Article_Top_970x250

Ugo Vlaisavljević za Dnevnik.ba: Politički odnosi Hrvata i Bošnjaka su "odlični" jer je tekuća politika usmjerena na obračun s neprijateljem

profesor sarajevskog univerziteta

Ugo Vlaisavljević za Dnevnik.ba: Politički odnosi Hrvata i Bošnjaka su "odlični" jer je tekuća politika usmjerena na obračun s neprijateljem

velj 10, 2020

Piše: Gloria Lujanović

dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba

Zvonimir Coric/PIXSELL

Nikako još ne mogu da vjerujem da su se bošnjačke političke i društvene elite, u novije vrijeme to postaje jasno kao dan, opredijelile za nekakav bespoštedni ”specijalni rat” koji nastoje voditi na svakom planu protiv onih koji nisu za ”građansku BiH”. I malom djetetu je uočljiva suprotnost između deklariranih ”europskih vrijednosti građanstva” i gotovo bezumne propagandne mašinerije koja se svakodnevno obrušava na ideološke neprijatelje, rekao je Ugo Vlaisavljević, profesor na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu u intervjuu za Dnevnik.ba.

Ugo Vlaisavljević, profesor na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, u intervjuu za Dnevnik.ba govori o hrvatsko-bošnjačkim odnosima u BiH,  najvećim političkim razmimoilaženjima, zašto smatra da su  politički odnosi dva konstitutivna naroda u BH odlični jer su usmjereni na obračune s neprijateljem, "vanjskim" i "unutarnjim" neprijateljima, te tomu kako politički stavovi utječu i na individualne odnose, te zbog njih pucaju prijateljstva...

Postoje li danas hrvatsko-bošnjački odnosi u BiH u političkom i društvenom smislu? 

To je važno pitanje, jer je to pitanje o samoj aktualnoj društveno-političkoj stvarnosti. To je u isto vrijeme pitanje o stvarnosti jednog državnog ustrojstva, pravno-političkog poretka i stanja u ukupnim društvenim odnosima. Da je to tako, dovoljno je napraviti usporedbu s prethodnim real-socijalističkim, titoističkim poretkom. Ako su i postojali hrvatsko-bošnjački ili hrvatsko-bošnjačko-srpski odnosi, pa čak i ako su bili u izvjesnom smislu politički relevantni, jer se Partija brinula o ravnomjernoj zastupljenosti predstavnika sva tri naroda (famozni ”ključ”), to nije bila okosnica i smisao političkog djelovanja. Za taj poredak je upravo bilo važno da narodi kao narodi ne postoje u jakom ili operativnom političkom smislu, a to znači kao kolektivni akteri društvenog i političkog djelovanja.

Sada upravo narodi kao politički narodi, kao samosvjesne nacije, nastupaju na javnoj sceni političkog djelovanja. Krah jednog totalitarnog ili polu-totalitarnog poretka (Hannah Arendt ga je usporedila s Mussolinijevim režimom) kod nas je donio oslobođenje čitavih naroda. Ne čudi onda da je propast tog poretka u zapanjujuće okrutnom ratu doživljena i protumačena kao pobjeda jednog, drugog i trećeg naroda u novom ”narodnooslobodilačkom ratu”.

Međutim, u novijem, u suštinskom smislu poslijeratnom dobu, glavnu notu političkog ne daje to što su narodi ”oslobođeni” ili što su napokon postali kolektivni subjekti političkog djelovanja, nego što su oni u međuvremenu postali ili, točnije, i nakon rata ostali jedni drugima glavni neprijatelji. Danas se više nego ikad pokazuje ispravnim uvid Carla Schmitta: glavni smisao političkog je određen neprijateljem. U najkraćem moj odgovor je: hrvatsko-bošnjački odnosi su politički odnosi par excellence, jer je tekuća politika prije svega usmjerena na obračun s neprijateljem.

 

Koja su to najveća razmimoilaženja u tim odnosima? 

Najveća razmimoilaženja su apsolutno politička, a to znači da se tiču glavnih opredjeljenja čitavih naroda kao ”borbenih skupina” u proteklom i očito još trajućem ”narodnooslobodilačkom ratu”. Tiču se pitanja: Za što ginemo? Za kakvu državu se borimo? Tko nam je neprijatelj, a tko saveznik? Što je za nas kao narod poraz, a što pobjeda? Što nas to čini jačim od neprijatelja? Iz koje povijesne tradicije crpimo svoje vrijednosti i identitet?  Za što bismo opet bili spremni kolektivno se žrtvovati? Itd. Sklon sam tvrditi da se sve političke kontroverze danas mogu sabrati u dilemi koja izgleda naprosto etnološka: tko nam je kao narodu stran, čak i ako se sutra s tim stranim ljudima pomirimo?

Pretpostavka svih pretpostavki za demokratsko i pravedno uređenje Bosne i Hercegovine jeste da se uvidi i napokon prizna da Hrvatu s ove strane granice ne može biti stran onaj s druge strane granice, budući da se radi o jednoj naciji, kao što je slučaj prema Srbima u Srbiji ili Bošnjacima u Sandžaku. U trajnom neprijateljstvu sa susjedima imamo onda nešto kao ”domaće strance” koji i kada su najlojalniji ne mogu izbjeći sumnji da su ”kolaboracionisti” i ”petokolonaši”. A tko u načelu ima pravo na takvu sumnju?

Jedino oni kojima su Hrvati i Srbi stranci, makar oni iz susjednih država. S postojećom konfiguracijom okolnih nacija-država (jedan narod - jedna država) jedino su Bošnjaci po definiciji lojalni svojoj državi i nesumnjive patriote. Doduše, po cijenu da Bosnu i Hercegovinu ne mogu vidjeti drukčije nego kao svoju naciju-državu - a koju stalno, na ovaj ili onaj način, ugrožavaju sugrađani, Hrvati i Srbi kao ”domaći stranci”. Ovdje se dotičemo vrlo teških pitanja koja se tiču samih uvjeta postojanja nacije-države. Prije svega onog o granicama: može li Bosna i Hercegovina uopće imati ”nacionalne granice” ili granice jedne suverene države u tradicionalnom smislu? Ne treba napominjati da takve granice najbolje ”drže” ako su postavljene prema neprijateljima, ali gube svako uporište, kao da su na pijesku ucrtane, kada s one strane više nema stranaca.

Paradoksalno, s izraženim neprijateljstvom u odnosu sa susjednim državama, u stalnom bilo otvorenom bilo prikrivenom sukobu sa ”vanjskim neprijateljima”, Bosna i Hercegovina ima čvrste državne granice i nesumnjiv raison d'état, bar u očima jednog njenog naroda, ali zato vrvi ”unutarnjim neprijateljima” i ispresijecana je ”unutarnjim granicama”. 

 

Kako su se razvijali kroz političku prošlost i koliko je sve to odredilo stanje koje imamo danas?

To je, dakako, pitanje na koje se ne može ukratko odgovoriti. Tom temom se odavno bavim. ”Politička prošlost” - to dobro zvuči! Prošlost se uistinu pojavljuje kao ”politička”, jer se ona ”nama” pojavljuje. I ”vama” i ”njima”. To što je čini političkom upravo je činjenica da se rekonstruira i čuva kao povijest čitavog jednog naroda. Ono što čini da politika u ovoj državi nije tek višenacionalna nego da postoje tri - a to odmah znači: sukobljene - politike, upravo je sada postojeća ”politička prošlost”. Kako se sada gradi kolektivno pamćenje, ono je ekskluzivno pamćenje jednog, a ne drugog naroda.

Da postoji više od jednog naroda, da uopće kraj nas postoji još neki drugi narod, to će reći da su neki drugi ljudi, njihovi preci, upamćeni kao smrtni neprijatelji, iako možda nisu bili neki stranci. U genealogiji kolektivnog identiteta koji nazivamo ”etničkim”, čak i oni veoma davni neprijatelji ostaju živi i djelatni. Zato ništa nije tako važno za etnički identitet kao ratovi. Odavno sumnjam da smisao etničkog, barem u lokalnom kontekstu, nije ništa drugo nego ”zajednica preživljavanja” kroz povijest od jednog do drugog rata ili od jednog do drugog kolektivnog otpora imperijalnoj akulturaciji. 

Politički narod u liberalno-demokratskom smislu, zajednica građana, koji bi u sebe mogao inkorporirati dvije i više povijesnih ”zajednica preživljavanja” morao bi se i sam pojaviti kao jedna šira zajednica preživljavanja. Tako je za jugoslavensko ”bratstvo i jedinstvo” bio neophodan zajednički smrtni neprijatelj i narodno-oslobodilačka epopeja koju svi slave, a ne samo ideologija proleterskog internacionalizma. Ono što nedostaje eventualnom bosanskohercegovačkom postsocijalističkom ”bratstvu i jedinstvu” jeste upravo zajednički neprijatelj iz posljednjeg rata. Ovaj uvjet mogućnosti poslijeratnog zajedništva se može još kraće i upečatljivije formulirati: nedostaju zajedničke grobnice palih boraca. 

Zato se današnja državna zajednica ne može graditi po modelu one prethodne. Prilično je rašireno mnijenje da je komunistička ideologija nešto što je propalo, ali da je prethodni poredak ipak ostavio u nasljeđe čvrste društvene temelje. No upravo su ti temelji najklimaviji i stoga najopasniji: jer su u biti etnički ili, ako hoćete, međuetnički (u gore naznačenom smislu). U nasljeđe ih je ostavio poredak izgrađen na oružanom ustanku protiv stranih uljeza, na boračkoj solidarnosti, na ”bratstvu po oružju”, očuvan na neprekidnoj mobilizaciji, trajnom ”izvanrednom stanju”, na budnim partijskim ćelijama, otvorenim frontama, pod zapovjedništvom ”vrhovnog komandanta”… Novija povijest nam je ostavila u nasljeđe ne neko prijeratno mirnodopsko stanje nego politiku nemilosrdnog obračuna sa smrtnim neprijateljem, mira kao rata nakon rata. Pred nama je tek mogućnost, krajnje neizvjesna, neke istinske pacifikacije… 

 

Koji su to događaji nakon Daytona u bitnom promijenili hrvatsko-bošnjačke odnose? 

Najprije to da su hrvatsko-bošnjački odnosi postali u pravom smislu politički odnosi: dvaju kolektivnih političkih subjekata. I to upravo zahvaljujući priznanju ovih naroda, kao naroda, kao konstitutivnih političkih subjekata, u Daytonskom ustavu. Takvo pravno-političko priznanje naroda je nešto potpuno novo u političkoj povijesti ovog dijela svijeta. U prethodnom poretku, koji je priznavao samo jedan politički subjekt - naime narod (people) sačinjen od ”radnih ljudi i građana”, dok je to u stvari bio kvazi-etnički narod (Volk), čije političko djelovanje je bilo svedeno na Partiju, a državni suverenitet bio u rukama Jednog apsolutno jedinog ”vojnog lica” - takvo nešto je bilo nezamislivo.

Netko će primijetiti da je taj poredak, pogotovo u BiH, podrazumijevao ”više od jednog” (J. Derrida) naroda, nekoliko zbratimljenih naroda, kako to stoji u deklaraciji ZAVNOBiH-a. Međutim, to je, kako to već i podrazumijeva neki osnivački akt, bio tek uvjet mogućnosti političkog i državničkog postojanja jednog naroda, jedne partije i jednog vođe. Sa zajedničkom borbom protiv zajedničkog neprijatelja, taj preduvjet je bio ispunjen. Ovom pred-ustavnom pluralizmu iz ratnog stanja, koji je priznat samo stoga što su etnički definirani narodi kao borbene skupine bili uključeni u jednu jedinstvenu armadu, nije trebalo neko kasnije, ”mirnodopsko” priznanje, a pogotovo ne djelatno obnašanje u vidu autentičnog i učinkovitog federalizma.

S prvim demokratskim valom sve su socijalističke federacije propale upravo zato što kao federacije, kako primjećuje W. Kymlicka, nisu bile autentične. S konstituiranjem FNRJ nikakvo političko djelovanje više od jednog naroda nije bilo moguće. U postsocijalističkoj demokratskoj konstituciji BiH čak i ovaj pred-ustavni, ratni, etnički pluralizam kao preduvjet političke zajednice, Armija BiH nije mogla ispuniti, koliko god da je inzistirala da se u borbu moraju svi uključiti, jer je riječ o ”zajedničkom vanjskom neprijatelju”.

Zato je i dan-danas, gotovo tri desetljeća od kraja rata, BiH kao država upitna ili, bolje reći, na klimavim nogama, jer joj nedostaje ona vrsta legitimiteta na kojoj je prethodni režim uspio gotovo pola stoljeća počivati. Riječ je o pred-političkom legitimitetu, o svetosti prolivene krvi, ali ne boraca jednog naroda, nego svih naroda. Emancipacija od takve vrste legitimacije se u doglednoj budućnosti ne nazire, a u najkraćem bi je opisali kao nastanak pravno-političkog poretka koji ništa ne duguje nekoj ”narodnooslobodilačkoj borbi”, ne donosi svoj ustav i zakone pozivajuće se na svete žrtve iz prethodnog rata, u kojem veterani rata ne ovjeravaju nikakve političke odluke i slično.

U takvom povijesnom kontekstu je kao s neba pao paket Daytonskog ustava, kao onaj megalit u Kubrickovom filmu ”Odiseja u svemiru”. Doletio je nacrt pravo-političkog poretka s više od jednog naroda, čak tri konstitutivna! Od prvog časa pa sve do danas čujemo priče kako je to ”nešto monstruozno“, kako toga ”nema nigdje u svijetu”, nekakva ”luđačka košulja” itd. A glavni razlog je u stvari užasavanje pred stvarnošću političkog pluralizma. I potpuna nespremnost da se on prihvati. BiH nije nastala u novom demokratskom dobu drugačije nego kao nemogućnost da svaki narod ostane jedan narod u jednoj državi, da ostvari svoj san o vlastitoj naciji-državi.

Njen današnji ustavni pluralizam je izraz takve nemogućnosti - s kojom se epopeje posljednjih narodnooslobodilačkih ratova nikako ne mogu pomiriti. Niti se s njom mogu usuglasiti duboko inkorporirane vrijednosti lokalnih političkih kultura. Gotovo nitko od domaćih ratnih vođa i političara nije mogao ništa znati o koncepciji konsocijacije ugrađenoj u Daytonski ustav. Tužno je da je i cjelokupna akademska javnost bila zatečena, od ustavnih stručnjaka do političkih teoretičara, a da ne govorimo o novinarskim perjanicama.

Studenti gotovo ništa nisu mogli naći o temama federalizma i konsocijacije, pogotovo od suvremenih autora. Sjećam se koji je šok za lokalnu javnost prije desetak godina bilo prosto ukazivanje da je formula ZAVNOBiH-a, u koju se do tada u tzv. ”građanskim krugovima” zaklinjalo, ništa drugo doli uzorita formula konsocijacije. Uvesti konsocijativni ustavni aranžman u zemlju bez ikakve ”kulture federalizma”(i danas potpuno nečuven termin!), kojem su se u konačnici manje-više svi politički akteri energično protivili, od početka nije obećavalo povoljan ishod. Ne čudi onda da se na svaki način u postojećem ustavnom okviru pokušavalo i pokušava ostvariti jedino ono do čega je etničkoj većini na raspoloživom teritoriju jedino i stalo: od Republike Srpske napraviti srpsku mini naciju-državu, a od Federacije takvu jednu bošnjačku. Samo bi još Hrvatima kao manjini u oba entiteta mogao biti u nacionalnom interesu konsocijativno-federalni sadržaj Daytonskog ustava, kao formula moguće istinske jednakopravnosti tri naroda.

Činjenica da je Ustav nametnut u jeku rata motivirala je uglednog političkog teoretičara Michaela Walzera da bh. konsocijaciju nazove ”mrtvorođenom”. Zanimljivo je kako se u poslijeratnom dobu, ako ne izravnim odbacivanjem federalizma, a onda nekakvim federalizmom ekonomskih regija, pokušavalo na svaki način izvrdati (pravi termin je ”gerrymandering”) autentični federalizam tronacionalnog poretka. Koliko smo zarobljenici političke kulture prethodnog režima dovoljno govori to da nitko nije govorio o nekakvoj izopačenosti i monstruoznosti prijeratnog Ustava RBiH, nego se na njega dapače pozivalo kao na neki europski standard (naravno, zato što odgovara modelu nacije-države). Pri čemu se zaboravlja da u real-socijalističkim porecima, kako je primijetio Carl Friedrich, ustav ne igra nikakvu značajnu ulogu.

 

Zašto se Hrvati plaše građanske države, a Bošnjaci trećeg entiteta, federalizacije, pa čak i izmjena Izbornog zakona BiH? 

Vjerujem da sam glavne razloge već naveo. Tzv. građanska država je gotovo po definiciji u nacionalnom interesu etničke većine i njen uistinu europski model je nacija-država. Takve građanske države imamo u susjedstvu, Hrvatsku i Srbiju, obje republike. Nacionalisti većinskog naroda u višenacionalnoj političkoj zajednici uvijek se zalažu za republiku, u kojoj ne postoje nikakvi politički narodi nego Narod kao zajednica građana.

Bošnjačkim nacionalistima je tako uzor Republika Srpska, koja je već postala ”građanski entitet”, samo eto još u njemu nije zaživjela ”pravna država” koja će štititi sve pojedince bez obzira na njihovu nacionalnu, vjersku i kulturnu pripadnost. Tzv. ”treći entitet” je sve veći izazov koji vladajuća, surova real-politika postavlja pred hrvatsku političku elitu, u sve jasnijoj stvarnosti jednog entiteta koji je već de facto nacija-država i drugog entiteta, Federacije, u kojem politički predstavnici većinskog naroda uporno derogiraju konstitutivnost manjinskog naroda, nastojeći ga svesti na nacionalnu manjinu. Činjenica da još ne postoji volja za izmjenom Izbornog zakona, što pogotovu nakon odluka Ustavnog suda u slučaju Ljubić smatram doista minimalnim ustupkom, govori o izrazito lošim međunacionalnim odnosima.

Ništa bolje ne izražava zatočenost ovdašnje ”ljevičarske politike” potrošenim obrascima socijalističkog ”federalizma” nego ovaj uporni otpor prema novom, demokratskom konceptu ”predstavljanja naroda”. Otpor koji pobornici te politike uopće ne žele ili nisu u stanju obrazložiti u argumentiranoj raspravi. Oni u stvari prevode Ustavom zajamčenu jednakopravnost naroda, dakle naroda kao kolektivnih političkih subjekata, u obrazac nekadašnjeg ”nacionalnog ključa” u izboru podobnih kandidata na značajne pozicije u vlasti. U titovskom socijalizmu upravo narodi kao narodi nisu igrali nikakvu političku ulogu jer su ih ”zastupali” pojedinci.

Kada razdvojite pojedinca koji dolazi ”iz reda” Muslimana/Hrvata/Srba od naroda koji sebe putem tog pojedinca ne predstavlja, jer ga narod kao narod ne bira, onda se u političkoj areni ”delegatskog sustava” mora pojaviti izvjesna treća instanca. Upravo je ona najvažnija, jer u stvari ona bira tog i tog pojedinca iz reda tog i tog naroda. To je Partija koja odlučuje o onom najvažnijem: o izboru i podobnosti kandidata! Logika ”nacionalnog ključa” se i danas nažalost ponavlja, jer kada narod ne bira svoje predstavnike, unatoč slobodnim i demokratskim izborima, onda se pojavljuje neka treća, izvanjska instanca koja odlučuje o njihovoj podobnosti, pa makar to bio i drugi narod koji se na dan izbora pretvorio u skupinu građana - u svome nacionalnom interesu!

Federalizam ima (ili bi barem trebao da ima!) i svoju etiku, koja je daleko iznad sirove moći većine koja svoju osionost prije svega duguje nacionalističkom prisvajanju zajedničke države. Podobni kandidati ”treće instance” (koja sebi uzima za pravo da sudi o tome tko treba a tko ne treba da bude u vlasti), te još kružeće aveti Komunističke partije kojoj ”građanski identitet” služi kao maska za privid nekog stvarnog bića, izruguju se takvoj etici. Takvim kandidatima pokušavaju na svaki način umiriti savjest politolozi i ustavni stručnjaci za koje se čini da uopće ne znaju da je došlo do smjene pravno-političkih poredaka.

 

Što to Hrvate i Bošnjake, uvjetno rečeno, razdvaja, a što ih spaja? Što Hrvate najviše iritira kod Bošnjaka i obrnuto?

Na ova dva pitanja ne bih znao odgovoriti: to bi pripadalo nekakvoj psihologiji naroda ili mentaliteta, a bojim se da bi podrazumijevalo opasne klišeje i stereotipe…

 

Zašto se u bh. medijima i društvu inače sve manje govori o hrvatsko-bošnjačkom dijalogu?

U nekim medijima se govori, a u nekim ne govori: u sarajevsko-bošnjačkim se ne govori, a u hercegovačko-hrvatskim govori. U današnjoj BiH sve je teritorijalizirano, etno-teritorijalizirano, jer su se odnedavno etničke nacije, da tako kažemo, spustile na tlo. S medijima je kao, recimo, sa skijanjem: Bošnjaci idu na Bjelašnicu, Srbi na Jahorinu, a Hrvati na Kupres. Samo poneki, kao i u svemu drugome, šaraju ovamo-onamo. Zanimljiva mi je šutnja sarajevskih medija o hrvatsko-bošnjačkom dijalogu ili, kako bih to radije nazvao, neophodnosti sklapanja neke vrste društvenog ugovora. Ima tu nešto krajnje konzekventno u držanju tzv. probosanskih snaga u čijim rukama su ti mediji, kod kojih ne možete razlučiti što je građansko, a što nacionalističko. A to je njihov nominalizam (posuđujem termin iz čuvenog spora oko univerzalija): narodi kao narodi nisu i ne bi trebalo da postoje kao politički subjekti. Postoje samo pojedinci-građani (zato što postoje samo individualna prava). Prema tome, u političkom smislu ne postoji hrvatski narod, nego samo Hrvati (a oni se, dakako, dijele na podobne, sarajevske, i nepodobne, one s kamenitog juga).

Prema tom gledištu u radikalno nominalističkom duhu onda slijedi: za promjene u Izbornom zakonu se u stvari samo zalaže Čović i njegovi stranački sljedbenici, jer (ovo se u tim medijima stalno ponavlja) ”Čović bi time htio da vječito ostane na vlasti.” Onda ide izričit ili neizričit nastavak: ”a mi mu to ne damo.” U zraku onda stoji: tko mi? Bošnjaci, građani, stranke sa sjedištem u Sarajevu, pseudo-građanske udruge bez neistomišljenika, predstavnici ”akademske zajednice” i medijski moguli…? Ali s kojim pravo to oni ne daju, odakle im to pravo, s kakvim polugama moći raspolažu, itd.? I gdje nestade čitav hrvatski narod, a ostade samo Čović?

Glavna riječ spomenutog političkog nominalizma je ”građanin”. To nije tek oznaka administrativnog statusa, neki politički termin, neka ideološka krilatica (u stilu: od ”radnih ljudi i građana” ostali samo ”građani”), to je u pravom smislu bojni poklič. Kada u Kotlini kažete ”građanin” vi u stvari kličete: ”varaju se oni koji sebi utvaraju da postoje narodi kao jednakopravni politički subjekti!”; ”legitimno predstavljanje naroda najveća je opasnost za ovu zemlju!”; ”dolje fašisti, jer to su oni koji su izveli narode na političku scenu”; ”tko kaže kolektivna prava taj nas tjera u torove!”; itd. Ironična strana čitave ove situacije je to što je ideja građanina u moćnom demokratskom valu istočne Europe podrazumijevala procvat civilnog društva i demilitarizaciju političkog ambijenta državne diktature. Nikako još ne mogu da vjerujem da su se bošnjačke političke i društvene elite, u novije vrijeme to postaje jasno kao dan, opredijelile za nekakav bespoštedni ”specijalni rat” koji nastoje voditi na svakom planu protiv onih koji nisu za ”građansku BiH”. I malom djetetu je uočljiva suprotnost između deklariranih ”europskih vrijednosti građanstva” i gotovo bezumne propagandne mašinerije koja se svakodnevno obrušava na ideološke neprijatelje. 

Nije sve to bilo tako od početka, postojala je izvjesna evolucija, jer nije bio mali broj onih koji su nakon rata iskreno vjerovali u budućnost civilnog društva i kao aktivisti se za nju srčano zalagali. Možda nitko kao pjesnik ne zna prepoznati prijelomne momente u povijesti, pa je tako i Abdulah Sidran znao izraziti dva možda najvažnija preokreta u novijem razvitku ”probosanske ideologije”. Najprije je to odustajanje od suživota, iskazano u žargonu ”sarajevske raje”: “Čim mi neko pomene  suživot, ja ga odmah pošaljem u sukurac“.

S tim riječima je označen kraj prve faze poslijeratne evolucije ove bošnjačke ideologije, koja je trajala nešto više od jednog desetljeća, kada se zaklinjalo u vrijednosti suživota i komšiluka, a slavila formula ZAVNOBiH-a. Čini se da je s baukom konsocijacije cijela ta priča odjednom zamrla. Preokret i kraj druge faze pjesnik je nedavno izrazio (parafraziram iz radijskog intervjua): konstitutivnost naroda je rasistički princip! Već su u posljednjih godinu-dvije vodeći ideolozi sarajevske političke scene takvo gledište razradili i plasirali u svoje medije, denuncirajući konstitutivnost kao da je nekakav relikt iz sovjetskog doba! Opet je sve ispalo gorka ironija: jer je cjelokupna politička kultura unutar koje se skovala ova denuncijacija jedan glomazan relikt jugoslavenskog doba.

Tko i zašto eventualno opstruira politički dijalog ova dva naroda?

Mislim da sam već pokušao odgovoriti na ovo pitanje.

Kako doći do pomirenja? I je li o pomirenju još uvijek iluzorno govoriti? 

Ako je na jednoj strani presudan nominalistički stav (ne postoje u političkom smislu narodi), a na drugoj onaj realistički (neupitno je postojanje naroda), onda se pomirenje uopće ne nalazi na dnevnom redu političkih debata.  Morat ćemo čekati da se na obje strane pojave oba naroda, ako već do pomirenja treba da dođe. Ako pomirenje pretpostavlja kraj neprijateljstva, možda bi trebalo da makar nešto kažem i o prijateljstvu. To je velika tema političke filozofije u novije vrijeme.

Da budem ovdje nominalist protiv nacionalistički motiviranih nominalista. Aristotela se često navodi da je ukazao na životnu mudrost: ne možete imati puno prijatelja, a niti vrijede novi prijatelji. Neprijatelja možete imati jako mnogo, čitav jedan narod, i to preko noći. Duboko sam uvjeren da čitavi narodi nastaju zahvaljujući neprijateljima. Ali oni nisu narodi prijatelja. Zato je važno prijateljstvo s neprijateljem.

Na to ne možete natjerati čitav svoj narod, niti prijateljevati s čitavim neprijateljskim narodom. U doba velikog neprijateljstva čitavih naroda prijateljstvo pojedinaca s različitih strana je nešto veličanstveno. A o tome imam uglavnom veoma gorka iskustva: odjednom nestane prijateljstvo, čak zavlada duboka mržnja, jer vaš jučerašnji veliki prijatelj spozna da ne dijelite slična politička gledišta. E upravo to je najpogubnije naslijeđe totalitarnog poretka koji je poništavao svaku razliku između javnog i privatnog. Zapanjujuće je koliko se čak i najvrsnijih intelektualaca drži tipičnog naloga jučerašnje tajne policije: da ne možete biti prijatelj s političkim protivnikom. No, da ga trebate poštovati, a ne vrijeđati, omalovažavati, proganjati i dehumanizirati - to je uvjet svih uvjeta liberalno-demokratskog poretka, tj. njegove političke kulture.

Dnevnik.ba