Iz Tomislavgrada preko Zagreba do Pariza i svjetske slave
Viriglije Nevjestić, rođen 1935. godine u selu Kolo kod Tomislavgrada odakle je otišao u Zagreb pohađati u srednju školu – onu Primjenjene umjetnosti, a potom diplomirao grafiku na Akademiji likovnih umjetnosti 1963. godine, proslavio se u Parizu i Francuskoj gdje je živio od 1968. pa do smrti 2009. godine.
Virgilije Nevjestić je bio jedan od najvećih europskih grafičara 20. stoljeća i jedan od vodećih francuskih intelektualaca svog vremena, a osim grafikom, bavio se slikarstvom, pisao poeziju i tekstove za kazalište.
Družio se s Nerudom, Beckettom, Dalijem, Krležom, Tadijanovićem, Marunom
Francuska akademija znanosti i umjetnosti svrstava ga u najveće slikare-grafičare 20. stoljeća, a iza njegovog bogatog umjetničkog života, ostao je veliki opus – grafičke mape, crteži, bibliofilska izdanja. U Parizu se, kao priznat i respektabilan umjetnik, kojem mu je sam Grad Pariz dodijelio atelje na Montparnasseu, družio s nekim od najvećih umjetničkih imena tog vremena – Pablom Nerudom, Ezrom Poundom, Samuelom Beckettom, Andree de Richaudom, Salvadorom Dalijem, Max Ernestom i drugima. Osim s europskim, Virgilije Nevjestić bio je blizak i brojnim hrvatskim umjetnicima – od Miroslava Krleže, Dragutina Tadijanovića, Tina Ujevića, Borisa Marune.
Film “Tihi skitnica“ Zdenka Jurilja i produkcijskih kuća Kadar iz Širokog Brijega i Olimp iz Zagreba bit će rekonstrukcija intimnog života ovog velikog umjetnika i to temeljem Nevjestićevih dnevnika koje je pisao više od 35 godina. Nevjestićev Dnevnik zapravo je potka filmskog scenarija i to zahvaljujući Ivanu Nevistiću, nećaku i pravnom nasljedniku cjelokupne ostavštine koji je ga je redatelju dao na uvid, a kroz koje, upoznajemo Virgilija – licem u licem – likovnog umjetnika, restauratora, pedagoškog djelatnika, pjesnika , ali i običnog čovjeka, patnika. filozofa, humanista i onoga koji neprestano duboko promišlja život, njegov smisao, društvo koje ga okružuje.
Film se temelji na dnevnicima koje je pisao više od 35 godina
“Tihi skitnica“ će tako otkriti sve intimne tajne, ljudsku dramu, patnju i siromaštvo, ali i velike uspjehe, ogromna profesionalna umjetnička ostvarenja, te želje, potrebe, provokativne i dramatične istine o čovjeku, svijetu kakav je bio i kakvim ga pamtimo.
Nevjestić je na francuskoj umjetničkoj sceni prepoznat i kroz pedagoški – nastavni rad budući da je osnovao, a godinama i vodio privatnu Akademiju za grafiku u kojoj su se školovali naraštaji francuskih i europskih grafičara. Obitelj Ivana Nevjestića mora, po ostavljenom testamentu, iz Pariza u Zagreb premjestiti posmrtne ostatke Virgilija Nevjestića i njegove supruge, Francuskinje, Danielle Brikar koja je zbog ljubavi s Nevjestićem odbacila svoje aristokratsko podrijetlo. Brikar je posvetio svoje brojne radove, ne samo grafičke, nego i pjesničke, a u ljubavi i zajedničkom životu proveli su trideset i tri godine. Nevjestić je u testamentu, također, tražio da se sva njegova umjetnička ostavština dopremi u Hrvatsku.
Juriljev film „Tihi skitnica“ trebao bi pokušati odgovoriti na neka od ključnih pitanja vezanih uz život ovog velikog umjetnika – što ga je motiviralo i potaknulo da napusti Zagreb i ode stvarati u Pariz gdje je neko vrijeme živio kao beskućnik i vrtlar u bogatim obiteljima, zašto nikada nije savijao kralježnicu pred brzom zaradom, lažnom modernošću, ali i tadašnjim komunističkim politikama i njihovim državno-ideološkim umjetničkim politikama, zašto je oduvijek bio – individualac koji je prezirao tadašnje strukture vlasti i pružao im otpor, ali i kako to da je, uz mukotrpan i naporan rad kao grafičar, jednako revnosno i strastveno snimao dokumentarističke zapise po Provansi i bosanskohercegovačke stećke, pisao komade za pariška kazališta i filmske scenarije u Jugoslaviji.
U Parizu je skoro umirao od gladi, a onda se proslavio kao jedini hrvatski slikar koji je samostalno izlagao na Beaubourgu
Ekipa filma „Tihi skitnica“ nedavno je u Parizu snimala nekoliko dana lokacije i osobe značajne za Nevjestićev rad, a među kojima su atelier u kojem je živio i radio na Montparnasseu, park Montsouirus u kojem je često boravio, Trocadero gardens, Montmartre, Louvre, Sorbonne Université , Notre-Dame, te Centre Georges Pompidou na Beaubourgu gdje je bio prvi hrvatski umjetnik koji je samostalno izlagao, Galeriju Yellow Korner La Hune u kojoj je više puta izlagao, Operu Gariner, franjevački samostan u kojem je često boravio družeći s fra Vlatkom Marićem, te na koncu bolnicu u kojoj je preminuo i groblje, Cimetière de Bagneux, u kojem je sahranjen.
U filmu će tako biti prikazani razgovori sa Nevjestićevim bivšim studenticama, Emmanuelle Garcin, restauratoricom u Musée des Arts Décoratifs, Marlene Marquez-Smilauer, restauratorica u Bibliothèque de l'Arsenal, Emmanuelle Hincelin i Beatrice Villemin, restauratorica. Uz fra Vlatka Marića, u Parizu je snimljen razgovor i s Marcom Gjidarom, profesorom emeritusom sa francuske Sorbonne.
U Zagrebu se, osim s nasljednicima, Ivanom i Milenkom Nevistić, razgovaralo s Vlastom Jarnjak, hrvatskom keramičarkom, profesorom hrvatskog jezika i književnosti, Dragutinom Hmelašem, Božom Biškupićem, bivšim ministrom kulture, Antoniom Picukarićem, ravnateljem Klovićevih dvora, Biserkom Rauter Plančić, kustosicom i autoricom monografije o Virgiliju Nevjestiću, Vesnom Jurić Bulatović, direktoricom Zaklade „Virgil“ i kulturnom producenticom, Snježanom Pintarić, kustosicom i Tonkom Ninićem, violinistom i glazbenim pedagogom.
U Zagrebu se snimalo na Gornjem gradu, Manduševcu, parku Ribnjak, Pantovčaku, Glavnom kolodvoru i Akademiji likovnih umjetnosti.
Produkciju filma podržali su Hrvatski audiovizualni centar, Hrvatska radiotelevizija i Fondacija za kinematografiju Sarajevo.
Dnevnik.ba