Article_Top_970x250

Torcidaš koji je upao s Boysima na teren: "Tog 13. svibnja svi smo bili dinamovci"

utakmica između Dinama i Crvene Zvezde

Torcidaš koji je upao s Boysima na teren: "Tog 13. svibnja svi smo bili dinamovci"

svibnja 13, 2020
dnevnik.ba
dnevnik.ba

Foto: Index.hr

Prošlo je točno trideset godina od najpoznatije neodigrane utakmice u hrvatskoj sportskoj povijesti. prvenstvena utakmica između Dinama i Crvene Zvezde pretvorila se u krvavu makljažu koja će simbolično pogurati sustav i državu na izdisaju u povijest.

Radi se o najvažnijem događaju u povijesti Bad Blue Boysa koji su se tog dana hrabro suprotstavili jugo-miliciji, na isti način na koji će mnogi od njih uskoro svoj život položiti u ratu za nezavisnu i slobodnu Hrvatsku. Ipak, u ustanku koji se događao na tribinama i travnjaku Maksimira nisu sudjelovali samo navijači Dinama, već je tu bio veliki broj pripadnika Armade, Torcide i drugih hrvatskih navijačkih skupina. 

Tom prigodom Index je razgovarao sa Stipom Renićem, pripadnikom Torcide s prebivalištem u Zagrebu koji je na današnji dan prije 30 godina bio na prvoj crti.

Nokautirao čovjeka koji je Delijama nosio kamenje i uzeo mu akreditaciju

Stipe Renić bio je na stadionu debelo prije početka utakmice, na zapadnoj tribini Maksimira. Nakon što su započeli neredi na južnoj tribini na kojoj su Delije divljale, rušile stadion i napadali malobrojne hrvatske navijače, Renić je "snimio" čovjeka koji je s maksimirskog stadiona skupljao kamenje kako bi ga odnio . 

Uslijedilo je utrčavanje na teren, rušenje nesretnika i oduzimanje akreditacije koju je imao kao pripadnik organizacije susreta koja je Reniću barem neko vrijeme omogućila da se kreće po stadionu. Ipak, kao dobro poznati navijač ali i konobar u kultnoj diskoteci "88", ubrzo je zadobio pozornost milicajaca koji su ga počeli naganjati.

Uspio je pobjeći nazad na zapadnu tribinu, ali ne prije nego li je i na svojoj koži osjetio pendrek.

Taj dan smo svi bili dinamovci

Nameće se pitanja kako to da je on kao navijač Hajduka bio među najžešćim Dinamovim navijačima?

"Tada je to bilo normalno. Na Dinamo su dolazili ljudi iz svih dijelova Hrvatske. Ja sam već bio u Zagrebu, ali mnogobrojni pripadnici Torcide stigli su iz Splita, neki i po nekoliko dana prije samog susreta. Taj dan smo svi bili dinamovci na neki način, a posebno smo spremni bili pomoći ako dođe do frke. Svi koji smo se uputili na Maksimir, bez obzira na navijačku pripadnost, bili smo spremni na sve. Dogovarali smo se o tom danu prilično rano", priča Renić.

Znalo se, kaže, da se nešto sprema. Navijači iz Hrvatske bili su u kontaktu s navijačima iz Srbije i emocije nisu bile skrivene. 

"Znalo se sve, apsolutno. Mene su danima su zvali navijači iz Srbije. Svašta su nam govorili, prijetili da će nas ubiti, htjeli su nas preplašiti. Osjećalo se u zraku da to neće biti obična navijačka priča i sukob, jako puno ljudi je to osjetilo i zato su došli u Zagreb. Nismo tada imali internet ni mobitele, ali imali smo dogovor, Delija su se već raštrkali po Zagrebu", nastavlja Renić.

"Nisu stigli do Glavnog kolodvora gdje smo ih čekali. Iskrcani su bili na Borongaju, uplašili su se i krenuli odmah na stadion. Pratili su ih milicajci iz Srbije koji su bili zaduženi za njihov siguran dolazak na stadion. Hrvatsku policiju se gotovo ništa nije pitalo, niti se u to smjela miješati"

Sukobe na stadionu, tvrdi, isprovocirala je milicija.

"Kad su Delije započele divljački pohod, nisu napravili baš ništa. Razbijali su stadion, tukli one malobrojne  koji su skočili na jug obračunati se s njima. Najprije smo reagirali u želji da pomognemo tim ljudima, zaletio sam se sa zapada pred jug i bacao stolice na Delije. Ali vrlo brzo se većina naša agresije usmjerila u miliciju", prisjeća se Renić dok stoji ispred grafita Zvoni Bobanu i junacima 13.5. u ulici Hrgović blizu Jaruna.

Kaže da su ljudi na stadionu bili bijesni i ubrzo je probijena ograda. 

"Milicajci su tukli hrvatske navijače. To je izazvalo neviđen bijes, nisu ljudi glupi. Kad je probijena ograda i sve se preselilo na teren, više ni miliciji nije bilo svejedno. Totalni kaos, i oni su se uplašili. Navijači su sad mogli raditi što god su htjeli. Delije su se ubrzo nakon svojih akcija na jugu povukle" 

Sve je završilo osjećajem da je to početak kraja jedne države.

"Bilo me strah ići kući, brojni ljudi su se skrivali po Zagrebu. Nismo znali što nas čeka, ipak smo nasrnuli na miliciju. Neki su privedeni, neki su se skrivali. Spremalo se nešto veliko i znali smo to, taj Maksimir je bio samo uvertira. Buknulo je nezadovoljstvo koje se stvaralo jako dugo  To su dobro osjećali svi dečki koji su tog dana bili na Maksimiru, zato su mnogi od njih i otišli na rat", priča Renić i objašnjava koliko je ponosan što je 13. svibnja 1990. bio tamo. 

"Neopisivo sam ponosan i nije mi žao, smatram da se to moralo dogoditi. Bila je to iskrena reakcija i jako bitan događaj na početku borbe za nezavisnu Hrvatsku. Mnogi koji su kasnije otišli u rat i nisu su vratili tako bi opisali taj dan i ono što su na Maksimiru doživjeli"

Dnevnik.ba