I dok posljednje dvije decenije mediji dosljedno „drže stranu“, zanimljivo je pogledati medijske izvještaje iz ratnog perioda, koje bacaju novo svjetlo na događaje iz Mostara u petom i šestom mjesecu 1993. godine.
Da bi se bolje razumio kontekst događaja u Mostaru, dovoljno je pogledati novinske članke sarajevskih novina od 4. do sedmog mjeseca 1993. godine.
Angažman Billa Clintona
Sarajevsko Oslobođenje od 02.05.1993. na naslovnici donosi naslov: „SAD ODLUČILE DA VOJNO INTERVENIŠU“. Oslobođenje prenosi tekst u kojem Bill Clinton iznosi nestrpljenje ponašanjem „bosanskih Srba“ i navodi izjavu Warrena Christophera, tadašnjeg državnog tajnika SAD koji najavljuje put u Europu u potrazi za podrškom za vojnom intervencijom protiv Srba.
Nekoliko dana poslije Oslobođenje prenosi i Clintonovu izjavu gdje se obraća Srbima da će „skupo platiti“ najavljujući bombardiranje. Povod prijetnjama je odluka skupštine Republike Srpske da odbije Vens-Ovenov plan.
Već sutra dan, 08.05.1993. Oslobođenje prenosi još konkretniju najavu Billa Clintona koji izjavljuje da će „akcija uslijediti za nekoliko dana“ i da je „došlo vrijeme da se međunarodna zajednica ujedini i djeluje brzo i odlučno“.
No, stvari se dramatično mijenjaju sljedeći dan. Sefer Halilović, načelnik Štaba Vrhovne komande Armije BiH i Ratko Mladić, vrhovni general Vojske Republike Srpske – potpisuju Sporazum o prekidu vatre na teritoriji čitave Bosne i Hercegovine!
Isti dan u Oslobođenje izvještava na naslovnici „Ulične borbe u Mostaru“.
Ova dva događaja od 09.05. očigledno su pokolebala američku administraciju. Činjenica da je Armija BiH potpisala primirje sa VRS, i da je došlo do sukoba između dva saveznika u Mostaru, učinile su zračne napade na položaje VRS besmislenim.
Mir sa Srbima, rat s Hrvatima
Ova dva događaja nisu nepovezana. Tekst iz Oslobođenja 10.05.1993. otkriva neke detalje vezane za sukobe u Mostaru, koje bošnjačka strana danas obilježava kao početak „otvorene agresije Hrvatske na BiH“.
U tekstu između ostalog stoji: „Jutros u 04.50 sati počeo je opšti napad na jedinice Armije BiH i objekte MUP-a BIH, te civilno stanovništvo u Mostaru. Postrojbe HVO, ojačane snagama Hrvatske vojske, napadaju tenkovima, a otvaraju vatru i iz PAM-ova, PAT-ova, bestrzajnih topova i drugog naoružanja. Istovremeno, počeo je izgon Muslimana iz privatnih kuća i stanova sa desne obale Neretve na lijevu.
Punih 14 sati vode se žestoke ulične borbe u kojima borci Armije BiH pružaju odlučan otpor i preuzimaju brojne položaje bojovnika HVO, što je i najbolji odgovor na ultimatum Muslimanima da se predaju do 10.30 sati.
U popodnevnim satima pripadnici 41. slavne mostarske brigade Armije BiH zauzeli su jako uporište HVO smješteno u restorana Ede Bajrama, u kojem je prije nekoliko dana Juka Prazina ubio jednog odnajboljih boraca Armije BiH Miru Kajana. Ova jedinica takođe kontroliše i širi prostor oko Rondoa gdje je sjedište Mate Bobana i njegove tzv. Hrvatske zajednice „Herceg-Bosna“
Inače, u borbama koje su vođene zarobljeno je i nekoliko pripadnika Hrvatske vojske, koji će biti predani UNPROFOR-u, kao dokaz da je u pitanju otvorena agresija na BiH...
Komanda Četvrtog korpusa Armije BiH pozvala je sve građane koji su protiv podjele grada na lijevu i desnu obalu da pruže otpor razularenom ustaškom fašizmu i obavijestila svjetsko javno mnijenje i organe države BiH da se muškarci muslimanske nacionalnosti privode na stadion „Velež“, a žene i djeca protjeruju na lijevu obalu Neretve...
Ujedno, komanda Četvrtog korpusa uputila je poziv svim pripadnicima HVO, koji su protiv podjele, a naročito Muslimanima, da sa oružjem pređu u jedinice Armije BiH. Taj poziv je brzo urodio plodom, pa se cijeli sastav Sedme bojne priključio 41. slavnoj mostarskoj brigadi, a isto je uradila i Osma bojna iz Blagaja....“
Stoji u tekstu iz Oslobođenja.
Istina između redova
Ovaj naizgled šturi izvještaj otkriva mnogo toga.
S obzirom da je tekst nepotpisan, i da je u navedenom periodu sarajevsko Oslobođenje sve informacije dobivalo iz Press službe Armije BiH, sasvim je jasno da je čitav tekst napisan na osnovu onog što je sastavila i odobrila Armija BiH.
Tako saznajemo da je u sred „opšteg napada HVO i HV“, unatoč djelovanjima tenkova, PAM-ova, PAT-ova i bestrzajnih topova, Armija BiH uspjela „preuzeti brojne položaje od HVO“! Među brojnim uporištima, Armija BiH zauzima „jako uporište HVO smješteno u restoranu Ede Bajrama“!
Eto koliko je bio „moćan“ bio napad HVO da je Armija BiH osvojila čitave blokove Mostara. Tko išta zna o vojnoj doktrini zna da je nemoguće osvojiti bilo što ako se ne izvede napad ili kontranapad. Prema izvještaju iz Oslobođenja, jedini koji su napali jeste HVO i HV, čime je postala prva i jedina vojska koja je usred vlastitog napada uspjela izgubiti teritoriju.
No, mnogo je zanimljiviji drugi dio članka. Komanda Četvrtog korpusa pozvala je „sve građane da pruže otpor razularenom ustaškom fašizmu“. Ovime je Armija BiH faktički pozvala civile u rat i sama opravdala privođenje „muškaraca muslimanske nacionalnosti“!
Prava uloga Armije BiH otkriva se u zadnjem pasusu članka u kojem Armija BiH putem Oslobođenja otkriva da je još prije 09.05. pozvala Muslimane iz HVO da „sa oružjem pređu u Armiju BiH“.
Kako Oslobođenje piše, „Taj poziv je brzo urodio plodom, pa je cijeli sastav Sedme bojne prešao u sastav 41. slavne mostarske brigade...“
Isto je uradila i Osma bojna.
Već iz ovih šturih podataka iz Oslobođenja jasno je da je Armija BiH najmanje nekoliko dana prije famoznog „napada“ HVO, pozvala Muslimane da prijeđu na njihovu stranu. Sasvim je nelogično da HVO (i HV) koji pripremaju napad na Armiju BiH u svojim redovima drže naoružane dvije bojne u kojima su većina, ako ne i svi Muslimani! Valjda bi bilo logično da je u pripremama napada HVO na Armiju prvo razoružane, ako ne i zarobljene, bojne HVO sa Muslimanskom većinom.
S obzirom da nam članak Oslobođenja otkriva da je Armija BiH ta koja je osvojila dijelove Mostara tog 09.05. jednostavan je zaključak da je i prva napala.
Zijo Oručević iz Kažnjeničke bojne
Da je masovni prelazak Muslimana iz HVO na stranu Armije BiH prethodio sukubima dvije vojske na području Mostara, potvrđuje bivši vojnik i ugostitelj Zijo Oručević u intervjuu za sarajevski magazin Dani 25.05.1998.
Oručević detaljno opisuje svoje napuštanje Kažnjeničke bojne Mladena Naletilića Tute navodi: „Devetnaest dana prije početka sukoba sa Hrvatima, prešao sam na istočnu stranu sa većinom svojih momaka i velikim količinama naoružanja“.
Već i sama činjenica da su se u Kažnjeničkoj bojni nalazili Muslimani kompromitira decenijski mit kako je ubojstvo Blaža Kraljevića iz 09.08.1992. bilo uvod u napad HVO na Bošnjake. No, Oručević u intervju potvrđuje i da su Muslimani samovoljno napuštali jedinice HVO neometano odnoseći oružje.
Da je HVO ili Kažnjenička bojna imala ikakve agresivne namjere prema Muslimanima, sigurno ih ne bi naoružavali, davali im činove, i sastavljali jednonacionalne Muslimanske bojne.
Primirje pred buru
Sporazumom iz Međugorja od 12.05. sukobi Armije BiH i HVO u Mostaru nakratko prestaju.
Ipak, sukobi se uskoro rasplamsavaju u Središnjoj Bosni a kako Vojska Republike Srpske miruje tako je Clintonova administracija definitivno odustala od bombardiranja Republike Srpske. To potvrđuje i Oslobođenje od 20.05.1993. koje prenosi izjavu Warrena Christophera, državnog tajnika SAD da je BiH „europski problem“ i da će se SAD „suzdržati“ od intervencije.
Bio je to ujedno i kraj Vance-Ovenovog mirovnog sporazuma kojeg je Sefer Halilović odmah opisao kao „pokušaj podjele Bosne“ i unatoč potpisu Alije Izetbegovića, osudio na propast. Potvrđuje to Šefko Hodžić u Oslobođenju iz 15.01.1999. kada se u svom Feljtonu „Neretva 93“ prisjeća kratkog razgovora sa Seferom Halilovićem:
„Kako je tih dana „u modi“ vio Vens-Ovenov plan, upitah Sefera kakav je stav o tom planu zauzeo vojni vrh u Zenici. - Nema podjele Bosne!, kaže on.“
Bez obzira što su nakon „napada“ HVO i HV snage Armije BiH zauzele bitne dijelove grada Mostara, ostala je činjenica da se Armija BiH i dalje nalazi u okruženju. Primirje iz Međugorja očigledno nije shvaćeno kao kraj rata, nego samo period pripreme novog napada.
To je Oslobođenju potvrdio sam Arif Pašalić početkom sedmog mjeseca kada je opisivao akciju od 30.06.1993. koju danas Bošnjaci Mostara slave kao „deblokadu Mostara“.
U članku Oslobođenja Pašalić kaže:
„Tridesetog juna ujutro izveli smo planiranu akciju na vrlo specifičan način. Munjevito, sa vrlo malim brojem ljudi, odnosno ubacivanjem vlastitih ljudi u redove neprijatelja. Mi smo u 24 sata ubacili skoro 200 ljudi u položaje HVO-a. Istina, tu su nam strahovito puno pomogli naši ljudi koji su pristalice Republike BiH po opredjeljenju a bili su u sastavu HVO.
Imali smo zadatak da ovladamo Sjevernim logorom, Potocima, Vrapčićima, Salakovcem i Bijelim Poljem. To je 20 kilometara u dubinu neprijateljskih snaga. Ja sam to sa svojim komandantima brigade i bataljona planirao i bio sam uvjeren u uspjeh, ali uz dozu skepticizma da li će uspjeti novim metodom načina rada. Sve je završilo u najboljem redu.
Zadatak smo u potpunosti izvršili. Uzeli smo Sjeverni logor za vrlo kratko vrijeme, tu negdje za oko sat vremena. Uzeli smo Vrapčiće, Bijelo Polje, Potoke i HE Salakovac, do tada utvrđenja nezamisliva da semogu osvojiti. Sa tim smo dobili 50 kvadratnih kilometara prostora, spojili se sa snagama 6. korpusa...“
Očigledno je se Armija BiH dugo pripremala za akciju, da su dugo razmišljali o mogućnostima osvajanja „neosvojivih utvrda“, da su HVO smatrali neprijateljem i da je čitav sporazum iz Međugorja priprisan samo kao kupovina vremena za osmišljavanje spajanja sa 6. korpusom.
Istovremeno, HVO je u vojarni Tihomir Mišić mirno spavao. Dopustivši infiltraciju čak 200 vojnika Armije BiH na svoje položaje, uz očiglednu podršku preostalih Muslimana u HVO, vojarna je pala za sat vremena.
Iz kratkog razgovora sa Atifom Pašalićem vidljivo je da HVO nakon „napada“ 09.05. i dalje na Muslimane nije gledao kao na neprijatelja dopustivši gubitak više od 50% teritroije Mostara u samo jednom napadu.
Heliodrom „proradio“ nakon svega
Još jedan dokaz da je HVO ustvari bio napadnut 09.05.1993. pruža magazin „Slobodna Hercegovina“ koja 01.04.1997. u feljtonu od više tekstova pod nazivom „Genocid nad Bošnjacima Hercegovine“ na početku navodi:
„Desetog maja 1993. godine prvi zarobljenici iz Mostara (osam Bošnjaka i 15 Srba) dovedeni su u logor Heliodrom koji se nalazi u neposrednoj blizini Mostara, a sljedeći dan taj se broj povećao na 300 lica iz Mostara, Stoca i Čapljine.“
I ostali izvori potvrđuju da je „logor Heliodrom“ prve zarobljenike primio tek 10.05.1993. – dan nakon sukoba u Mostaru. Da je HVO zaista planirao i izveo napad na Armiju BiH 09.05.1993. onda bi osim razoružanja (pa i zarobljavanja) Muslimana iz svojih redova, uhitio više od osam Bošnjaka!
Lukava pobjeda Armije BiH
Iz Bošnjačkih medija je vidljivo da je prve konkretne akcije u Mostaru poduzela Armija BiH pozivajući Muslimane iz HVO da napuste HVO i sa oružjem pređu u Armiju BiH. Prema rezultatima sukoba 09.05.1993. vidi se da je napad izvela Armija BiH. Kako bi zacementirali stanje, odnosno onemogućili kontraofenzivu još uvijek snažnijeg i naoružanijeg HVO-a, tadašnji Muslimanski lideri u Međugorju potpisuju primirje koje koriste za pripreme konačne akcije osvajanja Sjevernog logora, Vrapčića, Potoka, Bijelog Polja i spajanja sa 6. korpusom.
Nakon napada Armije BiH 09.05. HVO zarobljava osam, a zatim i više Bošnjaka kao posljedica konkretne vojne prijetnje da bi se vojno sposobni Muslimani nakon poziva Armije BiH „svim građanima“ mogli okrenuti protiv HVO. Ipak, da HVO nije shvatio ozbiljnost situacije potvrđuje i uspješna infiltracija čak 200 vojnika Armije BiH na položaje HVO i vojni kolaps čitavog sjevernog dijela Mostara u roku nekoliko sati.
Gledajući s vojnog aspekta, primirje sa Srbima je tempirano za isti dan kada je počeo napad Armije BiH na HVO. Na ovaj način je Armija pasivizirala veliku frontu prema Srbima kako bi oslobodila snage za ofenzivno djelovanje prema Hrvatima. Čak i u trenucima kada je u ljeto 1993. Ratko Mladić izbijao na Igman i faktički nanio najveći vojni poraz Armiji BiH u cijelom ratu odsjecajući Sarajevo od ostatka teritorije, glavni Štab Armije BiH je izvlačio specijalne jedinice iz Sarajeva za pripremu operacije „Neretva 93“ protiv Hrvata.
S obzirom da je Sefer Halilović i glavni odgovorni za opstrukcije formiranja Zajedničkog stožera Armije BiH i HVO-a dogovorenog još 1992., da je osobno imenovao KOS-ovog agenta Muharema Šabića za komandanta Armije BiH u Prozoru, gdje će Šabić kasnije „objaviti početak agresije HVO na Muslimane“, da je Halilović transparentno opstruirao provedbu Vens-Ovenovog plana, da je potpisao primirje s Ratkom Mladićem u trenucima kada je intervencija NATO saveza bila više nego izvjesna, lako je zaključiti zašto je 09.05.1993. Armija BiH započela rat u Mostaru, a time i u Hercegovini.
R.I./Dnevnik.ba