Article_Top_970x250

Večerajte – Bakira ne čekajte!

"sigurno nije posljednja"

Večerajte – Bakira ne čekajte!

lis 15, 2020
dnevnik.ba
dnevnik.ba

FOTO: screenshot

Aktualna beogradska večera u ovotjednom sastavu sigurno nije posljednja. Zašto je to tako, odgovor zna tzv. (bošnjačka) građanska komponenta i njezin politički promotor, koji je u ponedjeljak večerao sa suprugom, umjesto s Vučićem. A što mu je teško palo.

Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

Shvativši da ga je stigla sudbina Hrvata u Predsjedništvu BiH, da je, naime, u aktualnom beogradskom slučaju ispao fildžan viška, Bakir Izetbegoviće je nastojao kasni objed Aleksandra Vučića s Draganom Čovićem i Miloradom Dodikom krstiti – tajnom večerom. No nakon što je hrvatski stožernik (i) trenutačni zamjenik predsjedatelja Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH obznanio kako je još prije sedam dana na Kolegiju Doma naroda najavio da ide u Beograd s drugarom Mićom na čelu, postalo je bjelodano kako je bošnjačkom prvaku, zapravo, samo stalo do incidenta. Novog – koji bi, usred predizborne kampanje, trebao dodatno galvanizirati Bošnjake. Misli Bakir lokalno, ali trubi – globalno.

Hoću i ja, hoću i ja!

U svom patetičnom obraćanju djeteta koje s ostatkom razreda nije otišlo na ekskurziju, spominje i bosanski tronožac, koji, sklon je “dijalektici” taj (bivši) arhitekt, ne može stajati na dvije noge. Što je u stanovitoj mjeri i autogol prvog u Bošnjaka. Sugerira, doduše nehotice, kako onda ne može „stajati“ ni državni vrh, koji je – zbog kronične bošnjačke izborne ujdurmu – po treći put nakon Daytona okrnjen.

Pozivajući, možda pomalo i uz Dodikovo posredovanje, Čovića a ne, dakako, Komšića, Vučić je još jedanput naglasio očigledno – ako želiš čuti hrvatski glas iz Bosne i Hercegovine, zvat ćeš onoga koji je na izborima dobio uvjerljivu većinu hrvatskih glasova. Ljiljan Zlatni je više Hrvat za kućnu (bošnjačku) uporabu… i(li) u najboljem slučaju za oko kuće – za glasovitu relaciju Vječna vatra – Kozja ćuprija.

Što bi kazao onaj Vučićev imenjak, srbijanski ministar ratni Vulin, neka Komšić prvo ode na Široki Brijeg. Daleko je njemu Beograd. A Izetbegović II. nije bio za beogradskim stolom jer je jedan od sukreatora upornog instaliranja Sejde Bajramovića u hrvatsku fotelju u Titinoj 16. Pošteno govoreći, razgovarati u njegovoj nazočnosti o hrvatskom pitanju, ponajprije ugroženoj konstitutivnosti, bilo bi izgubljeno vrijeme. Taj nesuđeni Vučićev gost ne razumije, naime, kako je hrvatska tema u biti presudna za BiH. Unatoč čak i tomu što (ga) Dodik upozorava kako je bošnjačka trenutačna arogancija gora čak i od one srpske iz vremena uoči raspada Jugoslavije…

Bakirova komponenta

Evo, uostalom, kako lider temeljne bošnjačke stranke gleda na slučaj Komšić. „Izabrali su ga ljevičari. Vi u BiH imate otprilike 2,5% tzv. Ostalih, dakle onih koji nisu ni Bošnjaci, ni Srbi, ni Hrvati. Ali, 10 puta više, 25%, imate ljevičarskih i građanskih stranaka. Imate nešto i Hrvata i Srba, ali su to pretežito Bošnjaci. Oni se neće na takav način organizirati, da im je prvo neko bošnjaštvo ili srpstvo. Oni žele biti građanske ili ljevičarske stranke. Njih je, dakle, 25% i njih je 50 do 100% više nego HDZ-ovaca i oni su obespravljeni kroz tu definiciju konstitutivnih naroda. Jer ono što HDZ može s 15 ruku oni ne mogu uraditi s 30“, kazao je nedavno Izetbegović, promovirajući, uz daytonske, pa ako hoćete i ZAVNOBiH-ske, tri komponente: bošnjačku, srpsku i hrvatsku, još i tu – građansku. Obespravljenu…

Ne vraćajući se sada na prošle izbore kada je Ljiljan Zlatni u prigradskim općinama Hadžići i Ilidža, gdje živi malo manje od 100% Bošnjaka, pobijedio Šefika Džaferovića, pogledajmo tko su korifeji te Bakirove građanske komponente, a onda, valjda, i građanske Bosne. To su, prije svih, bošnjački Mirko i Slavko – povremeni ministar i nesuđeni član Predsjedništva BiH Emir Suljagić i povremeni stanovnik, dakle građanin BiH Reuf Bajrović.

Ruka ka (majčici) Srbiji

Osobito je zanimljiv ovaj prvi. Samo nekoliko mjeseci nakon što je Vučić u Srebrenici na komemoraciji spašavao živu glavu od – njegovim dolaskom – oduševljenih domaćina, taj srebrenički (ratni) prevoditelj Nizozemskog bataljuna prvo otkriva kako najžešći hibridni rat na teritoriji BiH vodi Hrvatska. Nije, drži Suljagić, objavljen, neće u kratkom roku prijeći u kinetički sukob, ali informativni, obavještajni i diplomatski pritisak službenog Zagreba na Sarajevo je sistematski, sistematičan i centraliziran i ima jasan cilj. „Zasad izgleda kao da Hrvatska ima potpuno odriješene ruke da politiku regionalne hegemonije, čija je ideološka osnova u tuđmanizmu, vodi ako ne u ime, onda sigurno pod zastavom članstva u EU i NATO. Dosljedan i strateški saveznik proustaškog Zagreba u podrivanju BiH – ali i slabljenju vlasti Aleksandra Vučića u susjednoj Srbiji – je režim Milorada Dodika“, tvrdi taj osvjedočeni croatofob.

A nakon što je, eto, otkrio tko i Bosni i Vučiću radi o glavi, poziva na zbližavanje i započinjanje otvorenog, ozbiljnog i institucionalnog dijaloga između Srbije i BiH. „Razgovori se trebaju voditi u više pravaca i kroz više kanala, da obuhvate sve od Čedomira Jovanovića do Aleksandra Vučića, ali službeni dijalog treba se voditi između Sarajeva i Beograda. Država s državom, o zajedničkim interesima“, rezolutan je samopromovirani srbofil, koji baš kao i svi iz tzv. građanske komponente kada kažu Sarajevo misle – bošnjačko.

Karadžić i hrvatski slučaj

A, evo, kako je Suljagićevu ruku ka (inače rodnoj mu) Srbiji pročitao Ivica Đikić, pišući za Al Jazeeru: „… Svi ovi razlozi za stvaranje političkog savezništva Sarajeva i Beograda – a svaki od njih pojedinačno je ili netočan ili politički nakaradan – mogu se svesti na jedan jedini: Bošnjaci i Srbi trebaju iz bh. političke kombinacije izbaciti ionako malobrojne Hrvate, jer će se dvije strane lakše dogovoriti nego tri, naročito u svjetlu otopljavanja rusko-turskih odnosa (na čemu Suljagić, također, inzistira – op. J.V.), a dobri odnosi među generalnim sponzorima iz Moskve i Ankare prelit će se i na odnose filijala u Beogradu i Sarajevu.“

Suljagićev, pak, povremeni prijatelj Bajrović, tretirajući „hrvatski slučaj“, parafrazirao je uoči posljednjih općih izbora Radovana Karadžića: „Mi u Građanskom savezu želimo još jednom pozvati birače HDZ-a da razmisle o tome kojim putom ih je poveo Dragan Čović. Mi smatramo da je riječ o putu koji vodi u pakao.“ Nakon čega se malotko nije sjetio Karadžićeva prizivanja pakla u prijetnji Muslimanima nestankom 14. listopada 1991. u (još) Skupštini SR BiH.

Znakovito, u nedavnom, poslije povratka iz Zagreba, intervjuu Večernjem listu, Izetbegović je na Bajrovićevu tragu. Ne prijeti – zasad – paklom, ali nada se kako će Hrvati doći tobe kada je o HDZ-u riječ. „… Vjerujem da će s vremenom i HDZ dobiti alternativu kakvu imaju SDA, SDS i SNSD, jer ekskluzivnost nije dobra za demokraciju. Da HDZ u ovom trenutku ima alternativu, kakvu recimo ima SDA, ta bi stranka bila kooperativnija.“

Nakon svega rečenog, nema uopće dvojbe kako aktualna, čak i ako Izetbegović mlađi misli da je tajna, beogradska večera u ovotjednom sastavu sigurno nije posljednja.

A zašto je to tako, odgovor zna tzv. (bošnjačka) građanska komponenta i njezin politički promotor, koji je u ponedjeljak večerao sa suprugom, umjesto s Vučićem. I što mu je, po vlastitu priznanju, teško palo.

Dnevnik.ba