Article_Top_970x250

U izbjeglištvu je razbijao prozore pa su ga upisali na nogomet

put do zlatne lopte

U izbjeglištvu je razbijao prozore pa su ga upisali na nogomet

pro 05, 2018
dnevnik.ba
dnevnik.ba

FOTO: Reuters/Pixsell

Prema riječima pokojnog Tomislava Bašića, Mamić je uzeo je Modrića “na neviđeno”

Prema riječima pokojnog Tomislava Bašića, Mamić je uzeo je Modrića “na neviđeno”

Čovjek kojem se divi nogometaški svijet, Luka Modrić, osvojio je Zlatnu loptu što je, kako je i sam priznao, više od dječačkih snova. Njegova životna priča postala je inspiracija mnogim dječacima da je snove moguće ostvariti, uz naporan rad, dakako. Trnovit je bio put dječaka koji je pripadao generaciji „djece rata“ do globalne zvijezde. Put od slučajno snimljenih kadrova od strane dokumentarista kako vraća djedove koze po kamenjaru obronaka Velebita, gdje uspijevaju „samo Modrići, poskoci i bura“, do veličanstvene slike na kojoj ljubi Zlatnu loptu.

Lukina je obitelj iz Modrića, zaselka Zatona pokraj Obrovca, dalmatinskog sela smještenog na kršovitim obroncima Velebita južno od vrha Sv. Rok. Djed nogometaša Luke, također Luka, bio je cestar koji je radio na održavanju stare državne ceste koja je povezivala Dalmaciju i Liku preko Obrovca i Sv. Roka. Stipe Modrić, nogometašev otac, rođen je u kući koja je u vlasništvu državnih cesta, oko kilometar udaljenoj od Sv. Roka.
S majčine strane, Luka je podrijetlom iz Kruševa, majka mu je djevojački nosila prezime Dopuđ. Roditelji nogometaša Luke do početka srpske agresije radili su u obrovačkim poduzećima. Mali Luka, iako rođen u Zadru, kao dječak je, do svoje šeste godine, živio na padinama Velebita.

Ubili mu djeda

Obitelj Luke Modrića 1991. zatekla se na okupiranom području na kojem su razulareni pripadnici srpskih vojski, JNA i vojske tzv. SAO Krajine, započeli neviđeni teror nad Hrvatima koji nisu uspjeli pobjeći. Nakon što su kod Maruna ubili šestoro staraca, četnici su 18. prosinca 1991. ubili i starog Luku Modrića, djeda poznatog nogometaša koji je za blagom otišao petstotinjak metara od kuće. U tom trenutku primijetile su ga srpske patrole i bez ikakva razloga izrešetale rafalima, piše Večernji list.

Mještani i rođaci tražili su starog Luku koji je otišao za blagom i pronašli ga mrtvog. Nakon pokopa, roditelji i šestogodišnji Luka nekako su uspjeli prijeći u Zadar. Čim su izišli, odmah su im zapalili kuću. Kad su se kao izbjeglice pojavili u Zadru, mali Luka i njegovi roditelji dobili su smještaj najprije u hotelu Kolovare. Na parkiralištu i uz prostor hotela Kolovare mali Luka, prije nego je pošao u školu, stalno je šutirao loptu i često razbijao prozore nižih katova hotela. Kad je direktor hotela „poludija“, pronašao Lukina oca rekao mu je da ga upiše u nogometnu školu i da troši energiju na treninzima. Modrićev otac, nakon što je kao mehaničar pronašao posao u Hrvatskoj vojsci, poslušao je mudar savjet i upisao sina u nogometnu školu NK Zadar 1992. Iste godine mali Modrić upisao je prvi razred u OŠ Krune Krstića. No, srpska granatiranja Zadra su često prekidala nastavu. Granate su prestale padati na grad tek sljedeće školske godine 1993./94.

Tako se život za obitelj Modrić, unatoč ratu i neimaštini, počeo normalizirati. Prvi trener plavokosog dječaka u NK Zadar bio je Davorin Matošević.

– Mali je bio uplašeno dijete, ali sam brzo primijetio da mu se lopta “lijepi” za nogu. Kako je bio malen i nejak, stalno smo razgovarali o tome hoće li narasti ili neće. Ne može se nikad pouzdano reći tko će biti veliki igrač. Ono što je Bog dao u genima, to ostaje, a rad to oplemeni. Luka je na ćaću Stipu koji je također nizak, ali je čvrst. Stipe je igrao u Obrovcu, u NK Rudar, a igrao je za NK Jasenice i bio njihov najbolji nogometaš – tako je govorio Davorin Matošević.

Nakon Matoševića, Luku je trenirao Miodrag Miško Paunović, nekadašnji igrač Zadra i Partizana koji je s Lukinom generacijom 1995. na jednom turniru u Italiji osvojio drugo mjesto. Paunović je, prema odluci tadašnjeg šefa omladinske škole Tomislava Bašića, preuzeo stariju generaciju, a Bašićev sin Domagoj započeo je raditi s generacijom Luke Modrića. Tomislav Bašić je, naime, svojem sinu Domagoju odredio da trenira djecu jer se nadao da će ga tako spasiti od ulice, odnosno ovisnosti.

– Luka je bio predodređen za to da postane vrhunski igrač, no ljudi su u to vrijeme krivo zaključivali jer je bio fizički slab. Kao takav, nekima nije pasao, jer su mislili da igrači moraju imati fizičke predispozicije kako bi igrali vrhunski nogomet. Luka je dokazao suprotno – govorio je Tomo Bašić. 
Kad su imali desetak godina, Luka Modrić i Mario Grgurević bili su na probi u Hajduku. Bili su s Hajdukom na nekim turnirima u Italiji, ali ih u Hajduku nisu prepoznali kao kvalitetne igrače. U Hajduku su tada govorili da „dječaci nikamo neće otići“ pa ako budu dobri, uvijek se mogu vratiti. Modrić je, naime, tada „na probi“ u Hajduku bio na inicijativu svoga “ćaće” koji je to odradio iza leđa Tomislavu Bašiću. Zbog toga je Bašić bio jako ljutit na Modrićeva oca jer su dječaci išli na probu bez njegova znanja, direktora omladinske škole i bez znanja kluba. Zanimljivo je da stručni ljudi Hajduka ni poslije nisu primijetili Modrića, kad je, primjerice, 1996. odigrao zapaženu ulogu na turniru Sveti Dujam i nekim turnirima u Kninu.

Kad je umro Tomislavov sin Domagoj, trener Zadarkomercove generacije 1984./1985., postao je Robert Botunac koji se iz Zagreba u Zadar vratio na poziv Tomislava Bašića. U toj talentiranoj generaciji, uz Modrića, igrali su Danijel Subašić, Mario Gregurović, Leo Barnjak i drugi.

Botunac koji je tu generaciju Zadarkomerca vodio dvije i pol godine. S tom generacijom djece Zadarkomerca osvojio je važne naslove: prvenstvo Zadarske županije, Kup Zadarske županije i prvenstvo Dalmacije 1999./2000. kada su u finalu pobijedili kadete Hajduka 3:1.

Zahvaljujući toj pobjedi, Zadrani su igrali na završnom turniru HNS-a u Osijeku. S istom generacijom Botunac je osvojio Županijski kup 1999./2000.

Budući da se Hajdukova vrata za malog Modrića nisu otvarala, Tomislav Bašić pokucao je na vrata Dinama. Nakon završetka osnovne škole, Bašić je Modrića i Grgurevića odveo Zdravku Mamiću koji je imao privatnu agenciju. Do tada Bašić Mamića nije ni poznavao. Ni Mamićevi skauti do tada nisu bili primijetili Modrića, piše Večernji list.

Prema riječima pokojnog Tomislava Bašića, Mamić je uzeo je Modrića “na neviđeno”. Smatrao je da Luka Modrić, kao i Grgurević, mogu uspjeti u nogometu.

Grgurević je, zahvaljujući intervenciji Ivana Buljana, nije završio u Dinamu nego u Hajduku dok je Modrić zaigrao u Dinamu.

Tomislav Bašić je, razmišljajući i o Modrićevim motivima za uspjeh, motive pronalazio u siromaštvu. Znao je pričati da je Modrićeva obitelj bila toliko siromašna da mu otac nije mogao kupiti ni štitnike za noge, “kostobrane” u nogometaškom žargonu, nego mu ih je sam izrađivao od drvenih daščica. Bašić je te „drvene kostobrane“ rado pokazivao.

Odlazak iz Zadra

Međutim, to baš i nije posve istinito jer su takve daščice služile za imobilizaciju slomljenih nogu papkara sitnoga zuba (ovaca i koza), kakvih ima posvuda u zaleđu Zadra, a Tomislav Bašić, podrijetlom s otoka Vira, pričom o „kostobranima“ želio je dodatno naglasiti svoj i doprinos svoga sina Domagoja uspjehu Luke Modrića.

Modrićev prelazak iz NK Zadarcomerca, kojim je zapravo upravljao zadarski tajkun Ante Jurjević, u Dinamo, nije išao glatko. U klubu su bili i ljudi koji su htjeli zaštititi interese zadarske nogometne zajednice. Modrićevu odlasku u Dinamo nakon završene osnovne škole 2000. godine oštro se protivio utjecajni Josip Bajlo, sportski direktor.

– Nisam htio potpisati te papire pa sam zbog toga imao spor s tadašnjim vlasnikom kluba Jurjevićem koji je, uz Modrićeve roditelje, na mene radio strahovit pritisak. Zbog toga smo bili u sukobu. Ja sam htio zadržati malog Modrića, ali nisam mogao. Njegovi su roditelji rekli da se sele, da mu je otac djelatna vojna osoba, što je istina, pa ga zbog toga, prema propozicijama nogometnog saveza, nisam mogao zadržati. Međutim, oni se nisu odselili iz Zadra. Znao sam da će tako biti. Nisam Jurjevića mogao nagovoriti na to da Luka igra još dvije godine za naše juniore, da zaigra za prvu momčad i da tek tad počnemo otvarati vrata Dinamu ili Hajduku. U tom bismo slučaju imali veći profit – kazao je Bajlo. 
U to vrijeme veliki utjecaj u klubu imao je glavni sponzor Jurjević.

Na kraju, Bajlo nije uspio zaštititi interese kluba, ali mu je bilo drago što je Modrić uspio.

– Modrić ima takozvani periferni vid i osjećaj za kontakt s igračem. Čudo je kako Modrić izbjegne kontakte. Ima igrača koji bi ga htjeli faulirati, ali to još nikome nije uspjelo, on se uvijek odmakne, ima oči otraga – govorio je Bajlo.

U Lukinu 7.-8. razredu obitelj Modrić preselila se u hotel, pa je i on promijenio školu te krenuo u OŠ Šime Budinića.

Dnevnik.ba

Article_Bottom_970x250