljubav dogoditi nakon tog neuspjeha s Golobom, a onda je 1966. godine, s jednim kuferom u ruci i Dnevnicima Franza Kafke, otputovala u Berlin i upisala Akademiju za film i televiziju. 

“Nisam mislila da će me ljubav dohvatiti. Ali to s Bennom, to je bila ljubav na prvi pogled. Samo tjedan dana nakon što smo se upoznali, počeli smo živjeti zajedno u jednom iznajmljenom potkrovlju. Imala sam mali kofer i Kafkin Dnevnik.”

Vrkljan je,  tako, nešto manje od 50 godina bila u braku s Bennom Meyer - Wehlackom, njemačkim piscem i dramaturgom.

Godinama su živjeli na relaciji Berlin - Zagreb i kako Vrkljan kaže, u zraku, negdje između. Kada su bili u Zagrebu, htjeli su u Berlin i obrnuto. 

Kada ga je upoznala, Meyer - Wehlack je predavao na berlinskoj Akademiji za film i televiziju. Vrkljan je ranije čitala njegove radove, kao i on njene. 

Njihov prvi susret Meyer - Wehlack je u svom berlinsko- zagrebačkom Dnevniku pod nazivom Hodanja, čežnje (prijevod Sandra Brkljačić, Disput), opisao: “To držanje. Taj pogled. Pokret ruke. Visina, krhkost. Već same te oči. Tek kad je progovorila, rekla svoje ime …. tamnim punim glasom, a i nekako drugačije obojenim tonom, kad je ljubazno rekla i nastavila govoriti, pitanje je bilo riješeno.”

I bilo je riješeno. Tako je, ustvari, počela njihova romansa. Kada ga je upoznala, Meyer - Wehlack je bio u umjetničkoj krizi. Nije mogao pisati, imao je strah od bijelog papira. 

“Diktirao mi je, a ja sam zapisivala. Tek kada je on samostalno propisao, ja sam nastavila pisati svoje i napisala Svilu škare.”

Vrkljan ističe kako su joj bile važne njegove ruke i da se nikada nisu posvađali. 

“Bili smo simbioza. To je rekao jedan naš prijatelj. I u ljubavi i umjetnosti. Radili smo zajedno, pisali, prevodili. Ne znam da bih mogla živjeti s nekim tko ne voli poeziju, književnost, umjetnost. Ne znam, teško.”

U Berlinu je, tako, ostala gotovo zauvijek. 

 

 (Hodanja, čežnje) 

“Da nije bilo Benna, ne bih ostala u Berlinu” 

“Da nije bilo Benna, ne bih ostala. Bilo je lakše da ja ostanem tamo jer govorim njemački nego da se vratimo za stalno u Zagreb. On je hrvatski pokušavao naučiti, ali nije mu baš išlo. Uvijek sam prevodila kada bismo se družili s mojim prijateljima u Zagrebu.”

Roditelja, govori Vrkljan, Benno Meyer - Wehlack nije imao. 

“Evakuirani su. On je sa 17 godina ostao sam i radio je u tom kazalištu Tribune.Kada je došao te 1945. u Berlin vidio je razrušeni grad. Nije imao ništa. On se pridružio toj kazališnoj skupini. Radio s njima cijelog dana i onda mu je ravnatelj rekao da bude član kazališta. Tako je postao momak za sve”, govori Vrkljan. 

A o strahotama djetinjstva i odrastanja u razrušenom Berlinu, Meyer- Wehlack napisao je roman Šlatenšames ili Berlin na moru koji je u Hrvatskoj objavljen posthumno, 2015. godine (Disput, prijevod Sandra Brkljačić).  Pripovijest je to iz poslijeratnog Berlina, vremena gladi i bijede od ’45. do 47’. godine. 

“U proljeće 1945. sedamnaestogodišnji Rolf Hellhoff pješice se iz logora za radno obveznu mladež na Baltiku vraća u Berlin, u novi život i postaje šlatenšames (izraz na jidišu za katicu za sve)  pri obnovi čuvenog kazališta Tribüne. Budući da ondje nije zatekao svoje roditelje (bili su evakuirani iz grada), a njihova je kuća već 1943. bila razorena bombom, kazalište – uz film središte njegovih dječačkih interesa u onom prošlom vremenu – postaje njegov svijet, a svijet mu se pretvara u kazalište. Zahvaljujući njemu, glavni junak uspijeva ignorirati glad, iscrpljenost, nevolje s nalaženjem krova nad glavom, muke snalaženja na crnom tržištu i resantimane u svojem okružju”, navodi nakladnik. 

“Bio je to prvi roman o ratnim strahotama, mislim na njemačko izdanje, Grass i svi njemački autori o ratu su kasnije počeli pisati. On zbilja vrlo rano. Imao je težak život”, govori Vrkljan. 

Prisjeća se i kako joj je pričao da su se u Berlinu tada dijelile karte za namirnice, hranu. 

“On je dobio jednu kartu. To je trebala biti plaća za rad u kazalištu. Kupio je kruh, pješice išao dva sata do mjesta gdje se moglo kupiti i pojeo ga cijelog u roku časa. A koštao je kao pola njegove plaće, već tog 15. dana u mjesecu je sve potrošio. Govorio mi je da je bila velika glad, mislio je da Berlinom više nikada neće voziti tramvaj jer je bilo toliko ruševina.”

Živio je u kazalištu, odnosno, garderobi.  “Tu je spavao. Grijali su se na svijeće. A nije mogao ni spavati kako treba jer su se plašili da se sve to skupa ne zapali. Ostao je bez roditelja, oni su od liječnika uzeli pripravak od kojeg su zajedno umrli.” 

Benno Meyer-Wehlack objavio je 12 knjiga pjesama, proze i eseja, 11 televizijskih i filmskih scenarija. Vodio je dnevnik od 1954. pa sve do 1995., a objavio je na hrvatskome knjigu Zagrebačke bilježnice 1967 – 1987. u kojoj je u formi esejističkih bilježaka opisao svoje boravke u Hrvatskoj. Uz kratke priče, napisao je 25 radiodrama; mnoge u suautorstvu s Irenom Vrkljan. 

Benno je, govori Vrkljan, bio čovjek koji je volio hodati, šetati, gledati. 

“Bio je nevjerojatno dobar promatrač. Miran i tih. Samo je promatrao. Mislim kako je sve krhko, moto je njegovog Dnevnika. Takav je bio. On je primjećivao neke stvari dok smo bili u Zagrebu koje nitko od nas ne bi sigurno. Imao je osjećaj za to. Puno je kilometara pješice napravio. Samo je šetao, šetao.”

Benna je, kaže Vrkljan, fascinirala i njena teta Helena koju su posjećivali u Beču, a o kojoj je ranije napisao i roman. Uskoro će Helena odlazi biti objavljen i u Hrvatskoj, ponovno Disput i Sandra Brkljačić.  

“Bennu je tu moju tetu Helenu koja je rođena u Travniku upoznao kada smo joj došli u Beč. Bila je tada već jako stara. Napravio joj je spomenik tom knjigom, zapravo – jednoj staroj ženi koja ničim nije bila posebna, ali njemu je bila. Zvali smo je ‘teta Nina’ iako se zvala Helena. U stanu u kojeg se doselila 1913. ništa nije dirnuto godinama, sve do devedesetih. Stan je za Benna bio muzej”, govori Vrkljan. 

U njemu su, kaže, bile stare zavjese, bosanski stol i stolice, žarulje kakve se više ne mogu ni kupiti. 

“Na tim stolicama iz Bosne smo jedva sjedili, ništa nije taknula, taj stan, muzej, ona u njemu i Beč kojeg je jako volio. U jednom prigradskom, ne tako otmjenom dijelu Beča, on je napisao knjigu o tome. Pričala nam je Bosni, iako nije bila pričljiva osoba”, govori. 

Benno i Irena pomagali izbjeglicima iz Bosne, slali pisma protiv bombardiranja Dubrovnika 

Ipak, za vrijeme rata u BiH i Hrvatskoj, bračni i umjetnički par Meyer - Wehlack, pomogao je u mjeri kojoj je to bilo moguće. 

“U Berlinu je jedna naša prijateljica osnovala društvo za pomoć izbjeglicama iz Bosne. Došle su te žene iz Srebrenice s djecom koje su bježali. Bio je i psiholog za traumatizirane osobe, a upoznala sam divne ljude. Darivali smo im satove, sjećam se, pomagali smo koliko smo mogli.”

Za Klaićevu bolnicu u Zagrebu su, podsjeća Vrkljan, preko veze slali lijekove.

“I nekakve ‘šarafe’ za ranjenike. Pokušavali smo i za Dubrovnik. Benno je bio član Njemačke akademije za umjetnost. Skupljali smo potpise umjetnika i intelektualaca protiv bombardiranja Dubrovnika”, govori. 

U Berlinu su, govori, radili i za naše gastarbajtere. 

”I jednu dramu smo napisali Sunce tuđeg neba. Uvijek smo im prevodili, posebice kada su išli liječnicima jer je malo tko od njih znao njemački.”

Ipak, Benno se, kaže Vrkljan, i u Berlinu osjećao kao stranac.

“Radio je živio u Zagrebu. Volio je grad, ljude. U Berlinu se osjećao kao stranac, to se vidi iz Dnevnika. On je bio osjetljiv, blag čovjek. Posjećivao je Tina Ujevića u Vinogradskoj bolnici. Tin mu je dao neke pjesme, on je to prevodio.” 

Iako dementan, Benno je pamtio ime Irena 

Benno je, kaže Vrkljan, postao dementan, a pamtio je samo jedno ime:”Irena”.  Zbog bolesti su njihovi dolasci ili odlasci u Zagreb bili sve rjeđi.  

Meyer - Wehlack je umro u veljači 2014. kada se Vrkljan, sama, vratila u Zagreb. Po povratku je napisala i zbirku pjesama Pjesme nepjesme. Umjesto nekadašnjih šetnji berlinskim ulicama u sjeni, a koje je suprug pronalazio zbog njene alergije na sunce, Vrkljan je napisala pjesme o samoći tjeskobi, praznini. 

Htio je, kaže Vrkljan, da umremo zajedno kao njegovi roditelji. 

“Uzela bih taj pripravak, samo da nam je netko ponudio. Ali nije nitko. Bili smo uvijek između Zagreba i Berlina, a nigdje se nismo osjećali doma. To baš i nije jednostavno.” 

Na pitanje kako danas živite bez Benna, Vrkljan žustro odgovara: ”Nikako!” 

“Kažu da vrijeme liječi. Meni ne liječi ništa. Bože, zar je već prošlo pet godina?”, govori. 

Vrkljan se danas trudi knjigama održati Meyer  - Wehlacka živim. 

U Disputovoj nakladi ove je godine objavljen i njegov Berlinsko- zagrebački dnevnik 1970. – 1977. naslovljen Hodanja, čežnje (prijevod Sandra Brkljačić). 

 

(Disput, naslovnica Dnevnika) 

 

“Postojiš još negdje preko knjiga koje si napisao, isključivo preko knjiga. Ne kao osoba. Knjige nam produžuju život. Zato moj život sada ima smisla jer činim to za Benna.  Nastojim mu knjigama produžiti život."

Uvijek je, kaže, bila zaljubljena u književnost koja je njen spas i utočište. Najviše od svega, vjeruje, govori Vrkljan, u istinu. 

“Istina je najvažnija u životu. To sam pokušala i kod pisanja. Da bude istinito." Na tvrdnju da je hrvatska Virginia Woolf, Vrkljan odgovara: “To je prevelik kompliment, ona je puno bolja od mene.”

Hrvatska Virginia Woolf 

Njena autobiografska proza Svila škare,  prevedena je na nekoliko svjetskih jezika, a knjigu su, kada je napisana, odbili brojni izdavači u Hrvatskoj. 

“Volim Virginu Woolf. Kad sam prvi put došla u Berlin, bila sam sretna jer sam tada mogla čitati knjige koje kod nas nisu bile prevedene. Oni su već tada imali njena pisma i Dnevnik. Volim njenu fragmentarnosti. Možda me moja filmska prošlost potaknula da i sama imam tu fragmentarnost u tekstu. Ne volim rođen tad, umro tad, to mi je uvijek bilo dosadno.” 

Od ženskog pisma joj se diže kosa na glavi. 

“Nisam nikakva feministica. Imala sam dva muža. To je blesavo kad čujem da kažu da sam ja feministica. Ali sam prva žena, tako barem tvrdi moja Slavenka Drakulić, koja je napisala knjigu o ženskom odgoju. Kaže da ona nikad ne bi napisala Holograme straha da nije čitala Svilu škare.

Etiketa feministice, smatra Vrkljan, može se na svakoga nalijepiti. 

“Neki misle da jesam jer sam žena koja piše, ali to ne znači da sam i feministica. Ja sam samo žena koja piše. Pišem o ženskim problemima, ali ne s nekakvih feminističkih stanovišta. Pisala o građanskom odgoju.”

U to vrijeme, kaže Vrkljan, kada je napisala Svilu škare, nije bilo ženskih pisaca.

“Samo su muškarci pisali. Ne znam, osim Zagorke, koje to još žene pamtimo iz prošlosti? Vjerujem da jesam pokrenula brojne žene da pišu i jako sam sretna zbog toga. Tada je bilo važno da se neka žena usudila napisati knjigu o tom odgoju, životu. Nitko je nije htio uzeti. Svilu škare je odbilo sedam izdavača, ali je uzeo Nenad Popović.”

Probila je, kaže, taj teški put i za druge žene.

“Danas je na svu sreću drukčije, žene pišu o svemu. Meni ništa ne smeta, ni feminizam, ni LGBTQ, ali ja sam naprosto i dalje samo žena koja piše.” 

A na pitanje, što trenutačno čita, Vrkljan odgovara: ”Kafku.”

On joj je najvažniji. Potvrđuje to i njegova fotografija koju drži na komodi u dnevnom boravku, ali i njegova zbirka priča na stoliću. 

“Kafka me prati cijelog života” 

“To je jedan profetski autor. On je u Procesu sve rekao. Meni je to genijalno. Kafka me prati cijelog života. Ukratko, ja sam čovjek koji voli poeziju, Kafku i Becketta.” 

A tijekom našeg gotovo dvosatnog razgovara, dotaknule smo se i dodjele Nobelove nagrade, a koja je za Vrkljan “uvijek bila politička stvar”. 

“Ne mislim da se može odvojiti djelo od autora kao u slučaju Petera Handkea. Njega ne volim. Pisala sam protiv njega. Napisala sam Autistično putovanje. Osim te jedne knjige o smrti njegove majke, nemam što drugo izdvojiti.”

Divi se, kaže Vrkljan, nekakvim putevima koji su jedva prohodni, a sam živi u vili.

“Mislim da je sve skupa lažno. Saša Stanišić je vrlo argumentirano govorio o tome, a vidim da drama s Nobelom ide dalje. To je uvijek bila politička stvar. Ako ju je dobio Andrić, trebao je i Krleža. Daju disidentima, tu nije riječ o literaturi.”

Dodjela Nobelove nagrade austrijskom piscu Peteru Handkeu je, tvrdi Vrkljan, greška. “Njegov izbor i stav – sve je tu pogrešno."

Vrkljan čita, uglavnom, klasike. Sama kaže da “voli stare knjige”, ali do nje su došli, kaže, preko prijateljica i romani naših suvremenih pisaca poput Proslave Damira Karakaša i Schindlerovog lifta bh. autora, Darka Cvijetića.

Druge, kaže, nije čitala jer nije došla do njihovih knjiga. Doći ne može jer, kako sama kaže, teško i rijetko hoda. 

“Sigurno da ima još kvalitetnih pisaca. Do ovih sam došla. Proslava mi se dopala, interesantno je to napisano”, govori.

A za bh. književnika Darka Cvijetića, odmah kaže: “On je pjesnik. To se osjeti.” 

“Moram još nešto njegovo pronaći. Jako dobro napisano”, govori. 

Mladi autori trebaju, smatra Vrkljan, pisati stvarnost. 

“Maknite se od novinskih, crnokroničnih gluposti i pišite našu stvarnost. Kako živimo danas, kako se osjećamo, što nam se i kako događa, neka pišu kao ovi, kao Cvijetić”, govori.  

Vrkljan ne gleda hrvatsku televiziju. Na njenom su TV prijemniku dostupni isključivo njemački TV programi. Sve do nedavno nije znala kako izgleda Andrej Plenković, premijer hrvatske Vlade. 

“Nisam znala kako izgleda. Ali sam ga neki dan vidjela u novinama i ne izgleda loše. Ali najradije slušam Treći program Hrvatskog radija. Jako volim emisiju Kutija slova koju uređuje Karolina Lisak Vidović. Ona je kompetentna osoba. Volim i emisiju Ivice Prtenjače. Kod njega autori biraju svoju glazbu. Taj mi je koncept zanimljiv.”  

“Život je šarena kugla” 

Dugo živjeti je, tvrdi Vrkljan, problematično, ali onda usklik, replika Eve iz Bergmanove Jesenje sonate: ”Valja živjeti!”

 “Čitala sam Krležine razgovore s onim Bosancem, Enesom Čengićem. Krleža kaže da kad ide kroz grad kao da hoda kroz groblje jer nabraja ‘tu je stanovao ovaj, onaj’, tih ljudi nema. Meni je tako danas. Svi moji su mrtvi. I Stančić i Angel.”

Nikada nije sebi postavljala pitanje, kaže Vrkljan, je li sretna. 

“Mene to nije zanimalo. Ne znam što je sreća. Znam što je interes za ljude, ono ljudsko, interes za knjige, slikarstvo, ali što je sreća – nemam pojma.”

Život je, prema njenim riječima, jedna šarena kugla.

“Zaista jest. Stvarno jest. Pokušala sam to u pjesma definirati.” 

Žao joj je, kaže, staraca koji kopaju po kantama za smeće koje gleda sa svog prozora.

“Bolno mi je to. Teško je dočekati duboku starost. Znam to po sebi. Ipak, mislim da najviše ubija samoća. Drugo je vrijeme.  Nitko nema vremena ni za koga. Prije sam išla u obližnji park, petoro ljudi sjedi, svi gledaju u mobitele i tako po dva sata. Ne razgovara se, to je problem.” 

Postojiš još, kaže Vrkljan, negdje preko knjiga koje si napisao, isključivo preko knjiga. 

“Ne kao osoba. Knjige nam produžuju život. Zato moj život sada ima smisla jer činim to za Benna. Nastojim mu knjigama produžiti život, održati ga živim."

Uvijek je, kaže, bila zaljubljena u književnost koja je njen spas i utočište. 

“Ali voljela sam i slikarstvo. Više sam se družila sa slikarima nego s piscima. U slikarstvu je nešto emocionalno, visoko emocionalno i empatično čega u literaturi nema.” 

Njene generacije, govori, više nema. 

“Nema Šoljana, nema Pupačića. Sjedili smo u Društvu hrvatskih književnika i družili se. Sjećam se kad sam upoznala Vesnu Parun kako mi je rekla, tada je već bila jako bolesna, da poeziju više nitko ne čita, a ja njene pjesme i danas čitam.” 

“Moj se život sastoji od toga da Benna održivim živim”

Vrkljan, na koncu našeg razgovora, kaže, kako je na životu drži samo ono što mora učiniti za svog supruga. 

“Sada činim sve što mogu za Benna. Njegov Dnevnik smo objavili, a uskoro će i roman Helena. Moj se život danas sastoji u tome da njega održim živim, održim na životu. Ako nešto ostane iza njega, ostat će knjige. Nisam vjernica, ali kada bi nešto postojalo, on bi mi se javio. Ali se ne javlja. Ni s neba, ni zvijezda. Ni anđela.” 

Nakon čovjeka, smatra Vrkljan, ostaje samo ono što je napisao. 

“Teško mi je kada ga nema. Sve je ovo bolno za mene. Neki sam ga dan sanjala. Probudim se i kažem glasno ‘da li da idem praviti doručak’, a pored mene nema nikog. To mi je teško. Sjediti ujutro sam, a nema nikog. Tišina. Zato slušam radio i glazbu.”  

Ljubav, kaže Vrkljan, kakvu su oni imali nije svakidašnja.

“Mislim da se to nažalost ne događa svima i da je rijetkost.  Ljubav kakvu smo mi imali. Ne želim umrijeti dok ne završim sve s Bennom, ali ne odlučujem ja o tome. Razumijem Marinu Cvetajevu, ja to stvarno razumijem.”  

“Ostati svoj i postojan” 

Podsjeća i kako postoji jedna crtica u Kafkinom Dnevniku koja joj je posebno draga.

Počeo je Prvi svjetski rat – idem na plivanje, kaže Kafka. Meni je to jako dobro. To bi trebao biti stav prema životu. Tako da te ne odnese, da ostaneš svoj i postojan.”

Dnevnik.ba 

Article_Bottom_970x250