Od ožujka 2020. čitamo i slušamo o liječnicima i medicinskom osoblju, pri čemu se uglavnom, sasvim zasluženo, dijele pozitivni epiteti, pohvale, katkad superlativi. Doista, kao što su za razmjene vatre vojnici i dobrovoljci ti koji podmeću leđa i stavljaju glavu na kocku kako bi spasili/obranili one za koje bore, tako su liječnici prva i često zadnja linija obrane od pošasti koja traje, evo, dvije godine.
Često nedovoljno cijenimo uložene godine učenja, fanatičnu volju potrebnu da se stekne jedna od najcjenjenijih, a opet kod nas nedovoljno cijenjena diploma. Tek smo u kriznoj situaciji, kad su, suočeni s bolešću punom nepoznanica, prisiljeni raditi puno više i predanije i puno se češće suočavati s iznimno teškim pacijentima, počeli adekvatno cijeniti i priznavati njihovu ulogu u društvu.
Doista, da nije njih mnogih bližnjih ne bi bilo među nama. U puno situacija bili su jezičac na vagi između života i smrti, primjerenom i pravodobnom terapijom ili predanim i posvećenim radom na intenzivnoj njezi.
No postoji i druga strana o kojoj se manje priča, a koju valja adresirati. Vapaj da se to spomene dolazi od svih onih koji su izgubili nekoga koga nisu morali i trebali izgubiti. Zbog površnog shvaćanja pacijenata, neposvećenosti, lijenosti. Zbog situacija kad se objektivno teškog pacijenata danima i tjednima razvlačilo po domu zdravlja uz površne preglede, toliko da je bilo kasno za učinkovitu terapiju po dolasku u bolnicu. Ili zbog onih koji nisu mijenjali terapiju koja ne pomaže, ne prateći signale pogoršanja. Ili zbog onih koji nisu imali vremena za pacijenta.
Govorimo, dakle, o slučajevima neangažiranosti, nebrige ili nedovoljne brige za život drugog čovjeka koji im je povjeren. Ne govorimo o ljudskoj grešci proizašloj iz dobre namjere ili počinjenoj uslijed dobre želje i uloženog truda. To se može oprostiti.
Dnevnik.ba