Čudno su se preci poigrali imenima rijeka po hercegovačkim planinama. S Prenja Neretvu, s lijeve joj strane, izdašno vodom napajaju dvije Bijele. S desna joj u naručje, poviše Konjica, dolaze dvije Ljute. Jedna s koje Konjic vodu pije, a druga koja razdvaja Visočicu i Treskavicu. Obje ledene. Obje ljute.
Španjolske "hairlije"
Od jedne do druge valja proći zelenu visoravan Boraka i Boračko im oko u dubokoj duplji, pa preko plaža Glavatičeva popeti se do Bjelimića. Putem ugodnijim oku i uhu nego kotačima. A gore, iznad divljine Neretve poput bljesaka pitomine javljaju se planinski zaseoci: Odžaci, Ježeprosina, Luka, Argud... Sa sjevera im goleti Visočice čuvaju stražu. Od pogleda s Neretve krije ih šuma, a vodom natapa rijeka isuviše jednostavna imena - Rijeka. Kraj ceste spomeni na hairlije. Mjesto za priče iz bajke baš poput priča s ondašnjih stećaka rasutih po glavicama oko kuća.
Od Bjelimića do "druge" Ljute skorašnja je povijest naplatila danak. Što ratom, što daljinom od gradova. Napuštene kuće, zarasle okućnice, zapuštena cesta. U dnu doline, u mjestu Din Dol, most je na Ljutoj. Ne jedan nego dva. Ne jedan pored drugoga, nego jedan na drugome. Onaj što ga u ratu srušismo i na njemu drugi što nam ga nakon rata izgradišeneke španjolske "hairlije". Privremeno, dok se opet ne dosjetimo kako je mostove bolje dizati nego rušiti.
Ribara, koji se spremao sići u klanac, upitašmo "Kako se zove ova rijeka". "Kažu zove se Ljuta, a mi je zovemo Rijeka". Bilo je previše za još jednu zagonetku toponima.
Granap u središtu "grada"
Od Din Dola cesta se sigurno penje sve do Kalinovika. Onoga Kalinovika gdje se vode premišljaju hoće li sjeveru i Bosni ili jugu i Hercegovini.
Ispod kamene crkvice na brijegu, naspram najveće zgrade u mjestu, oronulog motela izgrađenog prije pedesetak godina, naišli smo na jedinu trgovinu još od Konjica. Eto prilike za opskrbu, razgovor, dobacivanja i šale. U tren oka okupilo se društvo trgovaca, šetača, djece na biciklima, majki što hvale svoje kćeri... Samo se policajac odmaknuo s drugu stranu ceste i značajno promatrao. I on bi u priču, al‘ mu, valjda, ne da služba.
Po visoravni oko grada prosuta su mala, razvidno stočarska, naselja. Stada, poneko pojilo i beskrajni, više od kamena bijeli nego od trave zeleni, pašnjaci... sve do šuma Zelengore.
Putuj, putuj, sve do lavine
Od pilane na kraju mjesta cesta se počinje uvlačiti u šume Zelengore, svakim zavojem dodadujući još jedan razlog imenu planine. Šuma postaje sve gušća, stabla sve viša, livade sve uže. Od sumraka što dolazi ili od granja što svijetlu ne daju dolje, sve što oči registriraju tamno su zelene nijanse. Tamne al vesele.
Duboko u planini, kad potoci se smanje, šume razrijede i livade osvoje vidik, dva su jezera- Orlovačko i Jugino. Kraj jednog smo zanoćili uz buku proljetnog pljuska što je stizao s okolnih vrhova.
Jutra na visini, kad oblaci pobjegnu od vrhova, zablješte rano. Toliko jako da spavanje nema smisla. Oči same traže poglede, uši izdvajaju cvrkut ptica, a nepci... njima je dosta okrajak kruha, malo sira i hercegovačke suhe jarčetine.
No putnicima valja dalje. Opet kroz šumu do sljedećeg kamenitog pašnjaka, zavoj za zavojem do... ni manje ni više lavine što zakrči cestu. Dvojba. Lopate ili mjenjač u ruke? Do Durmitora treba doći, a mnogo je brže bilo ubaciti u rikverc pa preko Kalinovika do Miljevine
Dnevnik.ba