U subotu, 27. ožujka obilježava se Svjetski dan kazališta, a toj se akciji tradicionalno pridružuju i kazališta koja izvode program na hrvatskom jeziku. Prije početka predstava čitat će se poruke dramaskih umjetnika. Ove godine, svjetsku poruku je sastavila Helen Mirren, britanska televizijska, filmska kazališna glumica, a hrvatsku Branka Cvitković, dramska prvakinja HNK Zagreba.
Hrvatsko narodno kazalište u Mostaru, jedino profesionalno kazalište bh. Hrvata, večeras će povodom Svjetskog dana kazališta besplatno odigrati predstavu “Ja od jutra nisam stao“, nastalu prema tekstu Une Vizek i u režiji Dražena Krešića, dok će Robert Pehar, dramski prvak HNK Mostar prije početka izvođenja predstave pročitati međunarodnu i hrvatsku poruku.
Branka Cvitković, čiju poruku povodom Svjetskog dana teatra možete pročitati u nastavku, dodala je i naslov “Posveta glumcu“.
Biti glumac, znači biti dobrovoljni polaznik jedne škole koja se zove kazalište, čiji sam i sama oduševljeni polaznik, istraživač i pripadnik. Nadam se da tu „školu“ nikada neću završiti pa i pod cijenu da me proglase lošom učenicom.
Biti glumac, znači bespoštedno se davati ne očekujući ništa za uzvrat. To znači, ne bojati se suočiti s novim, neistraženim, drukčijim. To znači prepustiti se izazovima koji će pokrenuti naše potencijale, razigrati našu maštu.
To znači pomicati svoje granice i mijenjati se tako da iznenadimo sami sebe. Biti glumac znači, vješto mijenjati karaktere a ostati svoj. Upravo to, ostati svoj, nosi u sebi TAJNU koju svaki glumac sam za sebe i u sebi gradi čitavog života.
Pokazivati se a ostati TAJNA. Ne doreći se! Trajati! Ali biti glumac znači i nastojati doseći najviše umjetničke standarde i ne ogriješiti se o kazališnu etiku u najširem smislu.
I nije to tako nevažno istaknuti, upravo danas, kada svatko svakome radi o glavi i kada sve postaje važnije od činjenice da smo tu zato da osluškujemo istinu u sebi i oko sebe, da budemo hrabri, da ne odustajemo od suštine smisla bavljenja umjetnošću i da se ne damo lošim uvjetima bez obzira na okolnostikoje nas pritišću.
Budimo gospodari pozornice, očarajmo publiku krikom, tišinom i svojim glasom kao najupečatljivijim i najmarkantnijim glumačkim sredstvom.
Ako se ponekad izgubimo u životnoj strci straha, nesigurnosti i traženja sebe, sjetimo se da smo stanari jednog doma kojem pripadamo a to je kazalište.
Nadajmo se da ćemo na svom profesionalnom putu sretati samo darovite, pametne i dobre ljude, pa ako i ne bude uvijek tako suprotstavimo im se svojim talentom!
Još nešto! Želim izraziti poštovanje i podršku onim kolegama koji nemaju tu sreću biti u stalnom angažmanu u kazalištu i koji unatoč nesretnim okolnostima i uvjetima svojim predanim radom upozoravaju na položaj glumca, danas.
Dragi prijatelji i kolege, neka sve vaše napore i umjetničke dosege prati onaj, za nas glumce najslađi zvuk, neodoljivi zvuk aplauza!
G. Lujanović / Dnevnik.ba