Tragovi mudžahedinskog terora i danas, 25 godina poslije, vidljivi su na svakom koraku u selu Orašac u općini Travnik. Iako je selo nekad bilo potpuno hrvatsko, danas je potpuno - prazno. Ne čudi, s obzirom na to da se u Orašcu do 1998. nalazio mudžahedinski kamp.
Osim kao primjer terorističkih aktivnosti tzv. Armije BiH, i neuspješnog povratka Hrvata u Središnju Bosnu, Orašac je poznat i kao mjesto na kojem su se dugo tražili posmrtni ostaci Dragoljuba Popovića iz Travnika kojeg je ritualno zaklao Hasan Alić, pripadnik El-mudžahida iz bošnjačko-muslimanskog sela Suvi Dol.
Smješteno iznad doline rijeke Bile u Travniku, na 870 metara nadmorske visine, a od glavne prometnice u Lašvanskoj dolini, udaljeno svega 12 kilometara, tijekom agresije tzv. Armije BiH, nekada hrvatsko selo postalo je sjedište jednog od mudžahedinskih kampova ratnih devedesetih godina.
Nakon što su Hrvati iz Orašca i sela u dolini Bile protjerani 8. lipnja 1993. godine, u njihove kuće uselili su islamski dobrovoljci i "domaći mudžahedini".
Do 1998. godine Hrvati u Orašac nisu dolazili, a po svemu sudeći, nisu bili ni dobrodošli. Nekada hrvatsko selo u potpunosti je devastirano.
Kuće su 1996. godine spaljene a uništen je i put kojeg su Orašani prije rata sami financirali i izgradili.
Mudžahedinski tragovi su vidljivi svugdje u selu. U Orašcu su nekoliko puta vršene ekshumacije posmrtnih ostataka nestalih Hrvata iz travničke općine.
Nitko se od Hrvata nije za stalno vratio u svoj zavičaj. Tijekom šetnje po selu nismo vidjeli nikoga osim lokalnog Muslimana, čobana, i njegovo „blago“.
Dvije kuće su obnovljene i „pokrivene“ ali povratnika nema. Godine 1997. uništeni su čak i nadgrobni spomenici na seoskom katoličkom groblju.
Neke uništene kuće se i ne vide jer su trava i korov uzeli svoje.
U Orašac navodno često dolazi pet hrvatskih obitelji, no nijednu od njih, nismo pronašli u selu.
Iz sela su mudžahedini otišli 1998. godine u Bočinju kod Maglaja.
Ipak, njihovo prisustvo trajno je obeshrabrilo Hrvate na povratak.
Selom danas dominira upečatljiva trokatna građevina koju su strani ratnici izgradili 1993. godine. Naravno, na hrvatskoj zemlji. Trokatnica danas dijeli sudbinu ostalih objekata u Orašcu – urušena i zarasla u vegetaciju.
U toj su zgradi, prema riječima Muslimana iz Han Bile, bili smješteni samci.
Čoban kojeg smo sreli, nije htio puno toga reći, ali je dobacio kako su njihovog terora i pojedini Muslimani plašili.
"Odvodili su naše cure gore, ženili ih, jednog su tukli danima kad su vidjeli da se napio od rakije, niko nije mogo ući, sve je bilo ograđeno žicom, stavili bili i rampu, kad im je ta zgrada zapaljena, mi smo mislili da su se to HVO gore vratio pa im zapalio namjerno", govori čoban. Navodno je SFOR mudžahedine otjerao iz sela i zapalio im zgradu trokatnicu, saznajemo kasnije.
Nakon posjeta Orašcu, spustili smo se i u naselje Han Bila gdje smo pokušali s mještanima bošnjačke nacionalnosti razgovarati o tome što je bilo u Orašcu. Međutim, svi su ‘škrto‘ govorili i rekli da "ni slučajno ne pišemo da su to oni rekli". Također, nijedan od šestorice koje smo sreli uz put nije dao da ga fotografiramo.
Ipak, kažu, da su sve hrvatske kuće zapaljene 1996. godine, opljačkane, da se nosilo iz njih tko je što stigao i da je to tako u ratu. Šetajući kroz Orašac naišli smo i na nekadašnji poligon za obuku vojnika tzv. Armije BiH.
U Lašvanskoj se regiji godinama pričalo kako su na Orašac odvođeni policajci bošnjačke nacionalnosti iz MUP-a Županije Središnja Bosna na vježbe i obuke. Pored zgrade trokatnice, izgrađene su i garaže, vulkanizerska radionica a još uvijek se vidi i pješadijska prepreke za vježbe.
Prema haaškoj dokumentaciji, u jednoj od kuća, bio je i zatvor. U njemu su bili smješteni zarobljenici hrvatske i srpske nacionalnosti, odvođeni iz Travnika tijekom 1993. godine. Među njima je bio nesretni Dragoljub Popović - Srbin, časna sestra Ljubica Šekerija, oteta iz crkve sv. Ivana Krstitelja u Travniku i odvedena u kamp koja je svoje svjedočanstvo govorila i pred papom Franjom prilikom njegove posjete Sarajevu 2015. godine.
Zarobljenik u zatvoru na Orašcu, očevidac ritualnog ubojstva Dragoljuba Popovića, u svom iskazu iz 1994. za Vojno-obavještajnu službu HVO-a naveo je kako su ostale zarobljenike mudžahedini natjerali da poljube odrubljenu glavu Dragoljuba Popovića.
U Srednjoj se Bosni godinama pričalo da je čak sam Alija Izetbegović bio na Orašcu. Jedan od Hrvata, podrijetlom iz Orašca, jedne je prilike rekao kako je u svojoj devastiranoj kući pronašao fotografiju Osame bin Ladena.
Uništene hrvatske kuće, u koje smo mogli ući, mahom svjedoče tragediju terorizma i džihada ratnih devedesetih godina u Srednjoj Bosni.
Zidovi hrvatskih kuća išarani su raznim porukama na arapskom jeziku, pokličem vojnika tzv. Armije BiH „Allahu ekber“, „Tekbir“, potom mnogo nacrtanih pa prekriženih crkava i križeva.
Dok šetate Orašcem, vrlo je moguće da hodate po kostima, posmrtnim ostatcima Hrvata i Srba iz Srednje Bosne.
Ni danas se ne zna koliko ih je bilo točno u mudžahedinskom kampu.
Haaška dokumentacija navodi brojku od njih najviše 500 u Orašcu iako su u samoj dolini rijeke Bile, u selu Mehurić, imali još jedno zapovjedništvo s Abu Maalijem na čelu koji je kasnije bio svjedok-pokajnik pred Haagom u postupku protiv Rasima Delića, načelnika Glavnog stožera tzv. Armije BiH.
Na zemlji Jakova i Mande Peše, bračnog para koji je ubijen 8. 6. 1993., izgrađena je ta trokatnica koja i danas sablasno stoji i svjedoči mudžahedinski teror i tragediju hrvatskog puka ovog kraja.
Susjedno selo do Orašca su Miletići gdje je u travnju 1993. počinjen zločin nad hrvatskim stanovništvom. Oko Orašca su sela Jezerci, Podovi, Mehurić, Han Bila. Sve redom bošnjačko-muslimanska sela, a iza Orašca su sela Zenice i Tešnja, tako da je prvi "nemuslimanski" grad ustvari Doboj.
Mudžahedini i tzv. Armija BiH, posve je jasno kad se dođe na Orašac, nisu slučajno izabrali ovaj kraj za stvaranje prvog kampa na prostoru Lašvanske doline.
S Orašca se pruža impozantan pogled na Lašvansku dolinu, vidi se crkva sv. Martina u selu Bučići i Novi Travnik, Vitez, Busovača. Pogled se prostire od Vlašića, Kalina u Bugojnu, Vranice, Stožera na Kupresu, pa čak i dijelova Bjelašnice.
Orašac je tako postao žrtva svog strateškog položaja. Njegova žrtva ostala svjesno potisnuta u međunarodnoj i domaćoj javnosti za potrebe proizvodnje mita o Hrvatima koji su sami sebe protjerali kako bi sami izvršili agresiju na vlastitu zemlju.
Svatko koga zanima može i danas u Orašcu vidjeti konkretne posljedice takve politike.
Dnevnik.ba