StoryEditor
Početak listopada – obljetnica stradanja Ravnog

Trideset godina od rata koji nije „naš rat“

Piše Nikolina Lovrić  /  30.09.2021., 19:20h
Još dok je u Bosni i Hercegovini vladao blaženi mir posredovan sustavnom ignorancijom ratne psihoze od strane sarajevskih političara, na prostorima današnje općine Ravno i u samom Ravnom, dimio je barut i vonjala je krv.

Ravno je, kao slabo razvijeno selo, tada u sastavutrebinjske općine, bilo malo bitno ili apsolutno nebitno bosanskohercegovačkoj vlasti. Negdje na dnu, naseljeno hrvatskim življem u stoljetnom dodiru sa srpskim pukom, nije osobito „tangiralo“ sarajevske kravate. Ni onda kada su Ravnjani sustavno i godinama trpjeli ponižavanja različitih vrsta, neosnovana milicijska maltretiranja, tragikomične prekide proslava svadbi i katoličkih blagdana, oduzimanje zemlje bez plaćanja najma, ali ubiranja poreza…sve onako u maniri osmanskih ugnjetavača. Itd., itd. …

Hrvati Popova oduvijek su se sami s time nosili, ili motikom i žuljevima obrađujući nepregledno Popovo polje, ili egzistencijalnim oslanjanjem na Dubrovnik i Dubrovačko primorje s kojim su oduvijek bili prisno vezani. Čuvajući mu zaleđe, izgrađujući ga i surađujući sa njim na različite načine.

Početkom devedesetih, Ravnjane će upravo najviše koštati ta blizina sa Dubrovnikom, jednako kao što će Dubrovnik koštati blizina sa Ravnim i Popovom koje je agresor koristio kao poligon za osvajanje hrvatskog juga.

Početak agresije kroz navodnu vojnu „vežbu“

Sve je krenulo navodnom vojnom vježbom JNA od koje Ravnjani„ne moraju strahovati“, poručivale su im općinske i vojne vlasti iz Trebinja, no povremene „pjanske“ JNA-ovaca u ravanjskim gostionama odavale su pravu istinu i to riječima koje će se za samo par dana obistiniti - Prvo ćemo poravnit Ravno, a onda je lako za Dubrovnik i Zagreb.

Pijanim izjavama pridružila se nekako baš u to vrijeme trijezna, al' ne baš trezvena poruka trebinjskog načelnika Božidara Vučurevića koji je hladno u televizijske kamere bez zadrške zaprijetio kako će poravniti sva hrvatska sela u trebinjskoj općini pogine li ijedan vojnik na dubrovačkom ratištu. Volio je agresor ovu sablasnu igru riječima „sravniti“ i „Ravno“ i prečesto je koristio da bi netko pomislio kako se radi samo o šali.

Umjesto da se do zadnjeg dana rujna soldateska od 5-6 tisuća vojnika sa vojne vježbe vrati natrag u vojarne ili svojim obiteljima kako su neki od njih sigurno priželjkivali, u noći sa 30.-og na 1.listopada u Ravno ulaze pripadnici JNA, četnici i rezervisti. Prvi dan listopada, Ravno dočekuje u okupaciji, vlada muk i zebnja, vojska se formira u dvije skupine; obje kreću na Slano, jedna preko Zavale, druga preko sela Trebinja i Čepikuće.

Prva kolona u malo primorsko mjesto stiže 3.listopada, dok druga kasni, na odredište stiže tek nakon 54 dana i to zbog neočekivane zasjede kojom su je propisno dočekali pripadnici hrvatske vojske.

Bitka na Čepikućama

Bitka na Čepikućama, odnosno neposredno uz pogranično hrvatsko selo Čepikuće, do danas je poprimila skoro mitski izričaj, jer su malobrojni hrvatski vojnici, potjerali ogromno ljudstvo vojno spremnog agresora i to iako se početni plan zasjede u režiji legendarnog Nijaza Batlaka (poznatijeg kao Mate Šarlija) Daidže skoro izjalovio zbog straha i nestrpljivosti jednog od branitelja čiji je prst poletio na okidač prije vremena. Činjenica koja ipak ostaje za povijest glasi da je bitkom na Čepikućama, tek nekoliko desetaka hrvatskih branitelja demoraliziralo neprijatelja toliko da je Dubrovnik dobio dodatno vrijeme za organizaciju obrane.

Vrijedi stoga spomenuti postrojbe i neka od imena hrvatskih junaka. Kao što smo rekli, zasjedu je izrežirao iskusni Daidža koji ipak spletom okolnosti  bio spriječen sudjelovati u samoj akciji, te se braniteljima pridružio tek u večernjim satima.  Snage koje su na Čepikućama odradile zasjedu sastojale su se „A“ bojne 116.-e brigade HV-a Dubrovnik-Metković kojom je zapovijedao pukovnik Marko Mujan, devet dragovoljaca i 4 pripadnika MUP-a policijske postaje Ston pod zapovjednikom PP Ston, KlemomManenicom; pričuvna policija iz Čepikuća pod vodstvom Marka Potrebice, te Odjeljenje /voda MB 82 iz Pričuvne ZNG Dubrovnik pod zapovjedništvom Ivice Sentićapodrijetlom iz Neuma. Kada se govori o Čepikućama , onda je neizostavno spomenuti i ime BožanaŠimovića, zapovjednika 2. satnije ZNG-a koji je ni punu godinu nakon kao zapovjednik Postrojbe za posebne namjene Ludvig Pavlović časno poginuo na Šćepan Križu kod Stoca.

Osim imena branitelja, rijetko koja uspomena na Čepikuće može proći bez imena župnika sa Trebinje, pokojnog don Zdravka Petkovića koji je shvativši u kojem smjeru vojne kolone odlaze, sjeo u automobil i riskirajući vlastiti život uspio preduhitriti Titogradski korpus i doći do telefona kojim će ovim riječima obavijestiti branitelje na Čepikućama o nadolazećoj opasnosti: „Idu svatovi, Anđa se udaje!“

Na temelju ovog dosjetljivog upozorenja, branitelji su zauzeli položaje i dočekali svatove. Propisno.

Don Zdravko Petković župnik je na Trebinji bio do 1995., a simptomatično je podsjetiti kako je ovaj zanimljivi svećenik smrt dočekao doslovno na Oltaru za vrijeme Svete mise.

Odmazda u Ravnom

Dobitak za Čepikuće, Dubrovačko primorje i sam Dubrovnik, u samo par sati premetnuo se u tragediju za Ravno u kojemu su osvetom ozlojađeni četnici, JNA-ovci i rezervisti odlučili pokazati zube.

Do trenutka njihovog povratka u Ravno, dioravanjskog stanovništva izbjegao je u brda odakle su se spuštali prema Hutovu u susjednoj općini Neum, te dalje prema samom Neumu i Metkoviću. Stanovništvo koje su zatekli zarobili su i smjestili u jednu omanju seosku trgovinu u kojoj su otpočeli sa mučenjem i zlostavljanjem cijelu noć. Uslijed neočekivanog poraza od slabo naoružane hrvatske vojske u Čepikućama, zanimalo ih gdje se nalaze snage Hrvatske garde i MUP-a, tko ima djecu u hrvatskoj vojsci i sl. Zatočenici su stoički šutjeli unatoč muci i batinjanju koji su ih snašli.

Muškarce Ravnog, osobito one poznatijih imena odvode u logore u Bileću i Morinje, gdje više mjeseci bivaju mučeni i zlostavljani na najogavnije načine. Ravno se nesmiljeno pljačka i bestijalno gađa, bez logičnih ciljeva, sa bolesno male udaljenosti, a sama se tortura ljepljivim pipcima smrti širi i drugim selima danas ravanjske općine.

U samo par dana ovo pitoreskno selo jugoistočne Hercegovine doslovno je poravnato sa zemljom; svjedoci zbivanja koji su tih prvih dana skriveni strepili u brdima iznad sela prisjećaju se kako su se čak pitali, što više ima izgorjeti. Danima se selom širio vonj uginulih životinja, a ni smrad nasilne ljudske smrti nije nimalo zaostajao.

Prva žrtva rata sa područja općine Ravno, 61-godišnji je stanovnik Trebinje, Jozo Stanković, osoba s posebnim potrebama, ubijen na pragu svoje kuće. U smrt ga je odnijela detonacija granate već prvog dana agresije na Ravno, 1.listopada. Nakon njega uslijedio je krvavi niz; Pero Šanje, Nikša Dobroslavić, Šimun Tomašević, Miško Raguž, Zvone Šijaković, Mirko Papac, Niko Brajić…i tako redom dok se ne nabroje34 osobe s područja općine Ravno preminule „prirodnom smrću“, 24 civila, uz koje se ne može zanemariti 11 ranjenika i 18 muškaraca odvedenih u logore.

Kada se govori o stradanju Ravnog pri čemu se misli na područje cjelokupne općine, uvijek i u svemu je potrebno naglasiti, kako je to povjesničar Jakša Raguž napisao, i prvi akt genocida nad Hrvatima Bosne i Hercegovine, odnosno strašan, planiran i svirep zločin u selu Kijev Do gdje je pobijeno osam mještana sela, i to starijih od 60 godina. Sedam od osam ubijenih bile su žene, raspona godišta od 1906.-1933. Preostali mještani odvedeni su u logore na nesnosna mučenja, a na životu su ostavljene samo 4 nemoćne starice i to samo zato jer nisu imale muških potomaka koji bi mogli služiti u hrvatskoj vojsci ili nikada nisu bile udavane i nisu rađale.

Selo je, baš kao i sva druga sela u ravanjskoj općini u potpunosti spaljeno i devastirano, konačno oslobođeno tek operacijama Južnog bojišta i to nakon osam mjeseci okupacije zahvaljujući ponajviše požrtvovnosti Pauka iz 4.GBR. i Tigrova iz 1.GBR. ZNG-a, odnosno Hrvatske vojske.

Oslobađanje Popova neraskidivo je stoga vezano sa oslobađanjem Dubrovnika koji nikada ne bi mogao prodisatipunim plućima da ovi momci nisu ostavili tolike žrtve po hercegovačkim gudurama, visovima, selima i zaseocima. Upravo zato, čuvajući uspomenu na žrtvu mjesta i ljudskih duša ravanjske općine, čuva se uspomena i na požrtvovnost momaka koji su ostavili svoje domove kako bi sačuvali zgarišta domova protjeranog, napaćenog i izginulog puka Popova.

U uspomenu na 1.10., na osam mjeseci okupacije, na civilne i vojne žrtve rata na području ravanjske općine i Popova polja, istina nikada ne smije utihnuti.

Dnevnik.ba

01. listopad 2022 11:48