Article_Top_970x250

U Puli premijerno prikazane "Mrtve ribe": Nova filmska suradnja redatelja Kristijana Milića i pisca Josipa Mlakića

OSVRT JURICE PAVIČIĆA

U Puli premijerno prikazane "Mrtve ribe": Nova filmska suradnja redatelja Kristijana Milića i pisca Josipa Mlakića

srp 22, 2017
dnevnik.ba
dnevnik.ba

Ekipa filma ( redatelj Kristijan Milić, scenarist Josip Mlakić, glumci Dragan Despot i Dražen Mikulić)

Deset godina kasnije, Mlakić i Milić ponovno su udružili rad, i ponovo su u Puli. Ovaj put, predstavili su film “Mrtve ribe” nastao prema zbirci pripovijedaka “Mrtve ribe pjevaju na leđima” koju je Mlakić objavio 2011., a koja je u međuvremenu imala i nekoliko kazališnih inscenacija. Mlakićeva zbirka sastoji se od 15 novela koje su sve vezane uz bosansko-hercegovački, etnički i vjerski podijeljeni gradić. Međusobno isprepletene, priče zbirke imaju ishodište u početnom motivu, samoubojstvu lokalnog pjesnika i bivšeg profesora.

Bosansko-hrvatski pisac Josip Mlakić naglo se premetnuo među najistaknutije regionalne književne zvijezde kad je 2002. romanom “Živi i mrtvi” osvojio VBZ-ovu književnu nagradu.

Mlakićev roman u kojem se spajaju dvije srednjobosanske ratne priče iz 1943. i 1993. koju je godinu kasnije dobio i filmsku ekranizaciju. Nju je potpisao redatelj Kristijan Milić, a film je 2007. bio i pobjednik Pule, piše Jurica Pavičić za Jutarnji list. 

Deset godina kasnije, Mlakić i Milić ponovno su udružili rad, i ponovo su u Puli. Ovaj put, predstavili su film “Mrtve ribe” nastao prema zbirci pripovijedaka “Mrtve ribe pjevaju na leđima” koju je Mlakić objavio 2011., a koja je u međuvremenu imala i nekoliko kazališnih inscenacija. Mlakićeva zbirka sastoji se od 15 novela koje su sve vezane uz bosansko-hercegovački, etnički i vjerski podijeljeni gradić. Međusobno isprepletene, priče zbirke imaju ishodište u početnom motivu, samoubojstvu lokalnog pjesnika i bivšeg profesora.


Filmovi po ciklusima kratkih priča u postmodernom filmu nisu novost, rodonačelnički film tog trenda je Altmanov “Short Cuts”, a neki noviji primjeri su Matanićev “Kino Lika”, Almodovarova “Julieta” i “Neke žene” Kelly Reichardt. Kao i Altmanov film, i Milićev prati puno likova koji se isprepliću na malom prostoru. Upoznajemo staru udovicu koja vjeruje da joj se u minskom polju ukazala Gospa, starog muslimana koji razmišlja o samoubojstvu, sirotog radnika koji posudi novac da bi ženu i kćer zaostalu u razvoju poveo na piknik. Tu je lokalni bogataš koji je sretan jer je kupio Range Rover, a provodnu nit filmu daje skupina etnički miješanih klipana koji uzmu agregat s nakanom da strujom pobiju ribu u rijeci i potom je prodaju. Pobijene ribe filmu daju i naslov.

Riječ je - ukratko - o filmu koji panoramski skicira svu silu likova, od kojih neki baš prolete kroz film, a neki stignu dobiti više prostora. Mlakić i Milić nisu se trudili previše dramaturški vezivati fabularne linije, što možda nije loše jer takva dramaturška spajanja često ostavljaju dojam kalemljenja i napastovanja materijala.

Kako film ima puno likova, kroz njega prođe cijeli mali who is who hrvatskih i bosanskih glumaca, a među značajnijim ulogama su one Vinka Kraljevića, Slavena Knezovića, Velibora Topića, Nermina Omića, Asima Ugljena, Gorana Bogdana, te - u glavnoj ulozi samoubojice - Dragana Despota.

Milićev film jako je neujednačen. Ima tu krasnih scena, pojedinačnih bljeskova fine emocije, toplih odnosa ili motiva. Ono što - međutim - još od “Živi i mrtvih” u filmskom smislu opterećuje Mlakićevo pisanje je jaka, naglašena sklonost knjiškoj, papirnoj metafori. Od mrtvih riba, bergmanovskog šaha sa sudbinom do digitaliziranih ždralova koji neprestance lete nad gradom kao lajtmotiv, film je pun jakih, markerom podvučenih metafora koje vam scenarist ne propušta “nacrtati” ako ih slučajno niste shvatili. Nevolja je što je film metonimijska umjetnost koja takvu metaforičnost ne ljubi i u kojoj to ne drži vodu tako dobro kao na papiru. Taj problem dijelom se očituje i u scenarističkoj fakturi filma. One scene u filmu koje su realistički napisane listom su dobre, sočne i životne. No, Mlakić i Milić često zabrazde u pretencioznost, late se selimovićevske filozofičnosti koju - opet - proza trpi, a film ne. Nije to - ukratko - loš film, ima tu bljeskova, no “Mrtvim ribama” nedostaje i dramaturškog štrihanja, i zaglađivanja rubova, pa i notornog, običnog kraćenja.

Uz “Mrtve ribe”, četvrtak je u Puli donio i film Rajka Grlića “Ustav Republike Hrvatske” koji na festival stiže nakon što je prošle jeseni osvojio nagradu u Montrealu, te s podosta uspjeha prošao distribuciju. Uz “Ne gledaj mi i pijat” Hane Jušić, Grlićev se film uoči početka spominjao i kao ozbiljan favorit za nagradu, a nakon što je festival došao do predzadnjeg dana, taj se dojam nije promijenio. Zasad među premijernim naslovima nismo vidjeli bolji od ta dva.  

Dnevnik.ba 

Article_Bottom_970x250