Izborni zakon
Izborni zakon u protekle četiri godine nije izmijenjen u korist najmalobrojnijeg konstitutivnog naroda i Ostalih. Borci za ljudska prava združeni u nekakve samozvane građanske stranke i njima bliski intelektualci su se svim srcem borili protiv jednakopravnosti Hrvata, Ostalih i manjina u BiH.
Piše: Sanja Vlaisavljević
Istina, puna usta su im bila brenda „Sejdić-Finci“, ali nisu učinili ništa da ovu dvojicu, recimo, kandidiraju na najviše političke pozicije kao nositelje lista, da ih kandidiraju za članove Predsjedništva kao uzore građanskog opredjeljenja. Umjesto toga, prigovarali su Hrvatima da zagovaraju novi diskriminatorni izborni zakon dok su istovremeno svjesno i drsko ignorirali presude europskih sudova za ljudska prava i presude Ustavnog suda BiH te time blokirali dugo očekivane izmjene Izbornog zakona BiH.
Netko će reći da je i HDZ maksimalistički pristupio izmjenama Izbornog zakona i tražio previše. No, što je u ovom slučaju ”previše”? Možda, osigurati Hrvatima legitimno predstavljanje u domovima naroda? Možda, inzistirati na zajedničkom i pravičnom rješenju za sve narode u BiH? Možda poštivati vrijednosti pluralnosti nacionalnih, religijskih i kulturnih identiteta, ugrađene u Daytonski mirovni sporazum i ustav? Ili je možda previše jedinstva među različitim političkim strankama s hrvatskim predznakom, onog njihovog zajedničkog opredjeljenja za „hrvatsku stvar“, što je moralo veoma smetati drugoj strani pregovaračkog postupka? Ili je to sve možda zbog konačno promijenjenih stavova međunarodnih aktera koji su shvatili da dijalog u FBiH ne smije imati alternativu?
Građanska BiH
U protekle četiri godine retorički beskompromisni bojovnici za „građansku BiH“ nisu ništa učinili da se iole približe svome političkom idealu nego su stalno i nanovo ponavljali da „treba fašiste skloniti s vlasti“. I onda će se, jednog lijepog dana, sama od sebe pojaviti „građanska BiH“. No, znaju oni veoma dobro da nije ostvariv koncept građanske države, kako ga oni zastupaju - a to je koncept jednog političkog naroda bez ikakvog konkretnog (povijesnog, nacionalnog, kulturnog) identiteta - ali zato jeste provodivo stalno obnavljanje vlasti u nekoliko gradskih enklava, temeljeno na bajkovitim pričama i novim antifašističkim epopejama o nacionalizmu vladajućih stranaka u BiH. Upravo onih stranaka koje svoj legitimitet, ne smijemo to zaboraviti, temelje na povjerenju mase običnih građana koji desetljećima ne žele vidjeti na vlasti nikoga osim „svoje nacionaliste“. Zašto? Upravo zato što je BiH zajednica naroda, a ne jednog naroda. Bojovnici „građanske BiH“ su protekle četiri godine ukazivali na nacionalizam „nacionalista“ a na čelne pozicije svojih stranaka, svi listom i bez kolebanja, imenovali Bošnjake i Ostale Bošnjake. Čak ni asimiliranim Hrvatima i Srbima nisu dali privilegiju da budu na čelu njihovih stranaka. Za „građansku“ su se borili tako što nikada nisu nogom kročili u RS ili županije s hrvatskom većinom. Tako i danas, prateći predizbornu turneju „građanskog“ Hrvata, kandidata-ponovca za Predsjedništvo, uočavamo da je doseg njegovih posjeta svega par gradova u neposrednoj blizini Sarajeva. Od Olova do Gračanice, pa nazad. Od pseudo-političke teorije i argumenata za militantno ostvarenje „građanske“ države do stalnog ponavljanja priča o Nišićkoj visoravni, o napadima agresora na BiH, o ikar konzervama, jačanju Armije i konačno o svom herojskom činu ponovnog podmetanja leđa za svoju državu.
S druge strane, opet u medijima i za političkim govornicama slušamo objašnjenja razlike između legalnog i legitimnog, prema kojoj je sve što je legalno i legitimno, što će reći da tu nikakve razlike niti nema. Mora se priznati: savršena logika vladavine većine nad manjinom. A utoliko je ta logika upravo žalosna. Ne čudi onda da su ideolozi većinskog naroda sebi našli spasonosnu formulu u promicanju svojih interesa, s kojom u svakom svom javnom nastupu ponosito mašu: institucionalno i samo institucionalno rješavanje svih političkih pitanja, a pogotovo međunacionalnih sporova! Ali samo pod jednim uvjetom: da je „naša većina“ u najvažnijim državnim institucijama osigurana.
Kompromis vs. ratovanje, uvažavanje vs. segregacija
„Nacionalisti HDZ-a“, kako ih stalno prozivaju u političkom Sarajevu, protekle četiri godine su govorili o dogovorima i inzistirali na kompromisima, dok su njihovi žestoki oponenti pozivali na oružje i ponovnu obranu zemlje. Od koga? Od političkih neistomišljenika koji žive u BiH i ne dijele njihove demagoške floskule o građanskoj državi u srcu Europe, jedinstvenoj i nedjeljivoj, o borbi protiv „etničkih podjela“ i nekakvog aparthejda, itd.
No, dok etikete fašizma i rasizma lijepe na čelo svakomu tko je blizak HDZ-u i HNS-u, drsko previđaju da upravo na taj način izoliraju cijeli jedan narod i vrše segregaciju. Bjesomučnom i sustavnom propagandom getoiziraju Hrvate, protjeruju ih iz javnog i političkog života, oduzimaju im pravo da odlučuju o svojoj sudbini. Treba li reći da upravo takva politika nacionalističke netrpeljivosti i mržnje nema budućnosti, a ako bi se jednog dana ipak uspjela ugraditi u temelje ove države, to bi istog trenutka dovelo do njenog potpunog rušenja.
Dnevnik.ba