Piše: Tvrtko Milović
Ispred deset okupljenih, Marinko Pejić (ne fratar, mada su isti po pameti) skrivenu među neboderima otkrio je „Spomen-ploču braniteljima HVO Sarajevo“. Od deset okupljenih, najmanje njih sedam, uključujući i notornog bošnjačkog šovinistu Adila Kulenovića, braniteljima HVO proučilo je – fatihu.
Njih sedam, zajedno sa ostalim prisutnim sigurno nisu predstavnici ni jedne braniteljske udruge iz Sarajeva, a svi ukupno s Marinkom Pejićem ne predstavljaju nikog osim sami sebe.
Ipak, zanimljiv je spomenik kojeg je vlada Kantona Sarajevo financirala sa (čak!) 2500 KM. Radi se o običnoj kamenoj ploči bez ikakve spomeničke, umjetničke ili emotivne vrijednosti. Na njoj nema imena branitelja kojima se kao podiže, niti ima obilježja vojne jedinice u kojoj su poginuli. U potpisu ploče samo je udruga Marinka Pejića čiji je jedini član.
Naravno, da bi se čak i ovakva bijedna ploča podigla morao je biti zadovoljen osnovni uvjet – da je na njoj ratni grb Armije BiH.
S obzirom da je Armija BiH nasilno ukinula HVO brigadu „Kralj Tvrtko“ onda se grb Armije BiH može smatrati i uvredljivim.
Ipak, priča o spomeniku braniteljima HVO Sarajevo ustvari je mnogo dublja i mnogo uvredljivija a iako se činilo da je Pejićevo otvorenje pred Adilom Kulenovićem vrhunac uvrede, on se ipak dogodio dva dana poslije – kada su uništeni vijenci koje su obitelji poginulih i organizacije branitelja postavile na zelenoj površini gdje se godinama traži obilježje za poginule!
Braniteljske udruge kao i obitelji stradalih već 25 godina pokušavaju dobiti adekvatan spomenik poginulim braniteljima HVO Sarajevo. S obzirom da je Sarajevo preplavljeno različitim spomenicima i obilježjima, zvuči skoro nevjerojatno da je toliko problematičan još jedan spomenik.
Naravno, osnovni problem je što branitelji inzistiraju da obilježje nosi grb brigade – grb HVO.
Sarajevske strukture su zato rado izašle u susret Pejićevom spomeniku s ljiljanima kako bi se moglo reći da nekakav spomenik postoji.
Eto vam ga sad bosanski katolici!
Koliko je spomenik dostojanstven, govore dovoljno fotografije s njegovog otvorenja.
Isti dan, sve udruge, popraćene političkim i vojnim dužnosnicima, uz dostojanstvenu vojnu pratnju i katoličku misu, položile su vijence i svijeće na drugom mjestu.
A koliko je Pejićev spomenik pomogao izgradnji tolerancije, vidjeli smo dva dana poslije kada je sve to u nalete multikulturalizma i uvažavanja, netko pošutao. Bez posljedica dakako.
Da je neki dan bio pravi dan za stvarnu demonstraciju tolerancije u Sarajevu pokazuje i primjer iz Tešnja gdje je iz drugog pokušaja skinuta i uništena zastava hrvatskog naroda u BiH postavljena na lokalno katoličko groblje.
Dva napada na katolička i hrvatska obilježja u BiH nisu nikakva slučajnost. Ona pokazuju da se napadači sve lakše ohrabruju na napad. Podršku dobivaju iz političko medijske atmosfere koja se gradi protiv Hrvata u BiH. Prvi na meti su oni najslabiji – Hrvati u mjestima gdje ih skoro i nema. U ovom slučaju Sarajevo i Tešanj.
Da je politički mainstream potpuno opušten u nastojanjima političke egzekucije Hrvata kao naroda a ne samo kao političkog tijela vidimo skoro svaki dan u popularnim medijima.
Od onih otvorenih nasrtaja komšića i kulenovića, pa sve do onih suptilnijih. Dobar primjer je medijski nastup izvjesne Danijele Kristić, članice Naroda i Pravde Elmedina Konakovića. Ona je u jednom od svojih rijetkih medijskih nastupa naglasila da je „ljuti razmišljanje da Hrvati iz Sarajeva nisu legitimni predstavnici“.
Očigledno je da ona sama nema pojma što govori, kao ni mediji koji prenose njenu izjavu. Petnaest godina se Hrvati iz BiH bore da osiguraju legitimno predstavljanje i za cijelo to vrijeme mediji se nisu potrudili ni otkriti što to uopće znači. A ipak se bore protiv toga. I to na način da neku jadnicu potiču da lupeta gluposti.
Naime, svaka punoljetna osoba na planeti Zemlji može biti legitimni predstavnik Hrvata ako za to dobije legitimitet hrvatskog naroda. To uključuje i Željka Komšića, i Dina Konakovića i nesretnu Danijelu Kristić. Ali reći da su „Hrvati Sarajeva legitimni predstavnici“ izvan ikakvog smisla i konteksta, pokazuje ustvari koliko je Sarajevo ustvari očajno u pronalasku pismenog Hrvata da ih majorizira. Jer vidjeli smo na šta su spali – na Marinka Pejića i Danijelu Kristić.
Pa ako već, kao sarajevska Hrvatica, želi biti nečija legitimna predstavnica, mogla je barem osuditi uništavanje vijenaca poginulim braniteljima HVO. Mogla je ustvari i biti kod Marinka Pejića na otvorenju, da se bar netko prekrsti u spomen na te uzaludne žrtve.
Dnevnik.ba